RSS izvori

Poslednji komentari

Archive for 2007

10 godina bloga

Wednesday, December 26th, 2007

Jorn Barger

U proteklih 10 godina, drugs od kada je prvi sajt poznat kao “weblog” postavljen online, allergist blog je prešao put od zabave namenjene geekovima do dominantne internet izdavačke paradigme. Ovaj put meri se od momenta kada je Jorn Barger (na slici) 17. decembra 1997 po prvi put kreirao i upotrebi kovanicu “weblog” kako bi opisao listu omiljenih linkova koje je hronološki objavljivao na sopstvenom sajtu “Robot Wisdom”

U prethodnoj dekadi, denture blogovi su osvojili Web, tako da sada imamo preko 100 miliona ličnih online dnevnika, a kolika je njihova važnost govori i podataka da su novinarski blogovi u avgustu ove godine stigli na naslovnicu online izdanja The New York Times-a i zauzeli mesto pored najsvežijih vesti.

New Money vs Old Money

Sunday, December 23rd, 2007

Kada smo se pre dve nedelje Mića i ja spremali za put u Pariz na potpisivanje ugovora sa kompanijom “Jalou Editions”, izdavačem najstarijeg i najtiražnijeg francuskog modnog magazina “L’Officiel” očekivali smo da će nas zateći atmosfera nalik onoj u filmu “Đavo nosi Pradu”: zgrada sva u metalu, staklu i mermeru, staf obučen kao na modnim pistama, velike prozračne sale za sastanke, nadmena i napirlitana šefica… Obukli smo se “elegantnije” nego kad idemo u posetu “običnim izdavačima”. “L’Officiel” je, kao što rekoh najstariji francuski modni list, pokrenut još 1921. godine, čitav biznis pokrenuo je deda današnje vlasnice magazina gospođe Marie-José Susskind Jalou. Danas njihova kompanija izdaje 8 modnih magazina u Francuskoj i licencna izdanja u 12 zemalja širom sveta.

JAT-ovim jutarnjim letom stigli smo u Pariz i direktno sa aerodoroma otišli na potpisivanje ugovora. Zgrada u intelektualnoj četvrti Mare u centru Pariza ni malo nije ličila na one iz američkih filmova, domaćini obučeni uredno ali daleko od “nalickanosti”, svi sede u jednoj kancelariji zatrpani gomilom novina i papira. Sin gospođe Jalou je izvršni direktor, jako dobro se razume u posao za razliku od mnogih direktora koje sam sretao a na tu poziciju su došli samo iz razloga što su “nečiji sinovi”. Uz to, imao je devojku iz Zagreba, nekadašnju manekenku, pa nešto bolje poznaje prilike u regionu (uz tek primetne predrasude prema Srbima koje je donelo višegodišnje zabavljanje sa Hrvaticom). Na ručak smo svi zajedno otišli peške nekoliko blokova dalje u restoran koji se nalazi na vrhu Centra George Pompidou, jednog od najzanimljivijih pariskih muzeja.

ĐAVO NOSI PRADU, ALI NE NA RADNOM MESTU: Marie-José Susskind Jalou

Ono što hoću da kažem je da mama i sin Jalou koji vode medijsku imperiju nasleđenu od predaka – na satusne simbole ne daju gotovo ništa. Njihova zgrada je skromna i funkcionalna, kancelarije takođe a isto se može reći i za garderobu.

U isto vreme, zgrade i kancelarije pojedinih beogradskih medija ali i brojnih novopečenih kompanija širom Srbije – liče na “svemirske brodove”: staklo, metal, mermer, gips, plazme, najsavremneiji računari, raskoš i luksuz… Za razliku od Marie i njenog sina, deca onih koji su stekli velike pare u osamdesetim i devedesetim kod nas se uglavnom bahato razmeću očevim parama, voze najskuplje automobile, Gugl im oprema stanove po Novom Beogradu ili Dedinju, nose satove od 5.000 evra naviše, zimuju na Maldivima (jer će, Bože moj, “uskoro potonuti pa treba ići”) ili pak na Kubi (“dok je Kastro još živ”, jel tako…).

“Oni su za razliku od mog budućeg muža – ‘New money’!”, objašnjavala mi je pre par meseci Jelena Jakovljević, žabaljska lepotica na privremenom radu u Emiratima, relacije između novopečenih ruskih bogataša za koje su se udale neke njene drugarice manekenke i njenog verenika čiji je otac bio ministar protokola u Vladi šeika Zajeda od Dubajia. “New Money” ili “Nouveau Riche” kako bi rekli Francuzi, ima potrebu da se pokaže, impresionira, da kupuje ogromne jahte, zida džinovske poslovne zgrade i vile. “Old Money” je po prirodi samozatajniji i diskretniji. Kako to izgleda kod nas? Ovdašnji “New Money” i “Old Money” mogli bi se grubo podeliti u nekoliko “kasti”:

  1. “Mansarda, mali stan”: potomci predratnih bogataša – veoma retki, žive uglavnom skromno, bez razmetanja i pokazivanja. Ako su ostali u zemlji, bave se uglavnom intelektualnim zanimanjima.
  2. “Deca komunizma“: oni čiji su roditelji (oficiri JNA, komunistički funkcioneri…) zaposeli Dedinjske vile posle 2. svetskog rata pa se šedesetih ta “zlatna mladež” spustila u grad, počela da otvara diskoteke, klubove… Drugi, oni koji su se odlučili za fakultet, zaposeli su pravosuđe, kulturu, medije i zdravstvo i tu se međusobno nasleđuju po gotovo dinastičkim pravilima.
  3. “Pioniri novog kapitalizma“: prve velike pare zaradili su u osamdesetim godinama kada je došlo do razahivanja privatne inicijative u SFRJ. Njihova deca danas su stasali dvadesetogodišnjaci, “zlatna mladež”, potomci butikaša, kafedžija, trgovaca i švercera robom iz Trsta…
  4. “Junaci devedesetih”: kriminalci, fudbaleri, estrada, dileri, šverceri, političari i državni privrednici koji su preko noći izrasli u tajkune i tek poneki privatni biznismen ili kreativac izvan “sive zone”. Njihova deca još su mala.
  5. “Japi generacija 21. veka”: Njihovo vreme nastupilo je nakon 5. oktobra, pošto su privatizovana skoro sva velika preduzeća a strane banke zaposele gotovo celo finansijsko tržište. Direktori stranih banaka, portfolio menadžeri, brokeri, mladi, besprekorno obučeni japiji sa mesečnim zaradama od 3.000 do 10.000 eura.

Ko je tu “Old Money” a ko “New Money”? Siguran sam da ovi iz “kaste” 1. na sve posle sebe gledaju kao na novopečene bogataše. Znam sa kojim prezirom “kaste” 2. i 5. gledaju na ove iz 3. i 4. grupe: seljaci, šabani, novopečena kvazi-elita…

Nedostatak kontinuiteta, česti ratovi, promene režima, svojinske strukture i društvenog uređenja uslovili su da kod nas “New Money” i “Old Money” nisu tako striktno podeljene kategorije kao u drugim državama. U Rusiji, na primer – potomci bogataša od pre Oktobarske revolucije ne postoje ni u tragovima a ovi novi – gotovo su svi ili bivši funkcioneri Partije i KGB-a ili njihova deca. Na Zapadu – “New Money” su ako se izuzmu bogati milijarderi doseljeni sa Istoka (Roman Abramovič i društvo) najčeće računarski genijalci poput izumitelja Google-a, Youtube-a, Facebook-a ili My Space-a ili pak oni koji su se obogatili veštom trgovinom akcijama na berzi.

Da li će u Srbiji na vrhu liste bogataša u skorijoj budućnosti biti kompjuterski stručnjaci, naučnici, pisci ili izumitelji – to je nezahvalno prognozirati. Pripadnici aktuelne elite (“kaste” od br. 2 do br. 5) toliko su uspešno premrežili sve društvene i ekonomske tokove da je jako teško očekivati da će bez neke “nove revolucije” ustupiti i pedalj zauzetog prostora.

Opšti vagon UZ – ekstremni turizam!

Wednesday, December 19th, 2007

Bio je vreli julski dan kada smo se uputili ka našem davnašnjem odredištu – Ukrajini! Čitao sam mnogo o Ukrajini, još u vreme kada je bila deo SSSR-a, o Ukrajini kada se još nije tako zvala, već jednostavno – Malorusija. Budući da mi je sestra polu-Rusinka, i da sam učio ruski u osnovnoj školi i gimnaziji, bogme sam uspeo da nakupim poooprilično znanje iz istorije, kulture i geografije Ukrajine. Proučavajući potencijalne turističke maršrute iz godine u godinu, i čekajući pravi trenutak, kada ću nakupiti „kritičnu masu“ dobrovoljnih obožavalaca Istoka Evrope, koji će, opet, prikupiti dovoljno avanturizma i skupiti … da kažem – petlju, da odu tamo gde mnogima ne pada na pamet, prođe, bome, nekoliko godina.


Art nuvo zdanje železničke stanice u Lavovu. U bivšem SSSR-u stanice više liče na zgrade opere ili pozorišta, nego na mesta gde dolaze vozovi!

No, eto, dođao je i taj svetli sudbinski dan, i mi pođosmo na put, ka Lavovu, prelepom austro-ugarskom gradu, prestonici Galicije, o kojoj Balašević i Crnjanski tako potresno pevaju s vremena na vreme, iz knjiga ili sa diskova. Prozor na Zapad Ukrajine, mesto na kome se zapadni Ukrajinci („zapadinci“) busaju u prsa da su baš oni, grkokatolici, najveći i najčistiji Ukrajinci. Mesto koje ostatak Ukrajine smatra „ćoškom nekih tamo ekstremista“ koji su daleko od „pravih Ukrajinaca, koji žive na istoku zemlje i koji su, naravno, pravoslavci koji govore ruski“. Raspolućena zemlja, između dva jezika, dve vere, dve pravoslavne crkve i dve politike.

Kasnije ću vam možda još pripovedati o ostatku Ukrajine, o Jalti careva i pesnika, Odesi Majakovskog i Ejzenštajna, o magičnom Kijevu u kome sada i Coca-Cola snima dirljive reklame da si „najbolji poklon – ti!“. Sada vam neću pričati čak ni o Lavovu. Pričaću vam o jednoj noći, nezaboravnoj i neponovljivoj. Ne ponovila se. O noći u vozu opšte klase između pograničnog Čopa i Lavova. E, ako ne znaš Ukrajinu, ovako prođeš. Kada se opečeš i saznaš šta ne smeš, posle kupuješ malko dugojačije karte, za malko drugojačije vagone, i putuješ vozovima koji su nalik na spejs-šatlove naspram naših šklopocija koje kasne i smrduckaju. Ali, odlučiš li se za opšti vagon, počeo si avanturu…


Čak i vrata na železničkoj stanici su impresivna! A ni lepih žena u mini suknjama ne manjka…

Posle nekoliko promena vozova i vožnje u lokalu (ima sve na elvira.hu, sa svim presedanjima i peronima, ne možeš da promašiš, a izađe višestruko jeftinije od međunarodnog voza!), stižemo od Segedina, preko Debrecina (mmm, kobaje?) u gradić Zahonj, poslednje mesto pre ukrajinske granice. Tu se konačno odlučujemo da prezalogajimo nešto, kupujemo karte za međunarodni voz koji vozi do Čopa. Košta skoro koliko i cela vožnja kroz Mađarsku, ali tu smo. Na oooogromnoj železničkoj stanici „Družba“, sa prelepim muralima, kompoziciono fascinantnim, spremnim da dočaraju Zapadnjacima monumentalnost i savršenstvo Sovjetskog Saveza, kupujemo karte za prvi voz. Za obščij vagon! Opšti vagon, pazi ovo! Uprkos svim uveravanjima i proverama, opšti vagon u bivšem SSSR-u nije običan vagon kao u našim „plavim letonskim RVR vozovima“ kojima se vozamo na kraćim linijama. Znate ono – voz k’o autobus, pa ko gde sedne, sedne, prozodi mogu da se otvore, putnici pristojni… Nikako! I baš smo se pitali što su te sve karte za skuplje vagone već rasprodate, kad je to vožnjica od svega… 5-6 sati? Pa može se izdržati „autobuski režim“? Kakva zabluda!

Inače, Ukrajinske Železnice, ili zvanično, Ukrajinski Zaljiznici, skraćeno UZ, imaju strava dobar sajt (uz.gov.ua), sa potpunim spiskom svih vozova, i sa (pazi sad ovo!) kompletnim spiskom slobodnih mesta u svim klasama, koji se inovira iz minuta u minut! Nije teško napraviti, imamo i mi stručnjaka za programiranje i web, ali nas mrzi, valjda. Svi terminali za prodaju karata u celoj zemlji su međusobno umreženi, i ako pogledaš da u spavaćim kolima sada ima 27 slobodnih mesta, za 2 minuta će ih biti 22… Sjajno! Sajt je samo na ukrajinskom i ruskom, što je baš cool i po principu „baš me briga, nauči“, i slatko se smejem strancima koji ne kontaju ćirilicu, i setim se kada smo planirali put po Maroku i surfovali po netu ne bismo li našli red vožnje, a na kraju ga našli samo na – francuskom, koji sam opet samo ja nešto malo razumeo! Pa svi su u tom fazonu – ja znam jedan svetski jezik, i dosta mi je. Francuski, ruski, španski… Nije to uvek engleski. Globalizacija, bato! Ide to obrnuto.


Fascinantne kompozicije murala na monumentalnoj železničkoj stanicu u Čopu, na granici Mađarske i Ukrajine

Dok kupujemo karte, srećemo jedno izgubljenu strankinju koja ne zna ni ruski, ni ukrajinski, pa ni samu ćirilicu, a krenula sama u Ukrajinu. U Odesu na more! I ona čitala Majakovskog i gledala Oklopnjaču Potemkin! Lepo, lutko, ali kako da kupiš kartu? Na engleskom, nemačkom? Ja uskačem i kupujem joj kartu. Zahvalna strankinja Veronika otkriva da je iz Beča i da je toliki češki nacionalista da je, iako joj je pradeda došao iz Češke, insistirala da joj u pasošu piše BARNAŠ, sa Š, na češkom. Braća Sloveni, kaže ona. Jes’, sestro! Slovenko. Ja pokušavam da pronjuškam okolo i nalazim pivo za 20 dinara, 0,5 l. Super. Vidim ja da će biti lep provod. Častim celu grupicu. Karta do Lavova je 160 dinara. Baš jeftina zemlja. Stiže voz.

E, sada ide hladan tuš. U SSSR-u, svako ima svoj vagon i ne sme da se premešta iz njega. Kod plackarte, imaš i striktno mesto na kome spavaš. Kod kupea, imaš i zatvorena vrata prema hodniku. Nema veze, sjajna su oba vagona. Ali, nama zapade baš onaj vagon u kome ne da nemaš svoje mesto, nego… je pun svakojakog sveta! Zagušljivo je da umreš. Kada se prozor malkice otvori, odmah ga neko zatvara jer ga „promaja tuče u glavu“! Crkavamo, a voz se vuče. Molimo konduktera da nas nekako smesti, a on me pita „Š’o treba?“. Ja se prenerazim, pa čovek govori sprski! Đavola, to je ukrajinski, toliko je sličan. Na kraju nam nalazi neko mesto pored nekih romskih, da tako poltički korektno kažem, porodica, gde niko nije hteo da sedne.


Železnička stanica i granični prelaz „Družba“ trebalo je da zadivi Zapadnjake preilikom ulaska u SSSR

Potpuno suluda situacija da treba izdržati baš 6 sati (o, da je bilo bar 6!) u odurnom vagonu gde se doimamo kao britanski kolonijalisti u Indiji. I po odevanju, i po stepenu šokiranosti. Pogled mi pada na krevet na kome kao sardine spavaju 3 Cigančića i pas! Jedna mlada, ali podebela Romkinja vadi dojku i doji dete. Svi govore na mađarskom, mislim na Rome. Žena koja doji dete vadi ogromnu teglu sa slatkim kupusom i kutlačom odnegde, iznebuha, i slobodnom, desnom rukom, sipa kupus u tanjire familiji!

Fascinantna spretnost. Svi muškarci su skinuli svoje majice i prikazuju nam svoja zmijska tela i zapahnjuje nas barem 20 različitih aroma znoja. Tu je i votkica. Super. Još jedna aroma za nozdrve. Pojedinci vade lavovske kobasice (jes’ da su specijalitet nadaleko čuven, ali mi je preseo posle ovoga, trebalo mi je par dana da ih pomirišem ponovo!). Jedna moja saputnica hoće da povraća, druga se šokirana smeje i pokušava da izvadi digitalni aparat i slika decu i ženu. Mi je sprečavamo, jer iako bi to bila „National Geographic“ fotka, ko zna kako bi reagovali naši saputnici. Moja druga saputnica, Marina (ona što joj je muka), i ja (kome je takođe muka), loše reagujemo na vazduh, i pokušavamo da nađemo prozor koji se može otvoriti. Ne uspevamo! Svi su zaptiveni ekserima! Odlazimo u susedni vagon, plackartni vagon, gde svi mirno spavaju kao bebice u tišini, mraku i čistom zraku. Kod nas je svetlo, sve je straaaašno zagušljivo i svi se non-stop šetaju. Bojiš se da zaspiš, ali nemaš zašto. Svi su stravično disciplinovani, pa i oni ćelavci sa ožiljcima koji neodoljivo podsećaju na krimose. Odlaze u hodnike da popuše cigaretu, jer je u vagonima zabranjeno pušenje! Niko ni da proba da se potpiše na zid vagona ili da ugravira ključem svoje cenjeno ime? Šta ti je drug Staljin uradio sa ljudima, kakva disciplina! Ne bi bilo loše da se i ovi naši antihristi malo poplaše gulaga pre nego što počnu da uništavaju zajedničku nam imovinu. Kod nas bi takav lik, koji izgleda kao najgori uličar, na kondukterovu primedbu da je zabranjeno pušenje u vagonu, verovatno ugasio cigaretu kondukteru na čelo. Ali, ovde i ne čeka da ga opomenu. Sam ode u hodnik da pripali.

Vožnja predugo traje. Voz mili. Ja pogledam kroz prozor, a tamo piše: Užgorod. Užgorod? Pa i to je na granici, kuku nama! a putujemo već 4 sata! Odlazim da vidim red vožnje. Jao nama, pa mi smo tek za 12 sati, u 6 ujutru u Lavovu! Put kroz Karpate je prespor. Kod svakog WC-a staje, što se kaže. Video sam kako u vagon na stanici koja se zove Karpati ulazi mršavi sredovečni čovek sa kaputom od crnog štofa, mornarskom majicom i proleterskom šapkom! K’o iz filma iz… 1912. Ovo se da videti samo još ovde! Pričam sa oficirom vojske, koji mi kaže da se vraća sa granice kući i da je za 10 godina službe ovo prvi put kako se „usudio“ da putuje opštim vagonom, i da je zasigurno poslednji! Ako ne bude bilo mesta nigde drugde, čekaće drugi voz, kaže. To i ja kažem. Karta je bila svega oko 600 dinara za onaj drugi razred, ali kakav gospodstveni luksuz je tamo! Vraćamo se u vagon. Ja pokušavam da održim prisustvo duha dok ostajem bez daha od sveopšteg vonja i govorim u maniru gurua jedno filozofsko: „Eto, jes’ da je neprijatno, ali je to jedno iskuuustvo, i mi smo sad bogaaatiji za iskuustvo (tako naglašavam, pedagoški, k’o deci, da ih smirim)…“, kad mi pored uveta odjednom sevnu dve prljave nožice romskog dečaka koji spava iznad mene. I ostanu tako da vise na 10 cm od mog nosa. Na moj zabezeknuti pogled svi počinju da se smeju, i govore mi: „Žile, super, nisi uspeo da nas utešiš, haha!“. Neki uspevaju i da zaspu posle toga. Ceo košmar se ponavlja 12 sati. Više puta pomišljam ono što sam pomislio u vojsci: ja ovo neću izdržati! Gotovo je! Sad kad padnem u nesvest, pao sam i to je to. Mirim se sa sudbinom. Ali, ne padam! Da li se bojim da zaspim, ili sam prosto, previše žilav, a da nisam znao? Nemamo se baš zašto mnogo bojati lopova, lopovi ne ordiniraju u vagonima za sirotinju. A ovo jesu vagoni za ordinarnu sirotinju! Sad mi ni železnica Mauritanije, Malija i Indije neće biti teška posle ove raskoši boja, fizionomija i… mirisa! Oduvek sam čeznuo za egzotičnim železnicama Trećeg sveta, ali nisam imao pojma da će me „strefiti“ već ovde!

Evo i železničke stanice u Lavovu! Monumentalna je! Izmučeni smo! Zraka, zraka! Kao što kažu oni u Alan Fordu. Sviće. Nismo spavali ni 20 minuta. Izgledamo kao aveti. Spavaćemo u hotelu. Sledeće noći, sad idemo da vidimo grad. Majko mila! Austrijanka je cool i baš je briga. Ona je i mislila da je ovo uobičajeno. Mi nismo.

Slikamo stanicu, art-nuvo, sjajno! Kada dođemo kući, biće nam drago što smo ovo doživeli, i prepričavaćemo k’o tipovi što prepričavaju smrdljive čarape iz vojske i brijanje ‘ladnom vodom ceo život, k’o da je to nešto lepo! Valjda od te stresne radosti što je sve prošlo. Sledeći put idemo jednom klasom više! I išli smo, već za Odesu! I bilo je super, komforno, kroz celu Ukrajinu, k’o u avionu. Ali sad… Moja tada buduća, a sada već bivša devojka uvek se radovala mojoj priči o opštem vagonu UZ, i jaukala je kako bi volela da je putovala i ona tamo… Pomislim, pa možda i bi, ko zna. Ali, da si samo sekund omirisala sve to… Možda i ne bi. U svakom slučaju, ko voli nek’ izvoli. Ekstremni turizam je tek na nekoliko stotina kilometara od nas. U Panoniji. I uz obližnje Karpate. Srećan put, braćo avanturisti! Spremite nozdrve. I živce

New Year

Tuesday, December 18th, 2007

Imam novi laptop, viagra ovaj blog nastaje kao posledica prilagođavanja… Tastatura mi se sviđa, mogućnosti su mu verovatno ogromne ali ja ih nikada neću do kraja istražiti…ne znam da li sam to već pomenula ali internet, e mail, windows word i power point su mi jedini dragi poznanici u ovom kompjuterskom svetu. Ne volim excell, sreća da ga retko koristim a kada mi zaista treba nešto savršeno u tabeli, tu je moja koleginica Jela, e ona napravi tabelu za čas, sredi je, nacifra, ubaci formulice…Blog sam zavolela jer imam još jednog strpljivog kolegu, Gorana, koga nije mrzelo desetak puta da mi objasni kakva su pravila u blogosferi.
U stvari, sve moje kolege su strpljive, kad god sam nekoga nešto zamolila pomogli su mi iako najverovatnije nisu mogli da shvate šta tu može da bude tako komplikovano. Elem, htedoh da pišem o novoj godini…Kraj godine je najbolje vreme za sumiranje postignuća u proteklih 365 dana…moje drugarice i ja to stalno radimo- sumiramo i analiziramo. Svaka od nas se bavi različitim poslom…tako da sve četiri znamo mnogo o PR-u, kozmetici, investicionim fondovima i uvozu bele tehnike. Jelena (uvoznik) je juče bila u Istanbulu a upravo se javila iz Beča, Sneža (takođe sam svoj čovek, vlasnica kozmetičkog salona) vežba svakoga dana u teretani minimum dva sata a posle ode i na aerobik, Biljana (zaposlena u stranom investicionom fondu) ponekad ode na aerobik, uči italijanski i svakoga dana oko 17 sati pije kafu sa mnom, uglavnom u Makijatu. Barem tri puta nedeljno sve četiri čavrljamo zajedno, svaka se požali na nedostatak sna, ponekad glavobolju, pohvali se šta je sve toga dana uradila, koga je eventualno srela i sa kim je razgovarala…Tada niko ne primeti koliko vreme brzo prođe, kako je već prošao još jedan radni dan, još jedan vikend…nedelja…mesec…godina…. I onda prvo konstatujemo da imamo već 30 godina a da nemamo muževe i decu, da su se i najružnije devojke i osnovne i gimnazije već odavno udale a mi?…e onda sledi priča: „mi smo završile fakultet a školujemo se i dalje, imamo super zanimanja, fina primanja (uvek mogu biti bolja), ne zavisimo ni od koga, nikad se ne bismo menjale sa tim „nesretnicama“ koje su „uhvatile muža na bebu“ i koje sad zbog strija i sala ne mogu da izađu iz stana i koje nam sigurno zavide jer smo mi slobodne i možemo da idemo gde hoćemo i da radimo šta hoćemo.“ I onda pored nas prođe mlada mama sa bebom u kolicima i sve četiri napravimo onu „jao blago njoj facu“, potpuno se raspekmezimo kad vidimo bebin šeširić i nosić, i konstatujemo da je ipak karijera „shit“ i da treba da rađamo decu. Od tog našeg „možemo gde hoćemo“ fazona najčešće odemo kući jer ima neki dobar film na TV-u ili su nam „tegovi na očima“ a i sutra treba ustati… Ja i dalje ne znam šta je bolje i šta bih najviše volela da mi se dogodi u 2008.-oj, (neki seksolozi i samozvani stručnjaci za muško- ženske odnose kažu da žene nikada ne znaju šta hoće) ali znam da nam već godinama tetke, strine a bogami i komšije čestitaju na isti način „e da nam se ove godine…“ , e pa videćemo, još smo mlade, imamo kad…mada moja baba kaže: „muško se ženi kad hoće a žensko kad ga traže“…Hah…I gde sam ono stala….šta ste vi uradili u 2007.-oj?…Srećna vam nova…

Lako je prutu…

Tuesday, December 18th, 2007

UNICEF, „Save the children“ i brojne nevladine organizacije pokrenule su pretprošlog meseca u Srbiji kampanju za zakonsku zabranu telesnog kažnjavanja dece, pod sloganom “Uvek milom – nikad silom”. Cilj kampanje je edukacija roditelja i dece i prevencija nasilja. U suštini, kada zakon bude usvojen, dete će moći da prijavi zlostavljača, a država će biti dužna da prijavu procesuira i adekvatno kazni počinioca nasilja. Verujem da veliki broj građana i seljaka naše državice ne iznenađuje podatak, u slučaju da ga znaju, da se u našem zakonodavstvu “šamar detetu” tretira kao “disciplinska mera”.

Kada sam pročitao jedno od tumačenja manifesta (PDF MANIFEST INICIJATIVE ZA ZAKONSKU ZABRANU I ZAŠTITU DECE OD TELESNOG KAŽNJAVANJA U SRBIJI), zalepile se, sve jedna na drugu, rečenice koje svrbe, mira ne daju:
“Svako ima pravo da vaspitava svoju decu kako hoće.
Netačno. Vas kao roditelja zaista treba da zanima i kako vaš komšija vaspitava svoje dete, i to ne samo iz patriotskih razloga, (jer su sva „naša“ deca budućnost zemlje), već iz vaših najsebičnijih, najličnijih razloga. Možda će vaše dete sa komšijinim detetom sutra poželeti da ode u bioskop, na letovanje, možda će sedeti u istoj klupi… Odnosno: nasilje koje se danas vrši nad nekim drugim detetom, sutra može uticati i na vaše dete. Možda će sa tim agresivcem (jer deca žrtve često postaju agresivne odrasle osobe) vaša ćerka biti u braku?” (ceo tekst možete pročitati ovde)

U ovom citatu “nekako na ćoše” stoji misao da je Čvorović negde u blizini i vreba. Doduše, ovaj odeljak je istrgnut iz konteksta i trebalo bi imati na umu da je suština u edukaciji roditelja, pre svih, o nenasilnim metodama vaspitanja. Mora se priznati da većina okreće glavu kada roditelji “šopaju” svoje mališane na sred nekog Merkatora samo zato što je “nerazumno” i hoće čokoladu pre večere. Prijavljivanje slučajeva “lakšeg” nasilja, bilo telesnog, bilo psihičkog, nije osnovni cilj kampanje, ali može da postane veći problem nego što jeste. Zaista, ne razumem kako bi trebalo reagovati u “Merkatoru”, jer “to je samo ćuška” i “nije moje da brinem tuđu brigu” i sve tome slično. Da li reakcija može da pokrene lavinu problema ili će “nasilnog” roditelja reakcija stranca da opameti (a šta je bilo sa onim: “Videćeš ti kada stignemo kući”?). Nije mi namera da širim priču na socijalne, pravne, psihološke niti bilo koje druge ravni, iako mi je jasno da se mnogo toga ne može zanemariti, samo sam u nedoumici kako to da neko drugi brine o vaspitanju dece? Da ne bude zabune, apsolutno podržavam inicijativu “Uvek milom-nikad silom” i kao pedagog, i kao roditelj.

Ne mogu da se otmem utisku da je veoma važno nedvosmisleno odgovoriti na pitanje da li postoji neprikosnoveno pravo roditeljstva? Jer, sve me nekako podseća na već viđeni model vaspitanja i obrazovanja nekih prošlih vremena… porodica je ćelija društva? Da li će inicijativa pokrenuti navalu Čvorovića, “dušebrižnika” dece i ostalih “pedagoga” ili će Srbijica “shvatiti” kako ima pametnijeg posla? Glede toga, i jedan naš ministar je nedavno izjavio u humorističkoj emisiji “Oralno doba” Fox televizije kako ga je otac “bio kao vola u kupusu” i eto, ništa mu ne fali (sic!). Da ne spominjem “rok upotrebe” za osudu sveštenog lica… Elem, ja govorim o mom komšiji, a ne o likovima iz crne hronike, mamama i tatama monstrumima. Ako će njegovo i moje dete da se druže , možda jednog dana da stupe u intimne odnose, pa će da se biju i svoju decu će da biju, kako ja to mogu da sprečim? Da ga prijavim? Da zabranim svom detetu da se druži sa decom iz komšiluka koju “pendreče” (ali, zar i to nije vid nasilja?)? A šta će biti kada deca shvate moć manipulacije…

I, šta bi sa komšijskom kravom? To me brine. Sve nešto mislim da će se komšijski računi prebijati preko leđa mališana.

Sada bi, možda, čika Duško rekao: “Tucite svoju decu čim primetite da liče na komšiju”

Večni povratak novog

Saturday, December 15th, 2007

fashion.JPG
Novina je ono što modu čini voljenom“, Kant

Moda od lat. modus, što znači cilj, merilo, sastav, način; od francuske reči la mode, takođe, označava način.

Moda je konstantna revolucija. Po definiciji je promena i ne utiče samo na odeću koju nosimo. Ona stvara iluziju, doprinosi našem blagostanju, hrani naš ego, povećava samopouzdanje.
Deca smo XXI veka i u ovom našem vremenu sve se vrti oko mode, ona je sada na prestolu, kraljica ovoga trenutka! Ushićeni smo pozorištem svakodnevnog života koje nam pruža. Zamenila je filmsku industriju, omogućava nam da gledamo i vidimo najraznovrsnije fantazije i glamur koji hrani naše snove. Pruža nam mogućnost da sanjamo, umetetnost oblačenja je prilika za ostavarivanje dečijih snova, bar na trenutak, bar na površini.
Današnja moda zavisi od ideja, individualnosti i originalnosti. Sada, više nego ikada, dizajneri se vraćaju svojim korenima: ko su, odakle su, kako su počeli… Sve to određuje njihov potpis i njihove vrednosti. Da bi preživeli u modi moraju posedovati kvalitete koje današnji posmatrači, modni zavisnici traže. Za ljubitelje mode odeća nema samo estetsku, već i kulturološku vrednost, svojevrsno određenje pripadnosti nekom društvenom krugu.
Najvažnija promena u modi je demokratizacija stila. Danas je stil refleksija ličnog izbora, a moda je odraz ličnog stila.
U modnoj industriji sve se iz korena menja svakih šest meseci. Moda se rukovodi aktuelnošću i ona znači samo sadašnjost. Nju prihvata deo grupe. Čim je prihvati grupa u celini, moda gubi smisao, prestaje da bude moda, avangarda i pretvara se u ustaljenost, običnost. Dakle, početni modni impulsi prestaju da budu moda kada postanu opšteprihvaćeni.
Možemo pokušati da pratimo modu, ali tada moramo biti spremni na neprekidnu potragu za novim, večitu trku sa vremenom, prostorom, beskrajni niz promena…

Kako je Nemačka postala najkosmopolitiskija evropska država

Monday, December 3rd, 2007

U Hamburgu sam u proteklih pet godina bio nekoliko puta. Tome je zaslužna činjenica da se u ovom, denture sick drugom po veličini nemačkom gradu nalazi sedište izdavačke kuće “Heinrich Bauer Verlag” koja je jedan od naših najvećih partnera u inostranstvu. Svi gradovi na nemačkom severu (Hamburg, Bremen, Bremerhaven, Heiligendamm…) imaju neku posebnu magiju i čar zbog svetlosti koja dolazi sa Severnog mora, zbog potpuno različite istorije, tradicije i religije u odnosu na pretežno seljačku i katoličku Bavarsku na jugu.

Nakon višesatnih sastanaka idealno mesto za opuštanje u Hamburgu je “Portugiesische Viertel”, portugalska četvrt blizu luke u kojoj se smešteno na desetine portugalskih i tek poneki španski i brazilski restoran. Uz restorane tu su i norveška i švedska protestantska crkva u kojima su se nekad svom “Severnom Bogu” molili skandinavski mornari. Mesto je toliko magično da sam nakon prve posete 2002. tu dolazio svaki put kada bi me put naneo u Hamburg.

Posle izvrsnog lososa na žaru zalivenog vinom iz španske pokrajine Rioha (Rioja) logičan naredni korak je odlazak u St. Pauli, hamburšku četvrt na brdu iznad luke koja je proteklih nekoliko godina postala neka vrsta neobične mešavine Las Vegasa i amsterdamske “Crvene četvrti”. Noćni barovi, kockarnice, pabovi, bordeli, restorani…sve to u neverovatno opuštenoj mešavini rasa i jezika.

Uvek kada sam u Hamburgu razmišljam o tome kako se desilo da Nemačka postane najkosmopolitskija država Evrope. Nekada sinonim za konzervativizam, nacizam i rasizam, zemlja koja je pokrenula dva svetska rata u 20. veku – danas je moderno, liberalno kosmopolitsko društvo sa velikim brojem stranaca i ljudi druge boje kože od kojih se većina jako dobro uklapa u novo društvo.

Sa 10 miliona stranaca koji čine oko 12 posto nemačke populacije ova država danas spada među najveće “zemlje-utočišta” brojnim izbeglicama, političkim i ekonomskim emigrantima iz celog sveta. Nemački gradovi poput Hamburga, Minhena, Frankfurta, Berlina i Kelna danas su kosmopolitski megapolisi u kojima cvetaju ekonomija i bankarstvo ali i moderna umetnost i stvaralaštvo. Minhen je danas ponovo ono što je bio u vreme secesije na kraju XIX i početku XX veka, u Berlin kao jedan od najboljih gradova za život se sele brojni umetnici i slavne ličnosti iz celog sveta (B.Pitt i A.Jolie su poslednji u nizu), u Frankfurtu se za vreme Sajma knjiga uvek osećam kao da sam u intelektualnom srcu planete.

Za to vreme Francusku, recimo, potresaju rasni antagonizmi i neredi, tamošnji belci su u velikoj većini prilično šovinistički orijentisani ne samo prema svojim crnim imigrantima iz Senegala i Alžira već i prema turistima i strancima bele boje kože, posebno onima koji ne govore francuski. Međunarodna štampa piše o tome kako je Francuska kao zemlja umetnosti i velikih ideja u krizi. “Brzo! Nabrojte bar jednog francuskog živog pisca ili velikog umetnika koji je priznat u celom svetu!“, pita svoje čitaoce prošlonedeljni “Newsweek” na naslovnoj strani…

Velika Britanija čije manjine su uvek delovale prilično inkorporirane u društvo – danas je uznemirena zbog čestih pretnji terorističkim napadima čiji su akteri uglavnom “obojeni” i Britanci islamske veroipovesti. Italija je takođe frustrirana svojim emigrantima kako onim “starim” poput Albanaca koji maslovno prelaze Otranska vrata i ilegalno se useljavaju, tako i Rumunima koji su od kako je njihova zemlja ušla u EU naprosto preplavili Apeninsko poluostrvo i tamo ih optužuju za najgore pljačke i ubistva.

O grčkom šovinizmu i netrpeljivosti prema svemu što nije grčko – bilo da je reč o susedima Albancima, Turcima, Makedncima… ili pak o srpskim navijačima i američkim tursitima – ne treba trošiti puno reči. Od velikih evropskih naroda – Nemci su danas najotvorenija nacija.

Ozloglašena, okrivljivana za najveće zločine i strahote u prošlom veku, pred kraj Drugog svetskog rata srušena gotovo do temelja – Nemačka je danas slobodno, otvoreno društvo, poželjan model za mnoge. Dokaz da i naša zemlja nakon svega što je preživela i za šta je optuživana može jednog dana postati liberalna i napredna nacija.

Skribomanija – bolest ili strast?

Monday, November 19th, 2007

“U to vreme je čak i boja ljubomore što baca senku na te srećne dane bila drugačija.”
Pasus kojega je ova rečenica Orhana Pamuka deo (“Zovem se Crveno”) pročitala sam pet puta, anesthetist ne da bih ga zapamtila već da bih uživala.
Naravno, medic ne može svako da piše kao Pamuk, ailment Andrić, Selimović, Jergović… Ali, eto, volimo i mi, manje talentovani ponešto da zapišemo…
Ipak, odlučila sam da prikočim. Iako mi u poslednje vreme svakojake teme padaju na pamet, shvatila sam da odasvud vreba veoma opasna zamka zvana – skribomanija.
SKRIBOMANIJA, po Vukajliji: neutaživa strast za pisanjem, velika spisateljska plodnost, a – ukoliko dopustite da iznesem sopstveno mišljenje – bila bi to, između ostalog, i bolesna potreba da se svaka svoja celomudrenost podeli sa ostatkom sveta.
PROBLEM: Ljudi više vole da pišu nego da čitaju zaboravljajući pri tom da se veština pisanja stiče – čitanjem.
Ipak, skribomanima je teško pripisati lenjost, što ne važi za ogroman broj naših novinara i “novinara”. Zanatlije uvek ostaju samo zanatlije, dok je majstora među njima, nažalost, sve manje. Gotovo da se na prste (dve) ruke mogu nabrojati oni kojima je stalo do toga da svojim čitaocima, osim informacije, pruže ZADOVOLJSTVO ČITANJA. A upravo je u tome suština!
Izvesno urušavanje novinarske profesije posledica je, čini mi se, onih strašnih devedesetih (ne ponovile se!) kada je mladima bilo teško da nađu posao i većina onih koji nisu umeli ništa da rade birali su – diktafon i olovku, istovremeno nespremni i da uče i da čitaju. Pa kako onda da nas sa stranica dnevne (više) i periodične (manje) štampe ne zapljusnu loši, prazni tekstovi netalentovanih “novinara”, puni frazetina i rogobatnih konstrukcija koje “zvuče”. I, simptomatično je to što upravo najmanje talentovani najviše pišu. Većini njih (a to su, sigurna sam, oni BAŠ LENJI, kojima je stalo samo do toga da odrade svoj posao bez unošenja jer – nije dovoljno samo preneti informaciju, ona treba da bude i jezički “upakovana”) najlakše je da kažu, na primer: “U ranim jutarnjim časovima na autoputu Beograd-Niš DOŠLO JE DO SUDARA u kojem su poginula tri lica”. I nije to nepravilno, takvu konstrukciju dopušta “Sintaksa savremenoga srpskog jezika” ali, ako tekst vrvi od sličnih konstrukcija (kao što se često dešava – “došlo je do susreta, došlo je do eksplozije, došlo je do svađe, došlo je do rušenja aviona, došlo je do…” pa tako čekam i da do mora dođe), ne bi bilo loše da se lenjivci trgnu pa da se prisete da je glagol “doći” u tom slučaju vrlo jednostavno zameniti drugim, odgovarajućim ili, jednostavno, promeniti konstrukciju. Tako, na primer, može da se kaže: “U sudaru na autoputu Beograd-Niš poginula su tri lica.” Ili: “Dogodila se teška saobraćajna nesreća u kojoj su život izgubila tri lica,” etc.
E, za nas se “lepi” baš sve što je “stranjsko”! U poslednjih nekoliko godina često se može čuti ovakva rečenica (i na radiju, i na TV, a bogami i u štampanim medijima, zapisana): “U četvrtini finala turnira u … naša Jelena Janković PORAŽENA JE OD STRANE…” – sledi ime njene protivnice. Pa tako neko bude POHVALJEN OD STRANE nekoga, PODRŽAN OD STRANE nekoga i slično. Hajde, zamislite se malo: šta vama znači to …PORAŽENA JE OD STRANE…? Zar vam ne zvuči rogobatno (uostalom, sasvim je nepravilno!)? Ako već želite da upotrebite trpni oblik glagola poraziti, to može i lepo, srpski da se kaže: “Jelena Janković je poražena u duelu sa teniserkom…”, a ništa ne fali našoj staroj, dobroj (i vrlo primerenoj) konstrukciji: “Jelenu Janković porazila je…”
Očito, nije važno pratiti ni jezička pravila ni semantiku, važno je da ono što je izgovoreno ili napisano – “zvuči”. Baš tužno.

BlogOpen | Jesen 2007 – Novi Sad

Monday, November 12th, 2007

Juče je na novosadskom SPENS-u održan, impotent drugi po redu, viagra regionalni susret blogera pod nazivom BlogOpen Jesen 2007. Pošto sam prisustvovao i prvim susretima početkom godine u Pančevu, mogu da ih uporedim i da slobodno konstatujem kako je jučerašnja manifestacija daleko prevazišla onu prethodnu, kako sadržajno, tako kvalitativno i organizaciono (zahvaljujući pre svega blogerima koji su se potrudili da ova manifestacija bude ovakva kakva je, zato se zahvaljujem Tanji, Peđi, Aleksandru i mnogim drugima uključenim uorganizaciju ovog događaja).

Ovogodišnja sesija, iako svedena na jedan dan, obilovala je dešavanjima, diskusionim panelima i radionicama namenjenim pre svega blogerima, ali i ostalima zainteresovanim za fenomen blogovanja. Detaljan održan program dešavanja možete videti ovde.Na žalost zbog privatnih obaveza nisam bio u mogućnosti sa se pridružim prepodnevnom delu sesije, ali sam zato stigao na vreme na panel “Novinarstvo u doba blogova” u kojem sam uzeo aktivno učešće na poziv Miloja Sekulića, moderatora ovog panela.

Novinarstvo u doba blogova

Učesnici ovog panela, pored moje malenkosti bili su i bivši kolega Marko Herman (PC magazin) novinar, izvršni urednik časopisa PC press i autor bloga Samo malo, Dušan Belić stručnjak za SEO Web sajtova i jedan od pionira affiliate programa u Srbiji (autor bloga o Symbian tehnologiji koji je prodat jednoj kalifornijskoj kompaniji), zatim Nebojša Spaić medijski konsultant i novinar, direktor partner u agenciji za poslovni i medijski konsalting Farmer&Spaić i VIP bloger B92, te na kraju Zoran Zoza Stanojević, novinar RTS-a (magazin OKO) i autor rubrike Navigator u nedeljniku Vreme.

Panel je opušteno započeo predstavljanjem učesnika, da bi se zatim prešlo na teme vezane za motive započinjanja i vođenja blogova, diskutovalo se doduše delimično o vrstama blogova (među korporativnim naravno da sam pomenuo i [b]CPG blog[/b]), te o mogućoj komercijalizaciji ove delatnosti. Zatim se prešlo na temu kredibilnosti blogova i blogera, cenzuri i autocenzuri, te o blogovima kao izvoru informisanja.

Naposletku povela se diskusija o tome da li je blogovanje novinarstvo, u kojoj se Zoza Stanojević čvrsto držao stava da se, bar prema definiciji, blogovanje ne može uzeti kao novinarstvo. Moj stav je sa jedne strane sličan Stanojevćevom, ali sa druge strane ne tako isključiv, ne u potpunosti. Naime, naravno da ne možemo staviti znak jednakosti između blogovanja i klasičnog novinarstva, ali pojedinie blog zapise, pa i cele blogove možemo definisati kao klasično novinarstvo, jer zadovoljavaju kako sve principe novinarstva, tako i ona zanatska pravila i uzanse. Ono što smo možda propustili pre ove rasprave je da definišemo blog, te odedimo njegove osnovne karakteristike, kako bi bolje mogli da pojasnimo ovaj fenomen i odedimo ga prema onome što nazivamo klasičnim medijima.

Pomenuću ovde samo par obeležja koja pomažu u determinisanju bloga, a to su pre svega lični pristup, odnosno viđenje stvari iz prespektive pojedinca, te nedostatak “više” (kontrolno-uredničke) instance. E sad, ovo je sa jedne strane prednost, jer blogeri se bave slobodnim temama (nema zadatih tema) te slobodno pišu o svemu bez ikakve cenzure, potpuno nezavisno (nezavisnost je jako bitna, jer po pravilu blogeri nemaju interesa da pišu u nečije ime i za nečiji račun). Sa druge strane nalazi se ono što je pomenuto tokom panela, a to je površnost, koja proizilazi iz te neobaveze, odnosno bespotrebnosti zadovoljavanja i davanja odgovora na ona osnovna novinarska pitanja koja treba da zadovolji svaka plasirana vest ili informacija.

Takođe, postavilo se i pitanje pitaju da li novinari (iz klasičnih medija) danas mogu da ignorišu blogove ili su oni mesto za istraživački novinarski rad i izvor kvalitetnih informacija. Odgovor se delimično nalazi u činjenici da današnji novinari bilo kakav akt istraživanja započinju od Interneta, ili ga korsite kao pomoćno sredstvo za dolaženje do nekih informacija, a samim tim ne mogu da zaobiđu i blogove. Nekada su napisi na blogovima samoinicijalna kapisla za neki klasični novinarski prilog (ovo je uglavnom kod nas), a nekada predstavljaju vest za sebe (kao recimo u Hrvatskoj, gde blogosfera mnogo razvijenija).

Blog aktivizam

U nastavku BlogOpena sledilo je after-panel “Blog aktivizam” gde su učešće uzeli blogeri iz Bora okupljeni oko projekta BITNO ispred kojih je istupio Zoran Stanković (čovek koji je iz opozicije preduhitrio opštinsku administraciju u registraciji opštinskog domena ;) pa je zbog toga ima izvesnih problema) i gost-bloger Željko Peratović iz Hrvatske, novinara autora bloga 45 Lines, koji je zbog svojih napisa pre neke tri nedelje pritvoren zbog odavanja navodne “državne tajne”, po nalogu lokalnih sudskih vlasti, pri čemu mu je oduzeta sva informatička oprema najprogonjeniji bloger u regionu. Kako je sam Peratović naveo kao delikt uzeto mu je to, između ostalog, što je na blogu preneo reprint Nacionala star oko 2 godine, na čijoj se stranici našla slika sa dokumentom koji je imao oznaku “Državna tajna”, te ga tužilaštvo tereti po ovom osnovu kza odavanje tajne (?!)

U svakom slučaju veoma zanimljiv sagovornik koji je tokom svoje novinarske karijere, u drugim medijima, ali i na svom blogu razotkrio mnogobrojne afere aktuelne vlasti u Hrvatskoj, kao i moćnih tajkuna.

Nekako sam uspeo da sa HTC-om snimim izlaganje tokom ovog dela sesije, pa vam ga ove reprodukujem putem Google video zapisa. Predlažem da stavite slušalice tokom gledanja video zbog nešto lošijeg audio snimka – p.s. podseća malo na Špegeljev video ;) :

Drugi BlogOpen protekao je u sjajnoj atmosferi, odličnim temam, predavačima i diskutantima, a jedina zamerka sa moje strane bila bi upućena lošoj podcast propraćenosti događaja. Smatram da bi ceo događaj morao biti snimljem kamerom ili bar mikrofonom, te zatim stavljen na raspolaganje svima koji nisu bili u mogućnosti da prisustvuju manifestaciji.

Za one koji nisu bili, evo Flickr fotki koje sam ja snimio i BlogOpen Flick grupe gde se agregiraju fotke više autora snimljenih tokom ove manifestacije.

Izveštaj medija

U Minhenu sa Bojanom!

Thursday, November 8th, 2007


Olimpia hala

Imam neopisivi strah od solo putovanja pa sam se neizmerno obradovala kada sam cula da na dodelu EMA u Minhen ide jos jedna novinarka iz Srbije. Bojana je slatka i prijatna i vodi da kafeniše i šopinguje, store idealno. Ona je odabrala hotel u Schwabingu, unhealthy po preporuci doduše, ali mislim da te persone više neće moliti da joj bilo šta preporučuju :). Hotel i nije tako važan, iako smo zbog njegove udaljenosti od centra potrošile pravo malo bogatstvo na taxi, tamo smo samo spavale…


Dani i Milica

U prestonici Bavarske bile smo gosti MTV-a i uživale smo u njihovoj ljubaznosti.
Novinari iz cele Evrope su zaista imali VIP tretman, pre dodele upriličen je Pre Show Hospitality na kom smo mogli da degustiramo tajlandske, japanske, kineske i nemačke specijalitete, da cupkamo uz bavarsku tradicionalnu muziku i pijuckamo pivo ili penušavo vino- proseco.

Razveselili smo se i bili spremni za glavni šou :).

Cela Evropa je gledala, glasala i uživala u najvažnijoj noći za muzičku scenu ovog dela sveta. Na stejdžu su se smenjivali Avril Lavigne, Nelly Furtado, Tokio Hotel, FooFightersi, Amy Winehouse i Snoop Dogg, koji se našao u ulozi voditelja i neobičnim stajlingom i doskočicama animirao publiku. Minhen je blistao dočekujući američkog repera i producenta plakatima “Snoop welcome to Munich fucking city” a zastave sa natpisima EMA vijorile su se na gradskim trgovima i značajnijim saobraćajnicama.


Wyclef Jean sa voditeljem MTV-a Patrisom

Odbrojavanje 5, 4, 3, 2, 1 i na sceni su se pojavili igrači sa Snoopom u šarenom oldtajmeru dok su se u djakuziju postavljenom na VIP sceni brčkali nominovani, izvođači i gosti MTV-a. Od Snoopa, kao glavnog voditelja šoua, mnogo se očekivalo ali ipak su Foo Figtersi i čarobni i tako sexy Dave Grohl, na svojoj bar sceni bili mnogo zapaženiji i duhovitiji. Oko nas su se tiskali najbolji izvođači a masu na noge podigli su upravo FooFigtersi stihovima pesme “Pretenders”. Odlični su na sceni bili i momci iz benda Good Charlotte koji su saopštili da je Nelly Furtado osvojila MTV nagradu za album godine. Presrećna i dirnuta, Nelly je kroz suze izgovarila “I love you Europe!”,( inače nekoliko puta je spomenula da otkad je majka mnogo lakše zaplače i emotivnija je9. Snoop je zabavljao gledaoce obučen u lederhozne i u nekoliko puta se provukao kroz publiku sa telohraniteljima, koji su by the way najveći ljudi koje sam ikada videla.


Foo Figthers

Gledaoci su oduševljeno dočekali nastup dobitnika nagrade za Inter Act- Tokio Hotel.
Na VIP sceni primetili smo i Amy Winehouse, koja je kada su joj saopštili da je upravo ona naj, naj izvođač i to po izboru samih zvezda (Artists choice), od siline aplauza jedva uspela da izgovori “Thanks”. Već naredne sekunde masa je u glas pevala sa Avril: “You are so good to me”, izabrala je pravu pesmu s obzirom na činjenicu da je publika zaista bila dobra prema njoj i dodelila joj nagradu čak u dve kategorije, za naj “SOLO” i “Most Addictive Track” (Girlfriend). Preslatka Kanađanka bila je ponosna i iznenađena što je njena muzika našla svoj put do Evrope i osvojila njene stanovnike. U “Rock Out” kategoriji pobedu su ubedljivo odneli “30 seconds to Mars” a pobednici “Video Star” su Justice i njihova pesma D.A.N.C.E.. Album Nelly Furtado- “Loose” proglašen je za najbolji a najviše glasova među nominovanima za “Headliner” dobila je grupa “Muse”.

Naj bend u 2007. je “Linkin park” a mnogo pažnje privukla je i kategorija “New Sounds of Europe”, koja pomaže mladim talentovanim muzičarima da lakše osvoje publiku. Gledaoci MTV-a su i sami mogli da nominuju svoje favorite, glasalo se online za talente iz 18 zemalja. Samo tri benda sa najvećim brojem glasova su se predstavila publici u Minhenu a samo pobednici iz Estonije, bend “Bedwetters” su i nastupili na stejdžu EMA i njihovim nastupom je završen ovaj spektakularan šou.

Naš bend, Van Gogh, pobedio je u kategoriji Best Act na MTV Adria, na red karpetu su davali izjave za slovenačke i hrvatske medije a nakon dodele opustili su se na after partiju koji je bio organizovan za nekoliko hiljada ljudi u hangarima napuštenog aerodroma nadomak Minhena. Zabava je pomalo podsećala na EXIT sa različitim stejdžovima u halama tako da su gosti mogli prema svojim afinitetima da izaberu gde će i uz koga đuskati.
Specijani efekti, neobično osvetljenje i dekoracije bili su fantastični.


Milica i Bojana , Helloween

Međutim, to nije sve, MTV se potrudio da novinarima i gostima iz dalekih zemalja ne bude dosadno dok su iščekivali samu dodelu te su dan ranije, nakon pres konferencije a povodom Halloween-a, organizovali žurku u poznatom minhenskom klubu “Lenbach”(www.lenbach.de). Tamo su nas na vratima dočekali ljudi sa maskama iz filma “Vrisak” i konobari sa noževima probodenim kroz čelo a klub je izgledao kao “crime scene”, prekriven paučinom i osvetljen dogorelim svećama. MTV ekipa se zezala i ocenjivala kostime drugih gostiju, mi na žalost nismo bili adekvatno “doterani” pa su nas pojedinci mrko gledali…

U Nemačkoj smo bili četiri dana i uspeli smo da prošetamo do Marien placa, da popijemo kafu u najpopularnijem kafeu “Glockenspiel”(www.cafe-glockenspiel.de), da pazarimo jeftine torbe u H&M i poneku džidžu u Six-u, da prošetamo kejom pored reke Izar i da večeramo u slatkom restoranu “Opatija”. Domaćin 15. manifestacije EMA biće Liverpul 6.novembra 2008.godine, vidimo se tamo.

2007 Hello! publishers conference – Madrid

Thursday, November 8th, 2007

Španska !Holla! ili britanski Hello! danas imaju dvanaest izdanja a prvi broj izašao je 1944. godine. Srbija je među privilegovanih dvanaest veličanstvenih zemalja koje svojim čitaocima prenose najekskluzivnije, therapy najintimnije i najvažnije trenutke iz života poznatih ličnosti širom planete a nasa ekipa nedavno je bila na prvoj izdavackoj konferenciji Hello! magazina u Madridu.

Smestili smo se u jedan od vodećih svetskih hotela “Hesperia” (www.hesperia.com) u Madridu i iskoristili veče za šnjuvanje po prestonici evropskog noćnog života. Grad koji nikada ne spava i u kojem je nemoguće šetati a da ne vidite bar nekoliko barova, cheap kafeterija i pabova ispred nosa, ed otkriva nam da i oko četiri ili pet ujutru možemo upasti u neverovatnu saobraćajnu gužvu. Najušuškanija i najzanimljivija mesta gde možete popiti čaj, pivo ili vino i probati tapas, sendviče ili kanapee su tradicionalni kafei dekorisani u stilu “Belle Epoque”. Nezaobilazna je, svakako, ulica Gran Via, prepuna bašti, terasa, kafea i radnji u kojima satima možete da uživate u šopingu marki kao što su H&M, Mango, Zara, Berska, Camper i mnoge druge.

Poslovne obaveze i dnevni raspored bili su interesantni i poučni a večernja druženja i izleti potpuna uživancija. Preskočiću koncepte, cifre, marketinšku politiku i radionice na konferenciji i skoncentrisaću se na ekskurzijski deo :). Posetili smo restoran “Torres Bermejas” u centru Madrida i uživali u strastvenom flamenko šouu pravih profesionalaca koji su razgalili goste i pomogli nam da makar na trenutak zaboravimo obaveze, pravila i cupkamo i tapšemo uz najenergičniji ples na planeti. Iako je muzej “Prado”, otvoren 1819. godine da bi prikazao špansku kraljevsku umetničku kolekciju a danas ima preko sedam hiljada umetničkih dela, najpoznatiji muzej u Madridu, mi smo se ipak odlučili za privatnu posetu Thyssen muzeju (www.museothyssen.org) koji nam otkriva privatnu kolekciju Barona Hansa Heinricha Thyssen- Bornemisza, od 800 slika, urađenih od XIII veka do današnjih dana. Muzej se nalazi u ulici Paseo del Prado a otvoren je od 10-19 sati. Međutim, mi smo imali čast da budemo jedini posetioci muzeja oko 21 sat i nakon toga smo večerali u predivnom ambijentu na krovu muzeja. Piće dobrodošlice bila su najkvalitetnija vina i šampanjac a za večeru su poslužene lazanje sa šampinjonima i prepelice u sosu od maline.


Nakon savršenog obroka, ekipe Hello! magazina iz Španije, Velike Britanije, Indije, Turske, Malezije, Grčke, Srbije, Rusije, Kanade, sa Tajlanda i Bliskog Istoka, uputile su se u ludi noćni provod, u popularnu diskoteku “Moma” gde se uz koktele i ćaskanje o razlikama među izdavačkim tržištima đuskalo do ranih jutarnjih sati.

Poslednji dan Hello! izdavačke konferencije bio je rezervisan za posetu predivnom istorijskom gradu opkoljenom zidinama – Toledu. Do odredišta smo išli AVE-om, najbržim španskim vozom, kojem je trebalo svega dvadesetak minuta da pređe razdaljinu od sedamdeset kilometara. Toledo je bio glavni grad španskog vizigotskog kraljevstva sve dok Maori nisu osvojili Iberiju u osmom veku. Grad ima oko sedamdeset hiljada stanovnika, pod zaštiom je UNESCO-a, a u njemu su ostaci saživota hrišćanske, jevrejske i muslimanske kulture. Gradom dominira impresivna kamenita tvrđava “Alkazar” koja je u XIX I XX veku korišćena kao vojna akademija a pogled koji se sa vidikovca pruža na tvrđavu i most na reci Taho (Tajo) svojim dostojanstvom i gracioznošću ostavlja turiste neme, dozvoljavajući im da komentarišu isključivo uzdasima. Pokrajina u kojoj se ugnezdio Toledo, Castile La Mancha, je inače provincija u koju je Servantes smestio radnju pozate španske priče o Don Kihotu.

El Greco (1541.-1614.) je, iako se rodio na Kritu, prihvaćen kao španski slikar jer je 1577. godine otputovao u Toledo, tadašnje najvažnije
katoličko mesto u Španiji i grad, koji je izabrao za svoj dom, bio mu je
inspiracija za neke od njegovih najpoznatijih slika. Jedno od njih je delo “ Pogreb grofa Orgaza”, izloženo u crkvi “Sveti Toma”, gde u pogrebnoj pratnji možemo videti i autoportret slikara. Bio je poznat po izduženim likovima na svojim slikama a njegova kuća-muzej u Toledu je nezaobilazna tačka na turističkoj mapi Španije. Iz Toleda smo poneli marcipan i
suvenire- mini mačeve i noževe, po čijoj je proizvodnji ovaj kraj izuzetno poznat, i uputili se prema Madridu, tačnije prema stadionu Santiago Bernabeu!

Utakmica Real Madrid- Recreativo, Raul na terenu, dupke pun stadion u koji smo ušli za svega par minuta, kulturno pronašli svoja mesta i ženski deo ekipe, opremljen navijačkim rekvizitima, počeo je da postavlja razna pitanja i podpitanja koja su uglavnom počinjala sa “Zašto?”. “Zašto je sudija sad podigao zastavicu?”. “Zašto je to ofsajd?”. I pored toga cela “Hello!” ekipa se dobro zabavljala i navijala, za Real, naravno. U toku poluvremena osvežili smo se u VIP salonu Real Madrida zaključivši da nam se sve više sviđa život u Madridu.

Iz Madrida smo, puni utisaka, preko Milana, stigli u Beograd i ja sam bila jedina koja je uporno, pored trake za prtljag tužno čekala svoj kofer, koji je kako se kasnije ispostavilo, svoje putovanje nastavio za Južnoafričku republiku jer tamo postoji grad koji često mešaju sa BEG oznakom za beogradski aerodrom. Nadam se da će ga uskoro uloviti kako bih mogla da obujem svoje nove španske cipele, pročitam knjige koje sam tamo kupila i poklonim mami i prijateljima suvenirčiće sa jednog od najprijatnijih i najelegantnijih putovanja do sada. Hello! Alitalia, I want my shoes back!

Marketing i jos ponesto…

Tuesday, November 6th, 2007

Ja ne znam sta je ovo, order ali poslednjih (godinu i vise) dana, treat opsedaju me reklame. Sa svih strana – kupi, abortion trosi, kupi, trosi… Osim stanja na tekucem, gde nikako da odgonetnem sta je tu teret a sta korist, sta bruto, sta neto – jos nesto mi se tu ne slaze. Kako uvek uspem da potrosim vise nego sto zaradim…?! Cak i u ovoj svetskoj nedelji stednje, nisam uspela da ustedim ni jedan jedini dinar…Ali dobro, da se vratim na stvar.
Ima jedan film s Bred Pitom, i jos jednim glumcem cijeg se imena ne mogu setiti da me ubijes, iako je mnogo talentovaniji od gorepomenutog BP. No, da skratim pricu – ima jedna recenica u tom filmu, koja mi se u zadnje vreme bas bas mota po glavi. ‘ Reklame, kaze Bred, reklame nas teraju da radimo ono sto ne volimo kako bismo mogli sebi da priustimo ono sto nam ne treba.’ Odavno sam prerasla fazu kada pamtim recenice iz filmova ili podvlacim citate u knjigama, ali ovo mi se nekako urezalo… Zaista, da li radimo za nepotrebne stvari, i da li se forsiramo i preko granica izdrzljivosti, kako bismo sebi i bliznjima priustili potpuno nebitne stvari.
Imam drugaricu koja je godinama sanjala masinu za pranje posudja. Ok, svi imamo pravo na snove. Onda se zaposlila. Prvo privremeno, pa za stalno, pa jedna povisica, pa druga, pa trinaesta plata i sve to. I tako, zarekla se da ce od sledeceg regresa kupiti pravu pravcatu masinu za sudje. I, dobro, kupi je konacno… Divna, krasna, za dvanaest osoba, 10% popusta na kes. Dodje majstor, izbije joj pola kuhinje da bi je montirao, polupa plocice da sprovede vodu… Posle mesec dana pitam je kako je sluzi masina. Nikako, kaze. Samo sam je jednom ukljucila. Toliko radim da nemam kad ni da isprljam tolike tanjire. Mozda, jednog dana, kad se udam, rodim decu…
I…? Naravoucenije – kada bi svi radili samo onoliko koliko nam stvarno treba za zivot – ovaj svet bi se lepse okretao. Ili barem sporije. Kada sam jednom pokusala da stavim na papir svoj kucni budzet, ispostavilo se, verovali ili ne, da je trecina potrosenog novca otisla uludo. A zasto? Verovatno sam, tu i tamo, podlegla marketingu, reklamama, potrosackoj groznici… Mozda mi se cinilo da ‘moje belo nije dovoljno belo’ ili da mi kosa nema izraziti volumen. Mozda trepavice nisu dovoljno guste? A ni domace knedle nisu nista u poredjenju s onima iz kesice. Cak sam kupila i onu kupku koja kaze da bebe od nje bolje i duze spavaju… (Ja sam spavala i sa kupkom i bez kupke, ali beba ni da trepne. Izgleda da je alergicna na lavandu.)
Ako je suditi po reklamama, devedeset pet posto nacionalnog dohotka ove zemlje trosi se na prasak za ves, pastu za zube, uloske, omeksivace, sredstva za pranje, ribanje, poliranje.. Ispada da prosecan Srbin sve svoje novce spiska na higijenu, sto kucnu, sto licnu.
Ako to nije money laundring – sta je onda, pitam ja vas?
Mozete pitati publiku, iskoristiti pomoc prijatelja, ili prosto zameniti pitanje.

Kad budem mlađi

Wednesday, October 24th, 2007

Nisam neki pasionirani ljubitelj poezije, doctor još manje bi mi se mogla pripisati sklonost liku i delu Matije Bećkovića i onome što ovaj pesnik u javnosti personifikuje. Međutim, symptoms | prošle nedelje su mi u “Politici” pruvukli pažnju odlomci poeme “Kad budem mlađi” autora Matije Bećkovića koja će se ovih dana pojaviti u izdanju “Matice srpske”.

Kad budem mlađi / Svaki zalogaj žvakaću / Najmanje trideset šest puta“: Matija Bećković
Poema je izuzetno duhovita i, iz moje vizure, u ogromnom procentu “tačna”, ako to poezija uopšte može biti. Kroz poemu izbijaju “politički nekorektni” pasaži po kojima je Matija poznat i koji mi se manje dopadaju ali to ne umanjuje ukupni utisak. Preporučujem poemu ili bar njene odlomke iz politike (“Kad budem mlađi“, “Politika”, 13.10.2007.).

Ova poema me je naterala na razmišljanje o tome kako smo sve ređe sposobni da se divimo remek delima autora sa čijim se ličnim i političkim stavovima ne slažemo. Recimo, teško ćete naći “patriotu” iz redova DSS-a ili SRS-a koji će reći da su sjajne drame Biljane Srbljanović – zaista sjajne. Isto važi i za pripadnike “Druge Srbije” koji nikada ne bi preko usta prevalili priznanje da je pesma Matije Bećkovića lepa ili da im se dopada neki tekst Mome Kapora.

Sjajne slike, pesme, tekstove, drame, predstave i filmove produkuje i “prva” i “druga” Srbija ali jedna drugoj to ne priznaju. Nije reč o vapaju za nacionalnim ujedinjenjem već o malom civilizacijskom koraku koji je potreban i jednoj i drugoj strani da bi ono što je najbolje u ovoj državi postalo opštepriznato i podržano. Tada bi famozni “Savet za brendiranje Srbije” imao mnogo manje posla.

Počivaj u miru

Friday, October 19th, 2007

Toše Proeski
25. januar 1981. – 16. oktobar 2007.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Meni hvala nijedno

Nikad nisi mi rekla
da mene si se odrekla
ni kojim znakom
niti pogledom ni dahom
da sam nekad ti značio bar tren

Tvoj kad sam bio vidio sam
tad samo snio sne za nas
danas kad odlazis nećeš da izustiš riječ

Meni hvala nijedno
što sada ćutim, tiho šapćem
nemo patim bol da skratim

Meni hvala nijedno
sanjam prošlost, a sat stao
uklet usud po meni pao

Meni hvala nijedno
kad već ideš već je vreme
duši mojoj smrtno breme
meni hvala nijedno

Meni hvala nijedno
nijedno bravo kad sve sam dao
što sam te na smrt milovao

Meni hvala nijedno
za gorko vreme ako svene
a bez tebe i bez mene

Meni hvala nijedno
nijedna riječ ni koji osmeh
pohvala jedna, pa ni podstrek
ja te volim nijedno

Ruku nisi mi dala
plašila se da bi pala
da l’ da se smijem, il’ da plačem
ili boli me još jače
što bi sada marila

Nemam nedoumice
šapni mi bar, kaži u lice
danas kad odlaziš
nećeš da izustiš riječ

No Pasaran?

Saturday, October 13th, 2007

Pre dve ipo godine pozvao me je Mile Isakov, moj stari kompanjon iz Nezavinsog društva novinara Vojvodine. Pre toga, nismo se čuli nekoliko godina, tačnije od kako je on postao ministar u Đinđićevoj Vladi.

Kaže Mile: “Jesi li video novi NIN?
– Tu mi je na stolu ali nisam ga još ni prelistao?
Pročitaj tekst o američkom rasističkom sajtu ‘Stormfront’, tu smo i ti i ja na listi Jevreja u Srbiji“, kaže Mile.
– Jevreja?, iskreno sam se začudio.

I Mile i ja bili smo proteklih godina na raznim listama, pominjali su nas i zaštićeni svedoci u Hagu…ali, Jevrej još nisam bio. Osim što sam nakon posete Izraelu 1998. godine mesecima bio fasciniran njihovom državom i organizacijom, što imam par prijatelja kojima srce zaigra na “Hevenu Shalom Aleichem” i što ponekad odem na neki koncert u Sinagogu – bližih veza sa Jevrejima nemam.

Na pomenutom američkom neonacističkom sajtu postoje podgrupe po zemljama u kojima ima njihovih pristalica pa je tako na srpskoj strani pokrenuta polemika na temu “Pripreme za spisak Jevreja u Srbiji”. Vidi: http://www.stormfront.org/forum/showthread.php/spisak-jevreja-u-srbiji-183799p4.html
Pored funkcionera i članova jevrejskih opština širom Srbije i par ovdašnjih poznatijih Jevreja, na spisku se našlo nekoliko nas koji nismo Jevreji ali su im naša prezimena izn nekog razloga bila sumnjiva: Isakov, Čoban, Hrustanović, Vučo, čak i Ašok Murti :)

Posle su drugi učesnici foruma vršili poimenične analize krvnih zrnaca gorepomenutih na temu ko je od njih “zapravo Šiptar, musliman, Hrvat a ne Jevrej” itd. Sve bi ovo ostalo na nivou bizarnih polemika marginalnih grupa da na istom forumu nisu počeli da objavljuju i adrese, brojeve telefona pa čak i fotografije porodica onih koji su “osumnjičeni da su Jevreji”.

Sve ovo pišem zbog toga što je iz pomenutog foruma na srpskom ogranku sajta “Stormfront” – izrasla organizacija Nacionalni front koja je u jesen te 2005. postala poznata nakon incidenta na Filozovskom fakultetu u Novom Sadu.

Dve godine nakon tog incidenta u Novom Sadu su se desili sukobi neonacista i antifašista o čemu su ispisani kilometri hartije proteklih nedelja. Vest o tim sukobima na novosadskom asfaltu zatekla me je na “Hello!” konferenciji u Madridu, gradu iz kojeg je 1936. potekla čuvena parola “No pasaran”.

IPAK JE PROŠLO: Republikanski plakat i transparent na ulasku u Madrid 1939. Tri godine kasnije Franko je umarširao u prestonicu

Tada su, naime, na početku građanskog rata, španski republikanci poručivali fašistima da nikad neće ući u Madrid.
Ušli su tri godine kasnije i ostali narednih 36.
U Madridu, u Muzeju Kraljice Sofije pored Pikasove “Gernike”, Dalijevog “Velikog mastrubatora” i desetine vrhunskih dela Braka i drugih kubista, uživao sam i u sjajnoj izložbi plakata i naslovnih strana novina iz vremena Španskog građanskog rata 1936.-1939. Generacije mladih Španaca, danas tridesetogodišnjaka, više se ne sećaju Franka, nekima je još u glavi izbledela slika pokušaja vojnog puča i upada vojnika u Skupštinu s početka osamdesetih. Sve ostalo, naročito Građanski rat, fašizam i slične teme – stvari su iz daleke prošlosti, nešto što se gleda na filmovima i u muzejima.

Kada smo domaćinima za večerom ispričali da smo upravo dobili vest kako su se u Novom Sadu na ulici pobile grupe neonacista i antifašista i da je pala krv, gledali su nas s nevericom. Takve scene viđaju se doduše ponekad u Nemačkoj i nekim drugim evropskim zemljama, ali u Srbiji nakon svega što joj se u proteklom veku desilo – zaista niko nije očekivao nešto slično.

Po povratku u Novi Sad prelistao sam svu štampu, odgledao snimak “Utiska nedelje” na tu temu, pročitao analize o “međusobnom dizanju publiciteta Nenada Čanka i Gorana Davidovića uoči izbora”, “ekstremizmima koji se međustobno hrane” i sl. Već viđeno.

Kao čovek sa “Liste Jevreja u Srbiji” mogu za kraj samo da protestujem što je Mile Isakov svoje mesto na listi uspeo da “naplati” agremanom na funkciju ambasadora Srbije u Izraelu dok ja svoje “jevrejstvo” još moram da dokazujem.

Neki novi klinci

Thursday, October 11th, 2007

Dečija nedelja je iza nas. Da li još uvek mislimo na decu ili im posvećujemo pažnju samo tokom te jedne nedelje u celoj godini? Objavljena je brojka od 150.000 neuhranjenih mališana u Srbiji (http://www.danas.co.yu/20071002/hronika2.html)! Zastrašujući podatak koji nas nikako ne sme ostaviti ravnodušnim. Dok se sa druge strane Amerika (približno 25 miliona dece i tinejdžera je gojazno) i ostale razvijene zemlje Sveta bore sa porastom incidence gojaznosti kod dece, diagnosis u Srbiji ceo gradić malih ljudi živi na ivici egzistencije, allergist neokusivši ni koricu hleba dnevno!

Oskudna ishrana nažalost nije jedini problem. Alkoholizam, health narkomanija, nasilje u školama, zlostavljanje dece zejednički su problem mališana širom sveta. Međutim, da li se u našoj zemlji dovoljno „glasno“ govori o ovim problemima i šta činimo da ih iskorenimo? Do sada smo bili svedoci brojnih planova koji su ostali samo na papiru, dok je, priznaćete, UČINJENO VEOMA MALO da se devojčicama i dečacima detinjstvo učini lepšim.
Ah, …nekada… Da li se i vi ponekad sa nostalgijom setite svog detinjstva? Razmenite li možda po koju reč sa svojim vršnjakom o srećnijim i bezbrižnijim vremenima?
Detinjstvo dece u poslednje dve decenije u mnogome se razlikuje od detinjstva koje smo imali mi, rođeni 50-ih, 60-ih i 70-ih godina. Dete danas najveći deo svog vremena provodi ispred televizora, gledajući crtane i igrane filmove (najčešće nasilnog sadržaja) koji imaju zaprepašćujući uticaj (poistovećivanje sa „herojem“). Nasilno ponašanje sve više „ulazi“ i u sport, pa tako danas umesto želje da nadvladamo protivnika imamo želju da ga uništimo. Igrice i internet-postali su važan deo života „savremenog“ klinca. Čak nam i u najnovijoj reklamnoj kampanji kompanije “Nintendo” holivudska zvezda Nicole Kidman promoviše novu igricu pod nazivom “Obučavanje mozga”. Možda naši mozgovi nisu bili dovoljno „obučeni“, te smo uživali u malim i jednostavnim stvarima. Igrali smo se po ceo dan na ulici sa svojim vršnjacima žmurke, limuna i narandže, klikera, između dve vatre,…. pili smo vodu iz creva na gradilištima, a ne iz flašica kupljenih u supermarketima; jeli smo beli hleb i pili sokove prepune šećera, a bili smo normalno uhranjeni; vozili smo se u automoblima bez pojasa i vazdušnih jastuka; nama nisu prodavali drogu ispred škole; nismo imali „Nintendo“, mobilne telefone, računare, satelitske kanale na TV-u, nas nisu vodili na „kič“ ekskurzije u kojima ima svega osim kulturno-obrazovnog programa,…

Pecha Kucha prezentacije

Sunday, October 7th, 2007


Pre neke četiri godine dvoje tokijskih arhitekata – Astrid Klein i Mark Dytham (Klein Dytham architecture) koncipirali su art-performans po nazivom Pecha Kucha Night (pecha-kucha u prevodu sa japanskog znači “ćaskanje” ), ailment sick kao mesto na kome u opuštenoj atmosferi umetnici, treatment anabolics dizajerni i arhitekte mogu jedni drugima, medical ali i zainteresovanoj javnosti, da predstave svoje umeće i rad u jednoj formalno strogo svedenoj formi.

Pravila su prosta i prilično ograničavajuća: svaki prezentator na raspolaganju ima tačno 20 slajdova od kojih je za svaki odvojeno tačno 20 sekundi. Sva mudrost je u tome da za tih nešto više od 6 minuta, u najboljem svetlu prikažete i što efikasnije prenesete auditorijumu ono što želite. Od nedavno Pecha Kucha noći su globalni fenomen koji se trenutno organizuje u čak 80 gradova širom sveta, pa čak i našem najbližem susedstvu – Ljubljani.

Kao primer jedne Pecha Kucha poetsko-artističke sesije pogledajte prezentaciju grafičkog dizajnera iz Ljubljane Mihe Artnaka koja je predstavljena na poslednjem okuppljanju pre desetak dana:

Postenom nalazacu…

Wednesday, September 19th, 2007

Sinoc sam iskoristila priliku da pogledam poslednje vece izlozbe Pikasovih grafika.
Prijatan ambijent Galerije Matice Srpske, arthritis rec kustosa o delima i umetniku, symptoms dokumentarac iz pedeset i neke koji prikazuje nastajanje genijevog dela uzivo (slikao je na staklu a simatelj je snimao sa druge strane tako da je “uhvatio” njegove poteze, radjanje i menjanje tek rodjne ideje, prerastanje jedne zamisli u drugu… – sto je za Pikasa karakteristicno), zatim, slajd show koji prikazuje stotine njegovih najpoznatijih dela, pa, pametna i radoznala lica studenata, mladih parova, ljubitelja umetnosti starije generacije i decak koji crta (papir i olovke nadohvat ruke za klince) dok ceka majku da pogleda izlozbu.
E, necu smarati o Pikasu!
Osim njegovih dela moj “utisak veceri” bila je pomisao da nam se neke stvari u zivotu dese prerano.
Kada sam u srednjoj kulturoloskoj skoli ucila o Pikasu, nije da me to nije zanimalo ali jednostavno bilo je – prerano! Pikaso i ja smo tada bili na razlicitim talasnim duzinama. Sada je vec drugacije. Mnogo drugacije.
Nedavno je razredni staresina moje cerke profesor Tornjanski na roditeljskom sastanku rekao, da mora da brani Anu Karenjinu jer je deca na casu napadaju da je nemoralna zena. “To je roman za nas, koji smo 15 god u braku, sta deca mogu da zaju o tome, sta oni znaju sta je jad…”, rekao je.
Sa 15 sam smatrala da treba da procitam, i usred letnjeg raspusta citala sam Carobni breg Tomasa Mana. Dostojevskog, takodje pre vremena, i mnoge druge…
Za razliku od Pikasa na koga mozes da “naletis” i kasnije u zivotu (na izlozbama nalik ovoj), na mnoge stvari vise ne mozes.
Surov zivotni tempo, trka za novcem, borba za opstanak, mnostvo narastajucih informacija koje nas preplavljuju – onemogucuju nam da se ponovo sretnemo sa Tomasom Manom, Dostojevskim, Tolstojem…
Tako je malo vremena.
Za sve sto treba da se uradi, procita, cuje, vidi, dozivi…
Moj dan vise nema 24 sata!. Ako neko primeti moje izgubljene sate neka bude ljubazan da mi ih vrati. Postenom nalazacu sledi nagrada :).

I ko je sada ovde lud?!

Tuesday, September 11th, 2007

ludara.JPG
Čuveni fotograf Steven Meisel za julsko izdanje italijanskog Vogue-a slikao je editorijal pod nazivom „Super Mods Enter Rehab“.
Što bi u prevodu značilo značilo da su super modeli pošli na rehabilitaciju.
U ludaru, preciznije.
Pogledate i sami

http://community.livejournal.com/foto_decadent/1553664.html

Naizmenično se smenjuju prizori iz mentalnih ustanova gde doktori vuku izludele manekenke i slike pijanih, polugolih modela sa zadnjeg sedišta luksuznih limuzina. Retko težak, jeziv i morbidan editorijal.
Ne samo što se na svim tim fotografijama uredno reklamira odeća, što je neukusno do bola, zbog zloupotrebe psihički obolelih bolesnika i psihijatrije kao takve, već je generalna poruka koja dolazi na poslednjoj stranici tog zastrašujućeg editorijala skandalozna i glasi doslovno:
„Rehab –it is a (cool) attitude”.
Ili u prevodu, nakon silnog partijanja, pijanstva i drogiranja, rehabilitacija je tako COOL.
Everybody goes on Rehab.
Sjajan zaključak.
Posle korišćenja svih mogućih opijata odeveni u skupocene krpice veselo odskakućite put rehab centra, kad već mogu Britney, Lindsey, Paris, Amy, supermodeli… Zašto ne biste i vi?!

Rekvijem za dete sa krilima!

Monday, September 10th, 2007

Prošlog meseca u SAD je izašao poslednji broj tabloida “Weekly World News” poznatog po naslovima tipa: “Elvis je živ!”, store “Vanzemaljci se sreli sa Bušom!”, allergy “Rodila sam dete bigfoota”, there “Hitler se krije u planinama Rumunije!”, “Dečak slepi-miš pobegao!”…

BILO JE TU SVEGA: Naslovne strane WWN tokom protekle tri decenije

28 godina kompanija “American Media” sa Floride uspešno je izdavala WWN na zadovoljstvo stotina hiljada čitalaca. A onda je došao 21. vek i ukus publike se promenio…

NIJE POSLEDNJI VEĆ “FINALNI BROJ”: Internet oglas za poslednji WWN

Vest o ukidanju WWN-a objavile su sve svetske agencije a magazin “Time” je tome čak posvetio i obiman esej na temu: zašto čitaoce tabloida danas više zanima boja gaćica Paris Hilton od toga gde se krije živi Elvis Prisli!

U maju 1997. godine naša izdavačka kuća je pokrenula dvonedeljnik “Zona sumraka” po uzoru na američki WWN. Sa naslovnih strana “Zona sumraka” je otkrivala: “Dete sa krilima sklonjeno na Hilandar”, “Amebe koje izazivaju celulit puštene u Dunav!”, “Prsten faraona Tutankamona koji izaziva kataklizme stigao u Beograd!” (objavljeno u februaru 1999. godine, mesec dana uoči bombardovanja!), “Neman iz Dunava!”, “Čudovište iz Palićkog jezera”, “Jeti sa Fruške gore”… Magazin je u jednom momentu dosegao fantastičan tiraž od 50.000 primeraka – deo javnosti ga je doživljavao kao humoristički časopis a deo je slepo verovao u priče o pećini u kojoj žive Brus Li, Elvis Prisli i Bob Marli… Onda se u našoj zemlji ukus publike te vrste magazina pomerio i ljude su prestale interesovati takve teme, “Zona sumraka” je promenila naziv u “Magična zona” i danas uglavnom objavljuje tekstove o travarima, vidarima, astrologiji i drugim alternativnim oblastima nauke i medicine, ima visok triaž i veliki broj oglasa.

Naš američki “uzor” međutim nije uspeo da se prilagodi tržištu i štampano izdanje WWN je nakon 28 godina izlaženja ukinuto. U budućnosti će se čitaocima “obraćati” samo putem web-izdanja.

Kolega Aničić piše kako je nakon 7 godina ukinut magazin “Business 2.0”, pre nekoliko godina ukinuto je i američko izdanje erotskog magazina “Penthouse” koji nije uspeo da izdrži poplavu pornografije na internetu… Često sam citirao predavanje Džonatana Njuhausa “Brending is Not EnoughPDFprezmite prezentaciju u PDF formatu – 5,4 MB, prvog čoveka kompanije “Conde Nast” koje sam svojevremeno slušao na kongresu FIPP u Njujorku. Čovek je pobrojao nekoliko desetina velikih magazinskih brendova koji su se u pojedinim zemljama iz određenih razloga ugasili. Tom spisku ja sam dodao nekoliko sličnih primera sa našeg tržišta i iskoristio to prilikom predavanja na nedavno održanom PR PRO kongresu u Ohridu o čemu sam već pisao na ovom blogu. Nakon “PC Magazina”, “Metal Hammera” i magazina “Lea”, ugasili smo i “Ljubav za životinje” i “Yu-Gi-Oh”. U međuvremenu smo naravno pokrenuliki nekoliko novih izdanja poput “Hello”-a a do kraja godine planiramo još neke novosti na tom polju.

Zaključak: tržište magazina je nestabilno, surovo i pretrpano. Kako kod nas tako i u svetu. Gase se veliki brendovi, listovi sa višedecenijskom tradicijom… Ugledni ekonomsko-politički dnevnici (“The Wall Street Journal”) dolaze u ruke tabloidnih mogula (Mardok)…

Dakle, ako ste u ovom biznisu “no hard filings“, magazini se pokreću i gase… Ako je nešto “sklono padu” ono će i pasti a veštačko održavanje nerentabilnog magazina u životu (na čemu je trenutno nekoliko desetina magazina u Srbiji) iz bilo kog razloga (politika, sujeta, uglavnom sujeta…) je potpuno besmisleno i neretko kobno po samog izdavača.