RSS izvori

Poslednji komentari

Archive for 2009

2009. godina u slikama

Monday, December 28th, 2009

Decembar je uobičajeno vreme zabiranja utisaka, discount preispitivanja i gledanja u godišnji “retrovizor”. Svi mediji imaju svoje godišnje preglede, ailment a svakako najzanimljiviji među njima su oni vizuelnii, ambulance odnosno oni koji daju pregled protekle godine kroz fotografiju.

Svakako najpoznatiji je Time-ov pregled “The Year in Pictures 2009“,  a dodao bih i odlični Boston.com pregled godine kroz fotose, te naravno Rojtersov pregled.

93021313119 2009. godina u slikama
8. jun 2009 Air France A330 se srušio iznad Atlantika

Broj ovih pregleda je veliki, te evo još nekih zanimljivih:

U nastavku LIFE foto-pregled godine:

Šta je zaista važno

Monday, December 28th, 2009

Dok se u novogodišnjoj noći budete spremali za glamuruzni provod i opijeni prazničnom atmosferom kao final touch stavljali na sebe svoj omiljeni nakit, buy nećete se setiti neveselog podatka koji je nedavno objavljen u dnevnoj štampi, ailment ili ste ga naprosto prevideli. Ovog decembra je u zlatarama zabeležen najveći otkup zlata poslednjih nekoliko decenija. Žene su prodavale rasparene minđuše, drugs lančiće svoje već poodrasle dece, polomljeno prstenje nekih prošlih ljubavi… Ali prodavao se i mnogo vredniji, stari porodični nakit koji je čuvan stotinu godina unazad. Za gram zlata dobije se oko 1.500 dinara (dok je gram srebra tek 10 dinara). Nije mnogo, ali dovoljno da se plate nagomilani računi ili dugovi koji pritiskaju na izmaku stare godine i da se tako deo tereta i brige bar na trenutak ukloni.
Ponekad je dovoljno samo predahnuti…

Ponekad, pak, da nas usreće, nisu dovoljna ni sva blaga ovog sveta. Kao u slučaju kćeri kralja Mide koji je, po legendi, taštoj princezi ispunio želju da sve što dotakne pretvori u zlato. Kada je dotakla svoje voljene, oni su svi redom izgubili život i pretvorili se u grumen zlata. Naravno, princeza nije bila srećna. Iako nam je ta priča, na ovaj ili onaj način poznata, ipak, u potrazi za onim što nas može usrećiti, često iz vida izgubimo ono što je zaista važno ili što nam je zaista važno. Svakako je lakše onima koji znaju u kom pravcu da tragaju, koji su njihovi putevi, a koje su stranputice. Drugi mnogo vremena provedu trčeći s jednog puta na drugi, stalno sa koferima pod miškom i kartama za daleke destinacije u rukama. Oni se uglavnom izgube na nekom od putovanja i zaborave ko su i gde su pošli i, naravno, šta je zaista važno. Sreća je kada naučite da živite bez nje, rekla je jedna mudra osoba. Ne, nije deprimirajuće – to je ono što je zaista važno.
Srećna Nova!

Tekst je objavljen u magazinu “Lepota i zdravlje” br. 107 januar 2010.

EXODUS

Friday, December 18th, 2009

!ckmMovement of jad people…

Svaki pošteni Amerikanac pamti gde je bio kad su ubili Kennedyja. Tačno se seća gde ga je vest zatekla. Tako će i svaki dobronamerni građanin ove države u sećanju imati momenat kada su nam ukinute vize za EU. Prepričavaće se unucima: “… baš sam zasecao dobro uraslu noktinu na levom palcu noge kad ono – Olli Rehn uz’o i objavio da nema više viza”. Ovo jeste najbolja vest koju sam ikad čuo preko onog mog jadnog srebrnog “Samsunga”, otkad ga imam – a imam ga još od pre nego što je uveden (pokojni) “Treći kanal”. Preko njega sam čuo i za uvođenje viza 1992, preko njega sam ih i ispratio u istoriju. Sad mogu u Segedin da kupim sebi novi TV. Onaj tanki! Mislio sam da je to potpuno nemoguće ali čak i ova vest uspela je da izazove podeljene reakcije u našoj javnosti! Da. Zaista se pojavila ekipa koja je objašnjavala pogubnost ukidanja viza i skrivenu zaveru iza toga. Sa druge strane, oni kao zaslužni za ukidanje toliko su preterali sa euforijom da sam isprva mislio da vest glasi: “Vize su ukinute, a u besplatne biometrijske pasoše, koje dostavljamo na kućnu adresu, Vlada Srbije i Savet ministara EU uturiće svakom po 5.000 evra i avionsku kartu do željene destinacije”.
Moj najomiljeniji deo tog cirkusa, pored dnevnih upozorenja po štampi na opasnosti koje krije EU, jeste konkurs nekog ministarstva čiji će pobednici 19. decembra krenuti na desetodnevno putovanje u Evropu. Predloženi građani moraju biti dokazano uskraćeni za razne stvari ali i imati neku zaslugu koja ih izdvaja od ostatka Armije bednih. Znate da retko tražim usluge od vas ali sad mi trebate… Hoću o trošku države (svih vas) da idem na putovanje! Predložite me nadležnima. Nisam bogat (videti ono o TV-u s početka teksta) a imam i razne hvale vredne poduhvate. Biran sam za predsednika Odeljenske zajednice u OŠ, mogu da savijem palac preko nadlanice, jednom sam pojeo 36 palačinaka (svedok moja baba Jelena Milinović rođ. Stanišić, dostupna po potrebi), stigao sam do “Brzih prstiju” u kvizu Milioner”, hapšen sam u prošlom režimu i imam geometrijski pasoš (savršen pravougaonik, malo zaobljen). Učinite mi to, doneću vam kinder jaja i porniće.

Daško Milinović

Dubai: “turizam bez mozga”, diktatura iznikla na robovskom radu

Tuesday, December 1st, 2009
OVAJ SVET JE IPAK LAŽAN: Veštačka ostrva The World kod Dubaija

OVAJ SVET JE IPAK LAŽAN: Veštačka ostrva "The World" kod Dubaija

Vest da je kompanija “Dubai World” zatražila odlaganje vraćanja svog basnoslovnog duga od 59 milijardi dolara, pills oborila je preko noći vrednosti akcija na berzi u Dubaiju i drugim delovima Ujedinjenih Arapskih Emirata izazvavši tako novu histeriju na finansijskim tržištima širom sveta. “Dubai World” poseduje veštačka ostrva “Palma” i “Svet” u Dubaiju, veliki broj nekretnina širom UAE i Evrope, suvlasnik je i brojnih turističkih atrakcija u Londonu poput muzeja “Madam Tiso” ili velikog točka pozatog kao “London Eye”.

Kada sam pre manje od mesec dana po treći put bio u Dubaiju – u hotelu “Jumeirah Beach” u kojem je bio organizovan FIPP sajam magazinskih licenci – jedini turisti bili su Rusi. Šest godina ranije, u istom hotelu smeštenom tačno preko puta “Burj el Araba” bio sam sa suprugom na odmoru, to je bio svadbeni poklon jednog prijatelja. Te, 2003. ovaj je hotel, podjednako skup kao i danas, bio pun turista iz celog sveta.

Sada, u novembru 2009, jedino su Rusi spremni da plate besmisleno visoke cene najekskluzivnijih rizorta u Dubaiju. Učesnici sajma licenci bili su ozlojeđeni na organizatore što su – u godini koja je zbog ekonomske krize bila najpogubnija po izdavače širom sveta u poslednjih nekoliko decenija – odabrali da manifestaciju održe na jednoj od najskupljih i najekstravagandnijih tačaka na planeti.

Dok smo se kupali na zaista besprekornoj peščanoj plaži posmatrajući impresivne konture nedvosmisleno arhitektonski originalnog “Burj el Araba”, razmišljao sam o tome da je ovaj hotel (za koji je naša javnost prvi put čula kada je u njemu Novu 2002. godinu dočekao tadašnji srpski premijer “sa ekipom saradnika”) tokom proteklih godina postao sinonim za pomodarska letovanja novopečenih ovdašnjih (i ruskih, dakako) bogataša. Tu nema istorije, muzeja, kulture, koncerata, “domorodaca” i njihovih običaja – samo zlato, luksuz, plaže i shopping. Dubai i Maldivi – kao braća blizanci za “letovanje bez mozga”. Kada čujem da neko tamo ide na letovanje bez naročitog povoda, sve mi je jasno.

Drugi put obreo sam se u Dubaiju aprila 2008. godine na svadbi svoje dugogodišnje prijateljice Jelene Jakovljević, zvanične Miss Jugoslavije 1998, koja je, na užas svojih koleginica i “prijateljica”, jedina uspela da se uda za pravog milijardera, pri tom još i mladog, i sasvim različitog po izgledu od bogatih muževa ovdašnjih “uspešnih udavača”.

Mladoženjina porodica poseduje mnoge zgrade u Dubaiju, u jednoj od njih – neboderu “The Place” bili su smešteni (naravno, o trošku domaćina) mnogobrojni gosti, Jelenini rođaci i prijatelji iz Srbije. Tada sam, na ovom istom mestu, napisao blog inspirisan poslom Abdulaha koji izdaje skijašku opremu na fejk skijalištu u sklopu Shopping centra “Emirates Mall”.

U Dubaiju rade na hiljade devojaka i momaka iz Srbije i drugih republika bivše Jugoslavije, uglavnom na poslovima stjuardesa i stjuarda ovdašnjih avio-kompanija te konobara i obezbeđenja, ali bave se i poslovima u finansijskom sektoru, kao stručnjaci za HR i sl… Ima mnogo i manekenki i modela za koje zlobnici tvrde da im se posao ne završava kada siđu sa modne piste.

Manje sreće od njih imaju na desetine hiljada fizičkih i građevinskih radnika koji godinama za bedne plate grade nebodere i luksuzne hotele u Dubaiju. Dolaze uglavnom iz Pakistana, Indije, Bangladeša ili Filipina, privučeni obećanjima o velikoj zaradi. Po dolasku u zemlju oduzimaju im pasoše (zvuči poznato?) i smeštaju ih u kontejrnerska naselja van gradova gde uživaju tretman kakav su imali robovi na rimskim galijama. Crne statistike pokazuju da na stotine njih godišnje biva teško povređeno na građevinama na kojima rade a više desetina izgubi život na poslu. Nekoliko registrovanih pokušaja pobune ugušeno je u krvi brutalnim policijskim akcijama.
Sjaj luksuznih hotela, šoping molova i brendova “Gucci”, “Prada”, “Dior”, “Louis Vuitton”… izglancan je znojem i krvlju “robova sa istoka”. Dubai, kao i ostalih šest članica emirata UAE, po političkom uređenju je autoritarna diktatura u kojoj svu vlast drži vladarska porodica okružena svitom oligarha, nema demokratkih izbora ali Zapadu to ne smeta i niko ne šalje avione da ih disciplinuje i tako obezbedi poštovanje ljudskih prava.

U odličnom kineskom restoranu hotela “Madinat”, odmah do “Jumeirah Beacha”, u proleće 2008. godine jeli smo patku. Ovoga puta nisu nas pustili unutra, ceo restoran zakupio je Bil Klinton koji je, sa suprugom Hilari (ili ona sa njim?) i svitom, ovde večerao. Hipokrizija na potpunom vrhuncu: američki predsednik koji je tokom devedesetih uveo praksu “vojnih intervencija u cilju zaštite ljudskih prava” večerava u hotelu koji je sinonim finansijski neodržive “kule od karata” i “balona od sapunice”, u gradu izgrađenom na najbrutalnijem kršenju ljudskih prava robovske radne snage, u državi kojom vlada autokratski šeik…

Pored toga što je, kako smo saznali ovih dana, izgrađen na finanskijski trulim temeljima, Dubai počiva i na moralno problematičnim postulatima društva u kojem kasta bogataša i njihovih bogatih gostiju-turista živi na račun robovskog rada desetine hiljada “ljudi iz kontejnera”.

Priručnik za blogere i cyber-disidente

Friday, November 27th, 2009

U cilju da pomogne slobodu izražavanja u svetu, discount organizacijaReporteri bez granica ažurirala je publikaciju Priručnik za blogere i cyber-disidente (prvo izdanjeiz dato pre par godina)besplatno dostupan (PDF) na sajtu ove organizacije, namenjen svima koji žele da bloguju.

Priručnik daje praktične savete i preporučuje alate i tehnike za kreiranje blogova i njihovo dobro pozicioniranje u pretraživačima, te posebno donosi uputstva za anonimo blogovanje u “nepristupačnim” okruženjima.

U susret plodnim godinama

Friday, November 20th, 2009

U Bostonu je nedavno objavljena zanimljiva knjiga Women Want More. Autor analizira ekonomsku ekspanziju žena, allergy koja će, po njegovim predviđanjima, u narednih pet godina biti veća od ekspanzije Kine i Indije zajedno. On smatra da kompanije u ženskom vlasništvu napreduju dvostruko brže od ostalih kompanija, te da će se u narednih pet godina prihod koji ostvaruju žene u celom svetu sa 5 triliona popeti na 18 triliona dolara.

Već danas, u Americi, udeo žena u potrošnji je 72 odsto, što znači da je novac, bar onaj za trošenje, u njihovim rukama. Sa druge strane, njihova potražnja je okrenuta ka stvarima i uslugama koje štede vreme, pružaju im interesantna iskustva koja ih ispunjavaju i emocionalno pokreću. Žene su takođe spremne da potroše više na poboljšanje kvaliteta ishrane, stila odevanja i nege.

Sve ovo ukazuje na to da nas nakon krize koju je produkovao svet biznismena-muškaraca čeka „zlatno doba“ nakon recesije, u kojem će se i te kako čuti ženski glas. Neke kompanije to shvataju  i već sada kreiraju proizvode koji slave ženski princip i zadovoljavaju njihove potrebe, a s druge strane, u svom poslovanju se oslanjaju na snagu ženskog kreativnog uma, organizovanja i rukovođenja. Mnogo puta smo čuli da je kriza pravi trenutak za pronalaženje novih ciljeva, drugačijih puteva i stavljanje znaka pitanja nad sve ono što se do sada podrazumevalo samo po sebi. U skladu s tim, ekonomski analičari tvrde da je jedan od postulata koji je temeljno uzdrman onaj koji se tiče apsolutne muške dominacije, bilo da je u pitanju rukovođenje državom ili kućnim budžetom. Nemamo nikakvog razloga da im ne verujemo i da se ne radujemo njihovim predviđanjima.

Tekst je objavljen u magazinu “Lepota i zdravlje” br. 106 decembar 2009.

LUST FOR LIFE

Friday, November 20th, 2009

Grip je izvukao ono najbolje iz nas

Da se ja prvo osiguram jer se već stotinu puta desilo da se mi ovde siti isprdamo sa nekim ili nečim a to nešto u periodu od našeg slanja u štampariju pa do dolaska na kioske umre ili mu se desi nešto loše. Onda mi ispadnemo stoka i neukusni. Dakle, impotent grip! Ako epidemija za narednih sedam dana ne dobije pekićevsko-stivenkingovske razmere i ne bude više tema za pametovanje, cough onda će ove reči ostati kao mudra opservacija duhovito saopštena. Masovne društvene vanredne situacije po pravilu dovedu do ogoljavanja suštine većine ljudi. Pokaže se koliko samoživi i prokleti skoro svi umeju da budu. Pošto sam i u ovom slučaju, kao i obično, ispao nemoderan i totalno van trenda, ja pazario gnojnu anginu (u redakciji poznatiju kao znojna vagina) baš kad se svi ostali lože na grip. Ali, uzela angina dobro da mori pa sam ipak morao do dispanzera. Kako sam ušao, tako sam izašao. U čekaonici je bilo sedam trilijardi deda i baba u raznim fazama raspada. Ne onog bolesnog nego redovnog životnog raspada. Hoćemo vakcinu! Prvo nas pregledajte! Mi smo prvi na udaru! Spasavajmo najvrednije! Da neko ne pomisli da sam ja za nekakav masovni lapot, naopako. Samo, ova scena odmah je izazvala flešbek na proleće 1999. i nepravednu NATO agresiju kada su neki deda i baba iz komšiluka uporno i do samog kraja kampanje prvi trčali u sklonište sa spremnim cegerom kuvane hrane, enigmatike i štrikeraja. Sedamdeset petog dana bombardovanja, kad se više ni RTS nije palio na uzbune i dok se Kumanovski sporazum već vadio iz štampača, deda se sapleo i pao ispred ulaza sa sve onim cegerom. Baba se okrenula da ga pridigne a njegove tadašnje dramatične reči i danas odzvanjaju: “Neka! Ostavi me! Spasi sebe!”. Tragedija je kad neko mlad umre. Kad umre neko star – to je smak sveta. Volja za životom izgleda da raste kako se život bliži kraju. Na poslednjoj sahrani na kojoj sam bio, na ono čuveno “neka, neka ide samo po redu” jedan matori panično je zavapio: “Ma nemoj! Da ide po redu, sad kad sam ja sledeći!”…

Daško Milinović

Al’ je danas lijep i sunčan dan…

Monday, November 2nd, 2009

“Severina napunila Arenu”, “Colonia digla na noge Sava centar”, “Pozdrav Azri dve večeri zaredom u Domu omladine”, “Josipa Lisac oduševila Beograđane i Novosađane!”, “Petar Grašo: zvuci Dalmacije u Sava centru”, “JINX uoči koncerata u Beogradu i Novom Sadu: Imamo više publike u Srbiji nego u Hrvatskoj!” Ovo su neki od naslova u srpskoj štampi koji se odnose na nastupe pevača iz Hrvatske u Beogradu i Novom Sadu – samo u proteklih mesec dana!

Ako se zna da se sve ovo dešava u mesecu kada se u Srbiji najviše govorilo o porastu nasilja i eskalaciji netrpeljivosti prema strancima, stvari postaju još manje jasne.

Zanimljivo je i da je reč o izvođačima najšireg muzičkog spektra: od pop-folka (Severina, Grašo), preko densa (Colonia) fanka i džeza (Josipa) i retro-popa (JINX) do starog dobrog roka (“Pozdrav Azri”)… Dakle, ne može da bude reč o poplavi popularnosti samo jednog žanra kao što je slučaj sa navalom srpskih folk pevača na Hrvatsku i Bosnu (naročito na hrvatske i bošnjačke delove BiH).
O čemu je, dakle, reč? Vratimo se 15 godina godina unazad.

Godina 1994: dens hit “Tek je 12 sati”, grupe ET, vrti se u proseku desetak puta na veče u svakoj srpskoj diskoteci. To je bio prvi “hrvatski hit” koji je posle rata stekao popularnost u Srbiji. Pre njega tako se kotirao Tajčin “Hajde da ludujemo” iz 1990. Za grupom ET i “Tek je 12 sati” slede: “Kad će taj petak”, “Al’ je danas lijep i sunčan dan” i desetine drugih. I sve to bez ijedne emisije, intervjua ili emitovanog spota na tada jedino postojećoj državnoj televiziji.

Potom dolazi 1995, “Oluja” i nekoliko godina “zatišja” kada je reč o popularnosti hrvatske muzike u ovim krajevima.
Sa srpske strane prvi vrata otvara, očekivano, Đorđe Balašević svojim koncertima u Zagrebu i po Istri a vrlo brzo slede ga Bajaga, Čola, “Električni orgazam” i ostali kojima tokom ratova devedesetih nije pripisana “ratnohuškačka propaganda”…

Zatim, pod uticajem sve moćnijeg JUL-a i njegove predsednice Mire Marković koja u svojim dnevnicima u “Dugi” piše da voli hrvatsku pop muziku (Olivera naročito), počinje novi talas popularnosti hrvatskih pevača u Srbiji, ovoga puta podržan na televizijama “Pink” i “Košava”.
Godina 1999, mesec dana uoči bombardovanja Maja Nikolić drži prvi solistički koncert pred punim Sava centrom. Osim svojih pesama, nekoliko puta na bis izvodi numeru Doris Dragović “To” i hit grupe “Magazin” iz te godine “Ginem”… Bile su to godine (1999. – 2003.) apsolutne supremacije hrvatske pop scene na srpskom tržištu. “Magazin” je ređao svoje prve “posleratne” beogradske, novosadske i niške koncerte, duet “Godine” Ivane Banfić i Dina Merlina treštao je iz svakog beogradskog i budvanskog kafića, a pevači poput Gorana Karana, Petra Graša, Severine i drugih sticali su prave armije fanova “sa ove strane Drine”. Uređivao sam “Svet” u to vreme i sećam se da nije bilo nedelje bez veće ili manje najave na naslovnoj strani u vezi sa nekim muzičarem iz Hrvatske.

I onda, odjednom, 2004. – kao nožem presečeno opada interesovanja srpske publike za hrvatsku pop muziku. Zašto?
Tri su ključna razloga koja su baš te, 2004. godine rezultirala nezainteresovanošću srpske publike za muziku iz Hrvatske. Prvi leži u produkciji Saše Popovića koji je te godine započeo veliku akciju izbora za “Nove zvezde Granda” što je posle godina dominacije starih, već “izanđalih”, narodnjaka odjednom osvežilo srpsku folk scenu i na površinu izbacilo nova, mlada i zanimljiva lica dobrih glasova i intrigantnih životnih priča.

Drugi važan momenat možemo pronaći u osvežavanju srpske pop scene za šta je zaslužan Željko Joksimović i njegov trijumf (2. mesto, koje je nacija doživela kao 1.) na Eurosongu te godine pesmom “Lane moje”, čijem je publicitetu doprinela afera koju je pokrenuo “Svet” tvrdnjom da je veći deo numere pozajmljen od jednog azerbejdžanskog autora.

Međutim, kako ništa ne uspeva kao uspeh, visoki plasman na Eurosongu i pevljivost “Laneta” lansirali su Joksimovića iz druge u vrh prve lige srpske muzičke scene ohrabrivši na desetine drugih pevača u Srbiji da ponovo počnu da se bave već pomalo zaboravljenom pop muzikom koja je gotovo deceniju bila u defanzivi u odnosu na lake note iz komšiluka.

Treći razlog svakako treba potražiti u velikom padu kvaliteta hrvatske pop scene koja u drugoj polovini aktuelne decenije jednostavno nije uspela da pronađe kopču sa novim milenijumom i novom publikom koja koristi My Space, Youtube i Facebook i nije joj više dovoljno da sluša lagane note “se plavog Jadrana”…

Takvo stanje je, dakle, potrajalo pet godina – od 2004. do ove, 2009. To su godine tokom kojih su srpski narodnjaci gotovo potpuno “okupirali” Hrvatsku: najposećeniji klubovi u Zagrebu, Splitu i Karlovcu upravo su oni koji puštaju “cajke”, Brena i Seka pune hale i diskoteke, Cecine pesme svi napamet znaju…

Srbija je tih pet godina živela razapeta između EXIT-a, RHCP-a, Stinga i Rolingstonsa sa jedne, i Zvezda Granda sa druge strane. U sredini su se praćakali Joksimović i još nekolicina srpskih pop zvezda sa sve slabijim uspehom kako su godine proticale. Hrvatska muzika gotovo da se uopšte nije slušala uz izuzetak izolovanih slučajeva poput Josipe Lisac koja decenijama ima svoju vernu publiku.
A onda je počelo… Severina, njena saradnja sa Bregovićem, album “Tridesete” koji je, izgleda, baš “legao” srpskoj publici, naročito njenom lepšem delu koji, uostalom, određuje trendove…

Sve se završilo pravom invazijom hrvatskim muzičara na Beograd i Novi Sad u proteklih mesec dana.

Jedno je sigurno – isprepletanost hrvatske i srpske muzičke scene i publike, naravno, uključujući tu i bosansku koja je “u sendviču”, neminovnost su na koju moraju da računaju svi koji se bave muzikom, novinarstvom, izdavaštvom ali i političari i oni naučnici i teoretičari na obe strane, koji se decenijama upinju da dokažu da ovi narodi nemaju ništa zajedničko.

Letite bez straha

Wednesday, October 28th, 2009

Nedavno, symptoms na otvaranju Kapilarnog centra dr Vais, order | koji je promovisan usred ekonomske krize i konstantnih priča u poslovnim krugovima kako je “sve stalo”, vlasnica ovog centra ispričala nam je šta ju je motivisalo da uspe i ne posustane iako su vremena teška. Njena priča je nalik onoj u kojoj se žabe utrkuju da dođu do kraja veoma duge staze i usput se žale jedna drugoj kako je zadatak koje su sebi postavile pretežak, a prepreke prevelike, te usput, jadikujući, jedna po jedna odustaju od trke. Na kraju, jedna žaba ipak stiže do svog cilja. Kada je upitaju kako je uspela i kako je nisu pokolebala upozorenja ostalih, ona otkriva tajnu svog uspeha. Gluva je i nije čula da je put do cilja opasan i neizvestan.

Često u svojim stremljenjima imamo potrebu da dobijemo podršku svoje okoline, ali ona ne samo da izostane, već se pomaganje pretvori u odmaganje. Preplavljeni negativnim, samo na prvi pogled korisnim informacijama, uplašeni i zbunjeni, odustajemo od svojih ciljeva.
Krajem godine imaćemo priliku da pogledamo film o Ameliji Erhart, koja je bila američka pionirka avijacije i borac za prava žena. Amelija je bila prva žena koja je kao putnik preletela severni Atlantik, a zatim je prva, nakon Čarlsa Lindberga, 1932. godine preletela Atlantik, i to sasvim sama. Uoči svog 40. rođendana, krenula je u avanturu koju niko do tada nije oprobao – na let oko sveta. Međutim, nikada nije sletela, a ni najveća akcija potrage u dotadašnjoj istoriji, koja je pokrenuta za njom, nije pomogla da njeno telo bude pronađeno.
Tokom rada na ovom broju L&Z, Amelija je bila žena koja nas je inspirisala, a njen moto, koji je ostao za njom, želimo da podelimo sa vama: “Žene treba da rade iste stvari koje rade i muškarci, a ako ne uspeju u tome, to treba da bude samo izazov za ostale”. Ovo je krajem tridesetih godina prošlog veka bilo veoma hrabro, onoliko koliko je hrabro danas, u ovom teškim vremenima, ne odustati od svojih ciljeva i leteti bez straha.

Tekst je objavljen u magazinu “Lepota i zdravlje” br. 105 Novembar 2009.

COMING OUT

Friday, October 23rd, 2009

U slavu svih hrabrih muškaraca i žena koji ponosno poručuju šta su…

Razmislio sam. Dugo sam razmišljao i shvatio da je bolje hrabro, pharmacy ako treba, ampoule umreti, nego živeti u laži i poricanju. Neke stvari možeš skrivati do određenog trenutka a onda one hoće napolje. Hoće da izađu iz tebe. Prvo i sam sebe lažeš i zavaravaš. Od momenta kada sebi priznaš, vreme do javnog priznanja veoma je kratko.

Ja, u odbranu svog kukavičluka, imam da kažem da sam kod sebe to primetio zaista kasno. Neko to oseti ranije, ja poprilično kasnim. Već sam zagazio u treću deceniju života. Primetio sam da sam različit. Videlo se to u ogledalu. Nije prošlo dugo a ja sam počeo da zagledam druge muškarce onako kako to ranije nisam radio. Pogotovo me je interesovalo kako izgledaju otpozadi. Jasno je da se to iz te perspektive najbolje vidi. Želeo sam da vidim koliko ima sličnih meni. Obradovalo bi me kada bih video da je neko od poznatih (pevač, glumac) u tome isti kao i ja. Jasno je da je to genetski. Moj otac je isti takav. Majka mi je rekla da je to znala i pre nego što se udala za njega. Znala je ali je ćutala, radi dece, radi mira u kući… Širom sveta, društvo nije još uvek spremno da prihvati ljude poput mene. Nije prijatno biti ovakav i često se može postati meta zaista okrutnih zadirkivanja. I, naravno, muškarci su agresivniji i zlonamerniji. Nekim ženama možda i ne prijaju muškarci poput mene ali ja zaista nikada nisam imao ni jedan jedini problem sa njima u vezi sa mojim slučajem. Prijatelji su ti koji su najsuroviji a od njih očekuješ podršku i razumevanje. Neki misle da se to može promeniti, da se može čovek izlečiti ali ja znam da ne može. Svako, u fazi poricanja, pokušava svašta kako bi se prikrio. Ništa to ne vredi…

Ovo priznanje nije veliki korak za čovečanstvo ali jeste za mene. Nadam se da nećete i vi početi da me gledate drugim očima i da ćete shvatiti da sam to i dalje onaj stari ja. Nadam se da ćete pokazati ljudskost i otvoren um. Zbog toga vama i želim da priznam. I, evo… Posle ovog nema nazad. Spremni? Evo, priznajem:
Ja ćelavim!

Web društveni mediji, blogosfera i vojska

Friday, October 23rd, 2009

Na nedavno održanom BlogWorldExpo skupu posvećenom novim medijima, drugs svoje učešće je uzela u američka armija koja u svojim redovima ima veliki broj korisnika društvenih web servisa, drugs a li istovremeno – iste te servise koristi u promotivne svrhe, od regrutovanja do poboljšanja i internet  i eksterne komunikacije.

Početkom prošle godine američka armija pokrenula je multiuser , navodno necenzurisan, blog ArmyStrongStories.com (www.ArmyStrongStories.com) kao inovativni program  U.S. Army Accessions Command – komade zadužene za HR, regrutovanje i permeanento obrazovanje vojnih kadrova. ArmyStrongStories.com omogućava svakom pripadniku američke vojske, bilo kog ranka i pozicije, da podeli sa ostalima necenzurisane poglede na svakodnevnicu.

U nastavku pogledajte zanimljiv izveštaj sa štanda armijskog bloga postavljenog na BlogWorldExpo-u:

To blog or not to blog? That is the question! – Kome verujete?

Sunday, October 18th, 2009

Dennis Wilcox, discount profesor PR-a i korporativnih komunikacija na San Jose univerzitetu u Kaliforniji održao je 15. oktobra predavanje na temu “Online PR” u Master centru novosadskog sajma.

Profesor nam je potvrdio predikcije da će već 2010. godine digitalne medije u procentu preko 70 kreirati upravo njihovi korisnici. A kako to utiče na nas, PR stručnjake, i na naše kompanije, možda najbolje oslikava primer krize u kompaniji Domino pizza.

Naime, dvoje radnika odličilo je da se “našali” i prikaže koje sve sastojke pizza može da “apsorbuje” pa su snimak postavili na youtube. U roku od 24 sata taj “uradak” pogledalo je više od 500.000 ljudi. Možda je ipak najbolje da snimak pogledate i da se sami uverite u gnusnost poigravanja hranom:

Sada vam je jasno koliko su socijalni mediji snažni i uticajni i, iako su akteri ovog, za Domino vrlo nemilog događaja, krivično gonjeni i kažnjeni, loša reputacija kompanije nije nestala podnošenjem policijske prijave. Postavljalo se bezbroj pitanja na koja je trebalo pažljivo ali iskreno odgovoriti.
Patrick Doyl, predsednik Domina, pored saopštenja koja su objavili tradicionalni mediji, postavio je snimak na youtube:

U odgovoru predsednik naglašava da im je poverenje kupaca najvažnije, priznaje koliko je taj video loše uticao na njihovu reputaciju i kaže da im ništa nije važnije od ponovnog pridobijanja poverenja mušterija kao i to da neće prestati da se trude da poverenje povrate. Posle toga Domino je otvorio “Twiter” nalog, customer care page, korporativni blog na kojem su svi zaposleni komentarisali svoj rad, život, probleme, izazove. Domino je tada shvatio da su zaposleni “ključ” za to da eksterna publika dobro percepira kompaniju, da reputacija kompanije ne počiva u rukama PR menadžera ili top-menadžmenta već svih zaposlenih koji su doprineli razvoju kompanije i koji su njeni najvalidniji predstavnici.

Interesantna je i osveta putnika “United Airlinesa”, inače kanadskog kantri pevača Davea Carrola kome ta avio-kompanija nije htela da isplati odštetu za slomljenu gitaru u prtljagu. Muzičar je napisao pesmu postavivši je na youtube:

i kaže: “Ako ste je polomili, vi treba i da je popravite, da sam znao, leteo bih drugom kompanijom jer United lomi gitare”. Taj snimak gledalo je gotovo šest miliona ljudi. Da li mislite da su odlučili da lete Unitedom? Ne verujem, muzičar u pesmi kaže da mu je kompanija slomila i srce, a najviše ga je pogodilo to što se nisu odnosili prema njemu onako kako smatra da zaslužuje svaki dostojan građanin. I proizvođači Taylor gitara videli su ovde marketinšku priliku pa su i oni objavili video-komentar u kojem upućuju na svoju web stranicu:

Navedeni primeri uče nas da budemo uvek iskreni i transparentni, da uvek kada repliciramo, odgovaramo na optužbe ili slično koristimo isti medij kao i oni koji nas eventualno optužuju ili na bilo koji način “prozivaju”.

Savet svakoj kompaniji koja želi da se ozbiljno bavi PR-om i da makar prva sazna ukoliko se neka negativna objava pojavi jeste da koriste nove medije: mobilne telefone, Podcasting, Twiter, RSS feeds, Facebook, Youtube, blog… da im se ne bi dogodilo da za bilo koji krizni momenat u sopstvenoj firmi saznaju poslednji.

Znači, mi ionako ne možemo da kontrolišemo sve poruke ali u svakom slučaju možemo da učestvujemo u njihovom kreiranju, treba da podstičemo dijalog i vratimo JAVNOST u ODNOSE S JAVNOŠĆU!

ZEMLJA ČUDA I APSURDA

Friday, October 2nd, 2009

Činjenica je da nas, allergy prosečne konzumente dnevnih informacija, clinic “oni što na brdu stoje” smatraju budalama. Jer, drugs kako drugačije razumeti snishodljivu izjavu direktora RTS-a (javnog servisa čiji smo MI – građani – VLASNICI, na šta baš vole da nas podsećaju) Aleksanda Tijanića da “nije fer da samo građani Srbije plaćaju skupštinske prenose” (iz pretplate) jer bi trebalo da Narodna skupština participira polamilionskim (u evrima, naravno) iznosom na godišnjem nivou pa bi tako, je li, javni servis i republički parlament solidarno snosili troškove iscrpljujućih sesija (siroti poslanici, treba da ih u direktnom prenosu gledamo kako se muče, zevaju, spavaju, čitaju novine i… odlučuju o našim sudbinama).

Dobro, pitanje za gospodina Tijanića glasi: ako je zaista tako kako on tvrdi, iz kojih će to izvora, a da nas zaobiđe, Skupština namaknuti novac za potrebe prenosa (svih) najčešće dosadnih sednica kojima je cilj, pre svega, partijska samopromocija? Da neće, možda, da uskoče stranački donatori – to su oni čija su nam imena i danas nepoznata a zna se da finansiraju političke partije i zauzvrat se nesmetano bogate? (Refleks sticanja pravo je čudo jer, što više imaš, više ti treba a nebo je granica bez obzira na usputne žtrve. Pošto je to, uslovno rečeno, bolest, ili bolje – navučenost, zavisnost, smišljena je fina krilatica da umiri nas prosečne: “Nije bogat onaj ko mnogo ima već onaj kome malo treba” – iako zvuči povlađivački, ima nečeg… pravoslavnog u tome.)

Teško… Naravno, posegnuće i Skupština, kao i svi ostali korisnici, u budžet koji punimo isključivo mi, poniženi i uvređeni arbajteri prepušteni na milost i nemilost ovom liberalnom kapitalizmu, da bi svi, pa i onih 28.000 zaposlenih u javnim službama (koliko će ih ostati u radnom odnosu umesto da ih prepolove) mogli da primaju plate. I to ne makar kakve (zar je malo to što su, nikakvim zaslugama niti kvalifikacijama osim partijske pripadnosti, godinama dobijali plate za, uglavnom, nerad i mrzovolju u komunikaciji sa strankama)!
Što reče Ruža Ćirković u “Utisku nedelje” (parafraziraću je): “Ne razumem zašto se podigla tolika prašina oko otpuštanja prekobrojnih državnih službenika a niko se nije uzrujao kada je bez posla ostalo na stotine hiljada radnika propalih firmi”.

To što nam poslodavci skidaju kožu s leđa još ću i da podnesem (moraju da prosleđuju izdašne donacije strankama), ali da moje interese zastupa gorepomenuti Tijanić?! Previše je, brate! Ulogu narodnog tribuna (a namenio ju je sebi) zaslužiće samo ukoliko nešto učini da nam ukinu harač eufemistički nazvan pretplatom.

A dotad? Šta nam smeta da napr(e)dujemo?

Šta će joj takav frajer?

Thursday, October 1st, 2009

Miss Perfect voli gospodina Ružnog: JOY-saradnica Dada Bakić pita se zašto savršene žene biraju patnere koji se nipošto ne bi mogli nazvati atraktivnim? Čini se da je ljubav, viagra u većini slučajeva, ambulance IPAK slepa…

O Njemu sam čula sve najlepše. Znala sam da je pažljiv, kulturan, fin, iz dobre familije, da radi na nekom institutu za neznamnijašta i da vozi neka kola čije cenjeno ime ne umem ni da izgovorim. Ograničena serija, rekla je. Takvih nema više. Kola ili tipova? – upitala sam. Kako god, sve što valja, brzo se proda. U njihovu vezu bila sam upućena od starta. Kako su se upoznali na nekom fensi prijemu, kako su pričali cele večeri, pa je onda odvezao kolima, pa je onda pozvao na kafu, i čašicu razgovora… i tako, mic po mic, eno ih, i dan-danas, pričaju.

Kakav je, pitala sam je. Mislim, ovako… kako izleda. On je bio njen prvi tip čije slike nisu bile u njenom mobilnom, nije ga imala na kompu, u novčaniku, nigde. Da ne bi one Pradine tašnice za koju se klela da joj je ON lično poklonio, pomislila bih da ga je sigurno izmislila, samo da nam napakosti.

Pa, dobar je, rekla je. Dobar? Tu mi je odmah postalo sumnjivo. Maja – plava, visoka, zgodna, poslednji izdanak, što bi moja mama rekla, nordijske lepote u ovim našim krajevima, dugonoga, dugokosa… Ta nikad nije imala “pa dobre” tipove. Dok smo mi pristajali na pametne, vickaste, prosečne, normalne, inteligentne, glupe, ovakve ili onakve, Maja je šetala sve same vanzemaljce. Njeni su tipovi bili toliko vaaaau, da smo ih smatrali bićima s druge planete. Bili su i lepi i pametni i simpatični i namazani i podmazani i sve. All inclusive… E zato mi je bilo čudno kad mi je rekla da je ovaj – pa dobar. Eskivirala je da nas upozna, nije ga dovodila na kafu, nije išla po rođendanima, uvek se pojavljivala sama, pod izgovorom da on ima neka neodložna posla ili je bolestan, pod temperaturom u krevetu. Niko nikad nije video gospodina Savršenog, ali i nakon pola godine Maja je o njemu pričala na sva zvona. Dugo sam mislila da je u pitanju sam grčki bog, čim ga toliko krije od očiju javnosti, a onda sam ih jednog dana srela u gradu. OK, nije sve u izgledu, ali ovaj je bio – dno dna, crnjak najveći… Bila sam bukvalno zblanuta njegovom pojavom. Onako štrkljast, krakat, mršav, rošav, nikakav… ma nikako mi nije išao uz nju. Iznenađenje je bilo preveliko da bi se dalo sakriti, te se brže bolje pozdravih, uz neki bezvezan izgovor da imam neka posla, žurim… Prva misao: šta će ako joj deca, jednog dana, povuku na njega?

Konačno, ne mogoh da izdržim, a da je ne pitam. Sestro slatka, šta ti bi…?! Ništa. Po prvi put osećam da me neko zaista voli, odgovori smireno. Nijedan moj bivši nikada me nije doživljavao kao osobu, ljudsko biće. Mi smo se samo međusobno šetali, pokazivali pred svetom. Jedno drugom smo bili eksponat, i to je bilo to. Ma kako lepi i snažni da su bili, nikada nisam mogla da zamislim sebe pored njih za ceo život. Nismo imali o čemu da pričamo. Bojan je prvi s kojim zaista razgovaram, prvi koji sluša ono što govorim i ne zeva na pola rečenice. Znam da je ružan, znam da nismo nikakav par, svesna sam da se ljudi na ulici okreću za nama i da svi u trenutku pomisle šta tražim s njim, ali baš zato… On je svestan sebe, svestan je i mene, zato se i bori da me zadrži. Oni lepi, od pre, nikada se nisu trudili da me zadrže, bilo im je svejedno ako odlazim, znali su da mogu imati svaku, oni su face… Bojan se ne stidi da mi pokaže koliko mu je stalo. Da mi donese čaj u krevet kad sam bolesna, da me čeka posle posla, da ide sa mnom u kupovinu, da satima sluša o mojim novim pramenovima, ili o tome kako je kozmetičarka previše zagrejala vosak. To niko pre njega nije umeo. I ja ne mislim da je šonja zbog toga. A izgled… Izgled je relativna stvar. Budeš lep jedno vreme, i onda i to prođe. Misliš da ću ja biti ovakva celog života? Naravno da neću, možda još koju godinu i to je to. Meni treba neko s kim mogu da se smejem. Neko ko nije uobražen. Neko s karakterom, a on to, veruj mi, jeste. I meni je na prvi pogled bio ružan. Strahovito ružan. Pomislila sam, ovo ni majka ne može da voli… Sada znam nešto što pre nisam – nema ružnih, već samo dosadnih muškaraca.

OK, pomislila sam, biće da dečko ima svoje kvalitete. Moguće da je sve što je rekla istina. Barem ne mora da strahuje da će je prevariti. I šta je, uopšte, lepota? Relativna stvar. Doživljaj onoga koji posmatra. A i on dobro rezonuje – nisam lep, nisam atleta, nisam pojava, šta mi onda preostaje nego da budem bolji i pametniji od drugih? Ustalom, šta znači biti lep? Da li su to idealni bicepsi, proporcije, boja očiju, kose… ili je to naša narav, personaliti i neki unutrašnji mir koji isijava. Elem, da skratim priču, njih dvoje su i dan-danas zajedno, vole se, lepo im je. Ona je počela da ga izvodi u svet i više joj nije neprijatno zbog estetskog disbalansa. Komentare drugih ljudi naziva optičkom vartkom. Srce vidi što oko ne može. Uostalom, da ljubav i lepota idu zajedno, devedeset posto ljudi se nikad ne bi poljubilo. Ni Monika Beluči i onaj njen, ni Rodni i Kasandra, ni Lepotica i Zver, niko, nikad….

I ko smo mi, uopšte, da sudimo? Ni ja nisam najlepša, pa me opet vole. Ni moj dragi nije Apolon, pa opet, ne dam ga nizašta na svetu. Ima krive prednje zube, nema kosu, mestimično ga ima i više nego što treba, ali me voli i zato je, ne “pa dobar”, nego – najbolji. Jedini primerak. Ma, čist limited edition, kad vam kažem!

UPOTREBA LJUDI

Thursday, September 24th, 2009

Pamtićemo septembar po mnogo čemu. Pre svega po usvajanju novog Zakona o informisanju jer je elita odahnula, impotent a raja “podmirena” uvođenjem brojnih rialiti šou programa po vaskolikim nam TV stanicama sa nacionalnom pokrivenošću.

I dok tamo neki marginalci menjaju žene, a poznati likovi muzu krave na “Farmi”, izmrcvareni “junaci” “Trenutka istine” podsećaju me na likove iz kultnog filma “I konje ubijaju, zar ne?”
I, šta bi bio zajednički imenilac maratonskog plesa u cilju preživljavanja i ovog preznojavanja pod reflektorima dok su sve (srpske) oči sveta uprte u čoveka koji upravo treba da odgovori na pitanje da li je bio sa ljubavnicom u trenutku kada mu se rađalo dete? Kriza, naravno (ekonomska, kriza morala…)!

Ali, zapravo me je zadivio rialiti šou na B92, ali ne “Veliki brat”, taj je potpuno prevaziđen. Ovoga puta za moju konsternaciju bila je zaslužna informativna redakcija jer su mi “Vesti” na toj televiziji do 20. septembra, iz večeri u veče, razarale nervni sistem (kao, svojevremeno, TV Beograd početkom devedesetih izveštajima “sa ratišta”) “udarnom temom” koja se protezala na prvih petnaestak minuta a odnosila se, naravno, prvo na Paradu ponosa a potom na Povorku istog tog ponosa. Bar nedelju dana narečena parada bila je važnija od svega drugog, čak i od ulaska Srbije u Evropu, političkih i afera u privredi, važnija od života… Trebalo je po svaku cenu pred zapadnom javnošću zaslužiti predznak demokratske TV. Možda kane i neka parica…
Za nevolju, pročitah u novinama podatak da bi nas, poreske obveznike, ta šetnja po centru Beograda koštala milion evra. (?!) Dotad sam, uprkos svakovečernjem maltretmanu B92, na sve to gledala poprilično ambivalentno, međutim, na pomen tolike cifre, pao mi je mrak na oči. Dakle, ne treba biti matematički genije pa izračunati da bi nas predstavnici gej populacije (pet stotina prijavljenih) po glavi koštali – 2.000 evra! A koštali bi nas i više, s obzirom na pretnje nacionalističkih grupa kojima bi to bilo opravdanje da opet razbiju Beograd, da se ustreme na ambasade (ovoga puta na meti je bila švedska), o sukobima sa policijom i mogućim posledicama ne smem ni da mislim… Ipak mi se čini da je tu manifestaciju trebalo nazvati Paradom prkosa jer, kako drugačije objasniti njihovo neodustajanje (do zabrane) i neprihvatanje druge lokacije – parka na Ušću?

Zar je moguće da zemljica Srbija ne bi imala u šta pametnije da uloži taj novac? Nema kod nas sirotinje, gladi, bolesti, redova pred narodnim kuhinjama koje se polako gase jer Crveni krst nema sredstava za taj jedan obrok dnevno… (to je preslikano iz nekog drugog miljea pa nam je potureno da se malo nasekiramo).

Zar tim novcem ne bi mogle da se zbrinu desetine izbegličkih porodica, da im se podigne krov nad glavom i da se tako izbegne Parada jada (šta ako izbegla lica odluče da se, kao marginalizovana grupa, u povorci predstave svojim sugrađanima?) Zar su njihova prava na malo ljudskog dostojanstva toliko manje važna od prava gej orijentisanih? Evropa se odavno ne bavi prognanicima jer je “njihovo pitanje” rešeno na ovaj ili onaj način, ali Srbija mora da brine o ljudima koji nisu svojevoljno došli da se potucaju po nekakvim kampovima. Ko ono reče: “Dajte mi televiziju, pokoriću svet!”

Rovinj i ja- drugi put na WMF

Wednesday, September 23rd, 2009

S obzirom na to da su naša očekivanja ovoga puta bila golema jer pamtimo prošlogodišnji fantastičan ugoðaj na WMF po kvalitetnim predavačima i dodatnim sadržajima festivala, search ampoule mogu da kažem da su organizatori i ove godine premašili želje učesnika festivala.

Pre svega, sale organizacioni deo savršeno je odraðen, order Rovinj je tih dana disao u ritmu festivala, medija i ljudi koji su se i ponovo okupili da pretresu sve važne teme iz sveta advertajzinga, marketinga i medijskog biznisa uopšte. Naravno, goruće pitanje ove godine bila je recesija kao i novi zakoni o javnom informisanju.

Kao i ranije, najposećeniji su bili paneli sa bar pet učesnika iz cele regije a raspravljalo se na teme: “Poznaju li mediji granice privatnosti?”, “Ureðuje li PR medije?”, “Budućnost poslovnih medija” i “Šta žene žele”.

U prvom panelu, na temu granica privatnosti koje mediji ne bi smeli da preðu, učestvovala je i moja koleginica, asistent urednika najprodavanijeg tabloida “od Vardara pa do Triglava”, časopisa koji je uvek u toku sa regionalnim dešavanjima – magazina “Svet”. Njeno ime je Vesna Milanović, a naš prvi zajednički projekat krajem prošle godine nije slavno počeo. Naime, Vesna je jedna od retkih koleginica sa kojima sam se posvaðala, dobro, možda je to prejaka reč za blog, i to kompanijski (sve sa bloga PR-dnevnik moj kolega Goran prebacuje na CPG blog), pa ću reći – “sporečkala”. Dakle, pretpostavljate da mi u prvo vreme nije bila naročito simpatična zbog te “situacije” na “Svetovoj” žurki u “Richu”, ali u njenu reputaciju najboljeg estradnog novinara nikada nisam posumnjala pa sam kada me je direktor upitao koga bi trebalo da pošaljemo da učestvuje u panelu, imala spreman odgovor – Vesnu.

Nismo pogrešili. Čini mi se da su baš njeni komentari izazvali najviše reakcija u publici a u odgovorima na izlizana pitanja o tome kako nas (koji izdajemo tabloide ili pišemo tabloidne tekstove, zadiremo u nečiju privatnost itd.), nije stid da to radimo i zašto ne pišemo o nečemu drugom, bilo je najviše smisla. Primer da svako zna da je Anðelina Džoli udata za Breda Pita i koliko svoje i usvojene dece imaju, a da retko ko ume da nabroji sve njene glumačke poduhvate i uspehe, bio je vrlo precizan i pogodio je metu – i najurbanije ljude koji peru ruke od tabloidnih magazina interesuje upravo to kao i činjenice iz života Nataše Bekvalac i Dače Ikodinovića ili Rijane i Krisa Brauna. Dakle, to, ljudi, nema veze sa Srbijom, tabloidi su najprodavaniji magazini svuda u svetu.

Pored mnogo dragih ljudi koje smo na festivalu sreli, kafenisanja sa njima, šetnji… razmišljala sam i o situacijama, svaðama, raspravama, nerazumevanju koje je neminovno svuda oko nas… ali, ukoliko ne pričamo o tome, ukoliko se pretvaramo da je uvek sve u redu, ako nam je uvek važna samo glazura i fasada, nikada nećemo uspeti da prevaziðemo taj nesklad. Razgovor sa koleginicama iz “Nacionala” takoðe me je naveo na razmišljanje… Kada se desilo to da je njihov urednik tragično nastradao ispred redakcije, svi mi u Srbiji razmišljali smo o tome kako bi to moglo da utiče na nas, na slobodu štampe, itd. Na primer, tužno zaključujem da mi uopšte nije palo na pamet da ih nazovem i upitam kako su.

Možda treba glumiti finoću i političku korektnost ali ja to prosto ne umem, mogla bih da isfoliram nekoliko puta ali bi me, kao u svemu, i u tome provalili posle izvesnog vremena. Nije to loše za moj posao jer je osnovno pravilo u PR menadžmentu – LAGANJA NEMA.

Eto, kriza je svuda a i ovaj Saturn se sada nekako loše namestio, pa mi u kompaniji i ja u privatnom životu nailazimo na probleme, nerazumevanje, sitne svaðe, ponekad nas iz takta izvede nadreðeni, nekad saradnici… Ipak, idemo napred, trudimo se… moja kompanija da ostane na vrhu, ja u kompaniji (da je pravilno i verno predstavljam), ja u privatnom životu da pomirim sve svoje meni poznate i nepoznate svetove… da sebe upoznam.

Iz Rovinja stigoh do “duhovne revolucije” ali naveo me je na to tok misli… Uglavnom, bilo je sjajno, sijalo je sunce, Vesna mi je platila ćevape u Rovinju (nije to ništa, moja drugarica je jela brancina na Baščaršiji :)), putovali smo deset sati u mini-kombiju, pojeli smo tone grickalica, bolje smo se upoznali… nismo ostavili utisak, nismo se ni trudili, bili smo MI, ono što jesmo, pričali smo o cveću i vremenu ali nismo malterisali ničije fasade niti smo ukrašavali glazure… pa ni svoje.

TRAVNIČKA HRONIKA 2

Wednesday, September 23rd, 2009

Potresna priča o čoveku koji je bio primoran da jede travu…

“Kao tvoj kardiolog, moram ti reći da bi trebalo da skineš koju kilu, da oslabiš malo”, rekao je smireno, glasom koji je vrveo od stručnog autoriteta. “Ali, doktore”, zavapio sam. “Zar vam se više ne sviđam?” “Naravno da mi se sviđaš, ali želeo bih da viđam i druge pacijente, a to neće biti moguće ako ti nastaviš da dolaziš sa svojim hipertenzijama i ostalim čudima. Shvati me, biće to dobro za obojicu.” Shvatio sam da je ozbiljan. Ne smem dozvoliti da mi kilaža ode međ’ trocifrene brojeve. Ali, zar ja?! Ogorčeni protivnik zdravog načina života. Ja, čiji je moto oduvek bio: Najvažnije je biti umeren u umerenosti!

Odneo je vrag šalu i odlučio sam da konsultujem vrhunski stručnu instancu da sebi odredim novi režim. Dakle – internet! Probivši se kroz gustu džunglu vijagri, steroida i svemirskih sagorevača masti, našao sam neki pristojan (a besplatan) sajt sa raznim savetima za dijete i kilavljenje uopšte. Hteo sam da vidim može li se ipak pojesti nešto ukusno i na dijeti. Naravno, znao sam da se samo zavaravam i da će se moj režim (totalitarni, odnarođeni, režim terora!) svesti na jednostavno nejedenje i, što je još brutalnije, nejedenje uveče. Sve goji! Eto brutalne istine. Sve goji osim voća, to priznajem, ali… Kako da jedem voće? Voće je prihvatljivo samo kada je u društvu šećera, krema, čokolade ili kada je likvidirano, masakrirano a ostaci mu uliveni u sladoled. Tu nije kraj mukama. Potrebno je da se i malo rekreiram. Dijeta i rekreacija! Dve reči koje veoma mrzim, pa još u tandemu (nešto kao izraz Vojna Policija… Užas!). Da trčim ne mogu, ubijte me odmah. Može bicikl? Može. I dok si rek’o “idi u podrum, pronađi bicikl, zakrpi ili kupi nove gume, očisti, podmaži i zategni gomilu sajli i podigni sic i korman” – eto ti mene kako jezdim ulicama grada. Povremeno stanem da povratim i psujem život. Ove potresne reči ispisujem 12. dana dijete. Začuđujuće sam disciplinovan i pomiren sa sudbinom. Apelujem na vas, dobri ljudi, da jedete i pijete i ne radite ništa teško i za nas koji smo pali. Pali u borbi za zdrav život.

Daško Milinović

Video igra Loodilo Edition

Monday, September 21st, 2009

Ima li išta gore neko kad gamer odlepi za nekom video igrom?

Ne samo što je “prži” bez pauze za WC i ručak, nego postaje opsesivan za sve što se tiče njegovog omiljenog parčeta zabavnog softvera. Logično, industrija video igara je veoma svesna igračkog ludila i to zna da iskoristi na najbolji način… naravno, crpeći svaki dinar iz našeg džepa.

Ne treba da čudi podatak da svaka igra koja ima očekivanu prodaju preko 100.000 primeraka obavezno izlazi u specijalnim (čitaj skupim) verzijama pod raznim nazivima: Limited Edition, Collectors Edition, Legendary Edition, Loodilo Edition…

Iako smo do sada navikli da se tvrdo-pakane edicije pojavljuju sa fancy artwork knjižicama, (obično neobjavljenim) soundtrackovima, figuricama i sličnim džidža-bidžama, sada izdavači odlaze i korak dalje.

Tako npr. King’s Bounty Special Edition dolazi sa kožnom čuturicom za vodu (priča se i da je kompatibilna sa rumom) i bodežom, dok je čuveni GTAIV još bizarniji sa svojom crnom gangsterskom torbom (provereno staje Kalašnjikov) i sefom koji se isporučuje u Collector’s Edition pakovanju. Valjda se pretpostavlja da ukoliko se zaista uživite u ulogu Nike Belića da ne verujete ni sopstvenoj mami, tati & (naročito) sestri po pitanju čuvanja dragocenosti.

Doduše, niko nas nije toliko iznenadio u poslednje vreme koliko Activision sa svojim taktikom za suptilnom otimačinom para. Naime, pošto nam se sprema Call of Duty Modern Warfare 2 i hype raste velikom žestinom, pomenuta izdavačka kuća se pridosetila da svoju najekskluzivniju verziju igre pod imenom Prestige Edition (eto još jednog naziva) prodaje po ceni od čak 150 dolara tj. tri puta skuplje od regularne verzije za obične smrtnike! Šta je mamac?

Ni manje ni više nego naočare za noćno osmatranje! Ukoliko ne želite da kvarite igračku atmosferu paljenjem svetla, sada možete napraviti sendvič u potpunom mraku! Šta reći? Dok bude bilo ovaca, biće i šišanja… znamo iz ličnog iskustva.

Osvrnite se!

Sunday, September 20th, 2009

Ako bismo bili potpuno iskreni prema sebi, ambulance verovatno bismo priznali da su vrlo kratki životni periodi u kojima smo zadovoljni sobom i svojim životom. Gotovo uvek postoji nešto što nam fali i što nam sreću kvari.

U prirodi ljudskog bića je da teži da ostvari svoje potencijale, pill i da nije tako, svet bi se zamrzao u neolitskoj pećini. Upravo ta unutrašnja snaga bića vodi nas ka osećanjima nezadovoljstva – zbog posla koji nije dovoljno plaćen ili kreativan, zbog našeg izgleda koji bi mogao biti lepši i mlađi, zbog veze koja bi mogla biti skladnija ili dinamičnija…

U nekom trenutku ta snaga potencijala bi trebalo da pređe iz destruktivne u kreativnu fazu, tj. da vas odvede na viši, željeni nivo. Međutim, često se dešava da nezadovoljstva predugo traju ili su, pak, krajnja stanja iza kojih ne sledi ništa. Ništa bolje. Ako vam se čini da ste se zaglavili u jednoj takvoj fazi, izađite iz sebe i osvrnite se. Pre svega na one kojima je objektivno teže nego vama. Tek kada pogledamo u drugim pravcima, kada deo svoje energije prosledimo na neka drugačija mesta od uobičajenih, kada pružimo ruku onima kojima je obično ne pružamo, realnije sagledavamo i svoju životnu situaciju. Upravo zato razgovarali smo sa tri žene koje su svoj životni poziv nesebično usmerile na pružanje pomoći drugima (str. 138) i pritom i vama ponudili konkretne informacije kako da se i sami angažujete. Ne samo zbog potreba dece na ulici, žena žrtava nasilja ili gladnih i siromašnih, već zato što je osvrtanje na ljude oko nas i svet izvan našeg ličnog mikrosveta, neizostavni deo vašeg zdravlja i zadovoljstva sobom.

Preko bloga do redizajna proizvoda

Wednesday, September 16th, 2009

Koliki je zapravo uticaj bloga i blogosfere govori i sledeća priča sa kompanijskog bloga kompanije Lenovo.

Krajem prošle godine David Hill potpredsednik Lenova zadužen za brend menadžment  i dizajn objavio je na svom korporativnom blogu malo istraživanje u vezi budućeg proizvoda – eksterne tastature. Tom prilikom predstavio je i dva rešenja ThinkPad eksternih tastatura koje su posetioci bloga komentarisali – tadašnja rešenja možete videti na slici:

 Preko bloga do redizajna proizvoda

Nakon ogromnog feedbacka (800 učesnika ankete), velikog broja komentara i kritika – što je direktno imalo uticaja na promenu dizajna ovih tastatura! Recimo, umesto touchpada uveden je TrackPoint, promenjena dubina naslona za ruke, pozicija i veličinaVolume kontrola i još mnogo toga…

Rezultat je totalni redizajn prvobitnog rešenja:

ThinkPad Keyboard Beauty 1024x402 Preko bloga do redizajna proizvoda

Ovo je još jedan primer upotrebe bloga kao poslovne alatke.

Više o ovome pročitajte na Dejvidovom blogu.