RSS izvori

Poslednji komentari

Archive for March, 2009

Prim. Ur. 04/09

Tuesday, March 31st, 2009

Narodna predanja i wikipedija slažu se u sledećem: Materice su najveći hrišćanski praznik majki i žena. Toga dana deca porane i unapred pripremljenim kanapom, buy koncem, šalom, maramom ili kaišem na prepad zavežu noge svojim majkama, na isti način kako su njih majke vezivale na Detince. Majka se pretvara da ne zna zašto je vezana. Deca joj čestitaju praznik, a majka onda deli deci poklone i tako se dreši. Na isti način vežu se sve udate žene…

Pojedini DS-ovci i naprednjaci pretpostavljaju Materice Osmom martu. Život bi mi bio mnogo lepši kada bih mogao da vidim njihove lepše polovine kako u toplom obiteljskom domu, kraj “smederevca”, učestvuju u ovoj bondage akciji. Lajtmotiv koji je svoj vrhunac i punu afirmaciju doživeo u nemačkim “ficken” filmovima, u nas se, eto, u potaji praktikovao dok još celuloida nije bilo ni na vidiku… Osmi mart im miriše na ustajale karanfile, Taška Načića i Staljinove brkove, te su se oni odlučili za slavu nakota radije nego za glorifikovanje žene kao radne jedinice i nosioca kakvih-takvih prava. Ženino najveće pravo jeste da rađa i oni je zbog toga obožavaju… Naravno, stoka će to razumeti na svoj način… Pogotovo ako radi u policiji…

E, tako je i moja supruga zanijela, i sirota, emancipovana, krenula da vadi pasoš i lična dokumenta. Mislila je, videće ljudi stomak, ustaće u busu, staviće je na spisak a policijski službenik će podrigivati na “Lenor”… Delimično je tačan samo ovaj poslednji deo… Preko reda – ne može, jeste li udati – jeste, što vaš muž ne dođe – privređuje, odgovara ona… Šta će vam pasoš kada ste trudni, dobro, ličnu morate imati… I tako niz besmislenih pitanja i zaključaka dok mu se niz mastan brk šunjala bećarska (slaboumna) fora: “A što si se uopšte j****?” Ne znam kako se suzdržao, možda se setio da je nedavno bio Osmi mart i da su mu preko TV-a poručili da i za taj praznik, kao i za Materice, žene treba poštovati, ali je izglednije da se umorio od stalno istog fazona. Ipak on tu radi svaki dan i svaki čas dođe neka blažena da ga davi… A on je, naravno, konstatno duhovit…

E, jebem li vam Materice…

P.S
Umalo da zaboravim: FHM od sada izlazi svakog trećeg meseca. Dakle, polako čitaj, neka ti traje. Predlažem neki prirodan tempo…

Tekst je objavljen kao uvodnik u aprilskom broju magazina “FHM“.

The big picture

Tuesday, March 24th, 2009

Nedavno mi se prijateljica žalila kako ima mnogo posla, da joj je svega dosta, premorena je, ne oseća se više kao žena i da joj emancipacija “diše za vratom”.
“Moja baka nikada nije radila, bila je domaćica i živela svojim ‘slow-motion’ životom pored dede, tihog zanatlije. Mama je posle srednje škole radila nekoliko godina, a onda se udala za imućnog čoveka, mog oca, i posle nikada više nije radila! A ja? Završila sam fakultet, specijalizaciju, radim odgovoran i human posao, i to danonoćno, bukvalno danonoćno! Baš me zanima kakav će biti tek život moje ćerke?! Može li to dalje da se nastavi istim pravcem, i kuda to vodi?!” “Ali, znaš i sama, bar si mi tako rekla…”, pokušala sam da se ubacim. “Ništa mi više ne treba, ni čokoladna masaža subotom, ni Bata cipele, ni Max Mara haljine, ni letovanja u Grčkoj i Turskoj! Hoću samo da se opustim, hoću svoj mir!”, nastavila je svoju šaradu. “Ovaj, htela sam da ti kažem, znaš… tvoj deda Mirko, a osobito tvoj tata Pera, nisu bili neke cvećke… Nije tvojoj mami, a ni babi bilo lako… A ti nisi morala da trpiš Gorana! Njegovo švrljanje… Zašto? Zahvaljujući svom radu pre svega!”
Kao da sam joj skinula mrak sa očiju. “Jao, stvarno!!! That is the big picture! Ponekad zaboravim na sve to. Podignimo uvis čela, mi, junaci rada svog…”
Eh, da! Ponekad zaboravimo celinu slike – opšti kontekst, kako bi psiholozi rekli – geštalt! Dobro je da se, s vremena na vreme, zapitamo da li smo se u svom životu previše fokusirali samo na one puuzzle koje ne možemo da pronađemo i koje nam fale, a ne vidimo šta smo sve poslagali. Po uzoru na naše lice s naslovnice Anđelinu Džoli, poređajte svoje Sveto trojstvo, svoje prioritete, i bićete sigurni da ste na pravom putu.

Tekst je objavljen kao uvodnik u aprilskom broju magazina “Lepota i zdravlje“.

BOGOUGODNIK

Tuesday, March 24th, 2009

Povlačim sporni predlog Uvodnika

Dragi čitaoci, store kao što ste verovatno već saznali iz sredstava jadnog informisanja, cialis buy došlo je do skidanja Uvodnika sa dnevnog reda predloga, sale koji sam dostavio sebi na razmatranje. Do ukidanja predloga došlo je na inicijativu Tradicionalnih verskih zajednica na čelu sa većinskom Srpskom pravosnažnom crkvom.
Tradicionalne verske zajednice obratile su se vrhu redakcije CKM-a sa sopštenjem da predlog Uvodnika sadrži mnoge neprihvatljive stavove, odrednice i iskaze i da svojim sadržajem negativno utiče na javni moral. Dalje se navodi da bi Uvodnik u ovoj formi naneo ozbiljnu štetu tradicionalnim porodičnim vrednostima za koje se Tradicionalne verske zajednice zalažu. Posebno su sporni delovi Uvodnika u kojima se na čitaoce apeluje da žive svoj život onako kako žele i da dovode u pitanje svaku dogmu i autoritet, te da, koristeći organe za mišljenje i obradu informacija, sami dolaze do sopstvenih zaključaka.

Predlagač osporavanog predloga brani se činjenicom da je ovakav Uvodnik plod rada osvedočenih stručnjaka u domenu pisanja Uvodnika i da je baziran na modelu Uvodnika razvijenih svetskih magazina. U svom metiljavom i kukavičkom saopštenju, predlagač je naveo da je ovakav Uvodnik jedan od uslova za stavljanje CKM-a na tzv. “belu trafikantsku listu”, koja će čitaocima omogućiti da omiljeni magazin lakše uoče jer više neće biti zaklonjen enigmatskim i ženskim časopisima i jeftinim DVD-jevima sa sranje filmovima.

Na pitanje predlagača da li je ovo uopšte sekularna država, odgovoreno je: “Naravno da jeste. U ovoj zemlji nesmetano se prikazuje i čak promoviše svaki od nastavaka ‘Sekule i njegovih ženidaba’ a autor ovog važnog dela dominantan je faktor u kulturnom životu”.
Predlagač ostaje pri odluci da predlog povuče a svoj kukavičluk zamaskiraće izjavom da ne želi da izaziva konfliktne situacije u ovom teškom trenutku za sve nas… A pogotovo za Sekulu.

Rab božiji,
Daško Milinović

Sevilja

Sunday, March 15th, 2009

Sevilja je jedno od najsunčanijih mesta Evrope, gde se stara arhitektura meša sa gomilama stranih turista, mladih bekpekera, ali i običnih Španaca, koji čine većinu u izlasku u grad.

Grad nonšalancije, uriniranja uza zid, ispijanja piva, vina i sangrije ispred istorijskih građevina, nemilosrdnog vikanja po ulicama, lokanja na trgovima i klubova koji rade do 8 ujutru, tj. ne do zore, već duže od toga!

Odlično mesto za prolećnu, letnju ili jesenju posetu!

ZAŠTO SEVILJA?

Stigli smo u Sevilju jutarnjim vozom iz Malage, sa mediteranske obale, gde su se još tiskale gomile Nemaca, Engleza i Holanđana koji su se trudili da uhvate poslednje zrake letnjeg sunca da bi se izbrčkali na „playama” i „naprovodili” do mile volje na „fiestama”.

Ako imaš u glavi pojam „isprazne zabave” i ideala doslovno najispraznije zabave koju možeš imati na moru, a želiš da ga pretočiš u stvarnost, samo je potrebno da slediš ove likove iz onih ludih zemalja severa Evrope u kojima je masovni turizam u Španiji predstavljen kao „oaza sreće i sunca”, koju treba iskoristiti, zato što se uskoro „vraćaš u arbajt i oblake i kišu”.

U poslednje vreme sam se na youtube.com nagledao vanvremenskih ostvarenja vanserijskog švedskog umetnika koji sebe potpisuje kao Günther, i shvatio sam šta je i taj ideal, ali bogme, i šta je izrugivanje tom idealu.

Pre nego što poželiš da odeš tamo gde sam ja bio, i da se „ludo zabaviš na plaži”, pogledaj sajt www.gunthernet.com, i sit se nasmej punokrvnoj skandinavskoj budaletini koji se maskirao u tipičnog nemačkog fuck-and-drink turistu, sa sve šarenim košuljama, nepodšišanim seksi-repovima, tamnim naočarima i tripom da je veliki fucker, nenadmašan u univerzumu celom. E, pošto sam se i ja nagledao likova poput toga, i to u stvarnosti, sa sve onim „papagajskim” košuljama i patološkom željom da se „nešto desi”, pa makar i ne bilo spontano, odlučio sam da se sa svojim društvom elegantno odmaknem od obale Andaluzije, poznate u našem narodu kao Costa del Sol, i da odem tamo gde je zabava „španskija”, a i gde sam gledao da neke od najpoznatijih španskih manekenki žive i rade.

Pošto se nisam nagledao lepih Španjolki u matičnoj mi Malagi, odlučio sam da okušam svoju… „vizuelnu sreću” u Sevilji. A ima tamo i zgrada nekih lepih, a čim ima zgrada, ima i turista, a onda to znači da ima i bekpekera kol’ko voleš, i onda to znači da ima i mladih, i zabave i… ma sve sam rek’o! ‘Aj’ sad u voz pa na stanicu…

DOĐOSMO… U STARO I NOVO!

Sevilja ima jednu od najmodernijih železničkih stanica u Evropi, komotno mogu reći i ne slagati. Uopšte, sve je ovde nekako supermoderno, u kombinaciji sa ultrastarim i ultraočuvanim. Za ovo ultrastaro, „krivi” su španski kraljevi koji su Sevilju učinili jednom od najvećih luka na svetu. U nju se slivalo blago iz američkih kolonija, i oni čuveni zlatni galeoni, puni kojekakve love, zlatnika, dragulja i ostalih stvari za bahaćenje.

U Sevilju su pristajali i trgovački brodovi, puni začina, drveta i svakojake robe koja je Španiju učinila najbogatijom zemljom na svetu u to vreme. I najvećom imperijom, uzgred. Znaš li da koja je bila svetska obračunska valuta pre dolara? Do 1945. to je bila britanska funta. A šta je bilo pre funte? Pa, pre funte, od 15. do 18. veka, obračunaska valuta, takozvani „svetski novac” bio je… španski pezos!

Nisi znao? Sad znaš. Bili su Španci velike face. Imali su i Inkviziciju da pazi na ideološka i verska skretanja, i Inkvizicija je imala divne i pedagoške metode da ubedi pučanstvo da ne skrene sa puta katoličanstva, barem kako ga je ona shvatila. Pedagoška mera smrti na lomači prilično je efikasno rešavala problem. Obično se spaljeni nije vraćao da počini isto ono nepočisntvo zbog koga su ga pripalili. Iz objektivnih razloga. Ali, gle, nisu ni drugi želeli da počinje taj isti greh, te je Španija bila zemlja sa jako malo kriminala i kriminalaca u Evropi u to vreme. Većina su otišli u vojsku u Amerike, i to se tad popularno zvalo konkvistadori. U prevodu na turski, to je bašibozuk.

Dakle, brodovi su se iz Amerike vraćali napljačkani svega i svačega i pristajali su u seviljskoj luci, a ne nigde na obali. Što su išli rekom uzovodno do Sevilje, uopšte, i kako su to uspevali, budući da je rekao Gvadalkivir prlično plitka? Pa, tad je bila malo hladnija klima nego sad, i proces poznat kao dezertifikacija ili „opustinjavanje” Španije još nije bio počeo, i Gvadalkivir je bio dublji. Bio je jako plovan, i za najdublje galije. Zamisli, Španci su u Sevilju doneli baš neke stvari bez kojih bi ti svakodnevni život bio jaaaako čudan. Iz Amerike, da. Te stvari su: kukuruz, krompir, paradajz, duvan i… čokolada! Najvažnije ide na kraj. Zamisli da odeš na pomfrit sa kečapom, pre otkrića Amerike. Ne možeš! Nema ni krompira ni kečapa! A prvi su ih videli i jeli – Seviljanci. Eto.

Novi deo grada je „sredio” Felipe Gonzales, prvi post-fašistički premijer Španije, koji je bio Seviljanac. Pa još socijalista! On je sredio da se prva brza pruga Španije napravi od Madrida do Sevilje, a ne do Barselone. Napravio je supermodernu železničku stanicu Santa Husta, „naštelovao” je da Sevilja dobije EXPO, i ubedio je svetski poznatog arhitektu Santjaga Kalatravu da se malo izmotava svojim fascinantnim dizajnom mosta preko Gvadalkivira baš u centru Sevilje. Sve su to sada atrakcije grada. Posle Gonzalesa, grad je postao definitivno treći najveći centar Španije, i povratio je staru slavu. Turisti ga danas posećuju zbog fascinantne ahritekture i noćnog provoda, kao i zbog klime koja je nalik na afričku, gde te topli vetar mami da izađeš uveče i ne vratiš se dok ne vidš đubretare kako umivaju ulice.

Prvi šok koji sam imao na ulici jeste – ulično rastinje. Drvoredi. Drvoredi su, ne k’o kod nas, lipe i šta ti ja znam, bagremovi. Ne! To su fikusi, filadendroni i sve ono što tvoja keva drži u saksiji u trpezariji! E sad, to što sam ja bio u tripu da je onaj fikus od 20 metara čudan, a da je fikus moje keve normalan, to samo znači da ja nisam im’o pojma o biologiji.

Ustvari, fikus moje i tvoje keve je bonsai drvce, a fikus i njegov brat filandendron i treba da narastu k’o prosečna lipa. To što su zakržljali kod tebe na gajbi, znači da im ne prija ‘ladno, i to je to. OK. Lekcija iz biologije za nas Severnjake. Hodamo dalje. Evo nas u starom delu grada, posle pola sata njuškanja unaokolo. Najbolje je tu tražiti smeštaj. Čitali smo na netu, najboljem drugaru svih turista današnjice. A i imamo i knjigicu Lonely Planet, za svaki slučaj. Vidi, investicija u takvu knjigu, od recimo, 20 evra, može da ti uštedi puno para već posle jednog dana, pa je nije loše imati. U istorijskom centru Sevilje ima puno malih hotelčića, koji se nekako svi isto zovu (kanda sam ovo već negde rekao): hotel, hostel ili hostal. Nemam baš puno pojma koja je razlika, ali nema veze.

Može i nešto što se zove „albergue” (alberge). Mada, zgodno je da upadneš u Stari Grad i da čekaš da te napadnu likovi koji nude smeštaj. To je stara fora koja pali od Ukrajine preko Crne Gore do Španije. Naišao neki lik, ponudio nam super cenu, jedna soba od 4 kreveta, odlično. Kupatilo? Deljeno. Ko ga deli? Ceo hotel. Hajde dobro. Ako se ona jedina devojka, lepa arhitektica-Poljakinja, među nama, nije bunila, pa šta sad mi da se pravimo fini i nemuževni? Ionako je moj idol Miroslav Lazanski svuda po svetu spavao i na gorim i na boljim mestima, pa vidiš kakav je sad.

U Avganistanu sigurno nije baš spavao u svili i kadifi, pa i dalje bira misice. Šta mu fali, vidiš koliki je momak porast’o! Elem, Poljakinja zaključuje da je šećkanje u donjem vešu kada zatreba, ispred 3 muškarca, u skladu sa dobrom tradicijom poljskog bon-tona, ja ipak balkanski sklanjam glavu. Grk balkanski bulji u Poljakinju. Ne znam ko je više Balkanac. Kuća u kojoj je naš hotel predstavlja pravu andaluzijsku hoću sa „patiom”, unutrašnjim dvorištem koje se nalazi unutar kuće, koja je u obliku kvadrata u kome je unutra kvadratna praznina, tj. dvorište.

Nadam se da sam bio jasan. U sredini je fontana i bazenčić, i sve je popločano. Ima puno cveća. Na zidovima je milion zidnih saksija sa cvećem, slikao sam to, i već sledećeg proleća je moja staramajka uredila naše dvorište kao usred Andaluzije. Na zidovima i kuće, i dvorišta, što je tipično za Špance, nalaze se gomile šarenih tanjira. Nema kod njih „napolje” i „unutra”. Ne treba napomenuti da je moja uvažena majka i ovaj momenat iskopirala na šokiranje komšiluka, ali i njihovo divljenje.

OBILAZAK

Srećom, u staom smo delu grada. Sve je super, možeš da odeš ka kaficu u kafić ispred kuće, koji je, gle slučaja, baš fensi i gde jedva nađeš mesto. Nedaleko je Palata, poznata kao Alkazar (Alcázar), koja je mešavina baroknog hrišćanskog stila i stila mudehar, tj. muslimanskog stila severne Afrike. Neverovatna mešavina! Kažu da je španski kralj, Fernando Katolik, toliko voleo muslimansku umetnost da je uzeo muslimanske majstore da mu rade rezidenciju u njihovom stilu.

Pošto oni nisu smeli da prikazuju ljude i životinje, morali su to da rade ornamentima od arapskih slova. Pošto nisu znali ništa drugo, svuda su pisali pasuse iz Kurana, i na mnogo mesta može se pročitati „Nema drugog boga do Alaha, i Muhamed je njegov prorok!” U hrišćanskoj palati! Neverovatno! A eto, to sam doživeo i u carskoj Rusiji, današnjoj Ukrajini, na Krimu. Kad bi kod nas bilo barem pola te tolerancije, ‘di bi nam kraj bio. Mislim na obe strane. Alkazar je neverovatno lep, dah Afrike u Evropi. Zlatni stubovi, lukovi… čipke, ukrasi… dvorišta. Fontane, mali bazeni, koji oličavaju islamsko poimanje mira i spokoja.

Nedaleko od Alkazara, kad se izađe kroz Vrata Lava, dođe se na trg gde su gomile fijakera koji voze po starom gradu. Osim što su divotalni, treba paziti da se ne ugazi u konjsku balegu, koje ima na sve strane… Malo nezgodno, ali gradska čistoća fercera odlično i sve se brzo očisti tokom i krajem dana. Glavni trg Sevilje je Trg Pobede (Plaza del Triunfo), a zna se na koju se pobedu misli, na proterivanje Mavara iz Španije. Tu se nalazi monumentalna Katedrala, koja je jedna od najvećih crkava na svetu. Zanimljivo je da je ona nekada bila džamija, pa je preuređena i dozidana da bude crkva. A pre džamije je isto bila crkva. Dobar štos. Najkarakretističniji je toranj, zvani Hiralda (Giralda), koji se tako zove zato što se na njegovom vrhu nalazi vetrokaz koji se okreće („giralda” bi bio vetrokaz).

Toranj je do 2/3 ustvari minaret džamije, na koji je nadograđen deo za zvono, pa zato izgleda kao da je „krpljen” u dva stila, što je naravno, i tačno. Donji deo je mavarski, gornji barokni. Ali, savršeno se uklapaju jedan u drugi. U Katedrali se nalazi jedan do dva groba Kristifora Kolumba. Drugi se nalazi u Santo Domingu, u Dominikani. Obe zemlje se kunu da je Kolumbo kod njih, a ja nemam snage da se raspravljam sa domaćinima. Mada mi španska priča, da je Kolumbo bio do pre sto godina na Hispanioli, pa su ga posle dopremili u Španiju, deluje skroz prihvatljivo. Trezor Katedrale je… prebogat. Vau! OK, najveća sila mora i kopna tog doba, pa mora biti i keša. Tu je i Dvorište naradži, Patio de los naranjos. Obavezno kod svake džamije, pa i one koja je pretvorena u crkvu. Narandže, limunovi i palme su ovde uobičajeno drveće. Cool.

Odlazimo na Gvadalkivir. Reka je skromna danas. Nekada se, u vreme Rimljana, zvala Betis, pa zato i klub Real Betis iz Sevilje. Eto, sad i to znaš. A zeleno-beli dresovi su sa zastave Andaluzije, koja je zeleno-bela dvobojka. Gradski rival je mrska im Sevilja. Inače, reč Gvadalkivir je arapskog porekla i znači „Velika dolina”, šta god im to značilo. Na obali reke nalazi se kvart Makarena (La Macarena), poznat po istoimenoj pesmi u stilu „seviljana”, koju su pevala dva debeljuškasta čilca 1996. Ova dva senjora, poznati pod nazivom „Los del Rio” („Oni s reke”), nehotice su probili uši svima te godine, jer je baš tad bila – Olimpijada! I to u najluđoj zemlji sveta, u gradu Atlanti, gde su se čak i muškarci upisivali na kurseve igranja „makarene” i pravili budale od sebe, kakvu ja ne bih mogao da napravim od sebe sve ni kada bih javno vrckao uz Bronski Beat ili neku disko-splačinu 70-ih.

Najmonumentalnije u Sevilji je, pak, Španski trg, Plaza Espana, mesto koje je u raskošnom neomudehar stilu (neomavarskom, napravljenom tako da liči na muslimanski stil) podignuto za prethodnu svetsku izložbu iz 30-ih godina, sa izrazitim imperijalnim ambicijama. svaka država, bivša kolonija Španije, dobila je u parku u blizini i svoj trg i svoju veličenatsvenu zgradu, a ceo trg se sastoji od polukružne gigantske građevine sa stotinama stubova, pa čak i rečicama, mostićima i gondolicama!

Svaki grad Španije ima svoj „separe” sa klupicama, a svaki „separe” je načinjen od fascinantnih „asuleho” pločica, i svaka se pločica uklapa sa sledećom i stvara mozaik ili neku sliku. Fantastično. Toliko sam se umorio da sam skoro zaspao u jednom separeu, a kad sam se probudio, imao sam šta da vidim: moj prijatelj Grk je otišao da lunja, a dobio sam dva nova „drugara”, Marokanca, koji su sedeli pored mene, „bdeli” nada mnom, i sa posebnom odgovornošću i pažnjom su gledali u moj fotoaparat i ranac, koje sam držao obmotane oko ruku. Kada sam ih pitao šta rade tu, kažu, odmaramo! Ma je li, od 100 separea, baš u moj, i baš buljite u mene dok spavam. Nije nego. Ja tu ustanem i kažem, hvala što ste pazili na mene, ja sad odo’! I bi tako.

Plaza Espana je korišćena za masu wallpapera, screensavera, filmova, pa i video spotova. Recimo, ja se lično sećam jednog spota Simply Red, iz vremana njihove „zlatne slave”, taman kad je Mick Hucknall zaključio da treba da turi dijamant u svoj zub, ne bi li se „osetio vrednijim”, kako je briljantno objasnio svoj dentalni potez. Odlična je za odmor, ali kao i sve što je popularno kod turista u Španiji, zgodno je da se pazite od džeparoša. Spot? Something Got Me Started.

A KADA PADNE NOĆ…

Odeš na glavni trg, koji je super i monumentalan. Iznad glave je nebo, i topao vetar i mesec. Masa ljudi se skuplja na trgovima, kupuje piće u prodavicama, pijuckaju kao na velikoj žurki na otvorenom, i druže se, cirkulišu. Idu od trga do kafića i od kafića do trga. Ne zna se ko je u kom kafiću, i konobari jure da ti naplate odmah piće, jer ne uhvati tebe niko posle, ako šmugneš. Upadamo prvo u jedan kafić, pa popijemo piće, jer je „happy hour”, pa je isto kao da si kupio u prodavnici. Posle idemo u drugi, pa u treći. To se zove „movida” i tipična je zabava u Španiji i Južnoj Americi. Ne ostaješ na istom mestu na više pića, već se „krećeš” od mesta do mesta („mover” znači „kretati se”). Na kraju izlazimo na trg, pa opet u kafiće, pa u diskoteke, koje su malo veći kafići, klubovi, u zatvorenom, i registrovani su tako da rade do ujutru. Opet nema nigde ulaznica, već onaj stari, dobri, face-checking: ako se dopadneš izbacivaču, prošao si, ako ne, do v’đenja! Svi disciplinovano čekaju u redu, i ribe u minićima, i tipovi u Armani košuljicama. I deru se k’o nenormalni. Kao što reče jedan lik u jednom filmu, a to mu beše ideal življenja. Ovi Španci kao da ne znaju da pričaju a da ne viču! Ali, to je vrlo simpatično, ustvari. Jako su živahni, i lako te primaju u društvo, odmah si „njihov”, nema tu „bondinga” i sličnih tuposti. Odmah si Španac. Fini ljudi. ako izdržiš do ujutru u diskoteci, juhu. Onda možeš na trostruki espreso i zeleni čaj ujutro da se povratiš. Ako ne, prespavao si dan… Movida se nastavlja, ali mi ne možemo više. Odosmo kući. Trg je prepun ljudi koji su lokali celu noć i nema dovoljno toaleta da se svi oni nekako… isprazne. Ali, tu je stari španski nonšalantni način za eliminisanje telesnih tečnosti iz bešika: staneš uz zid neke istorijske zgrade i obaviš posao (sve su istorijske u širem centru). Jedan do drugog, stoje momci, kao da su pisoari u pitanju, i zalivaju kaldrmu. Pet, deset. Ja sam prvo malo šokiran, pa se smejem već od muke i od priviknutosti posle nekoliko desetinametara i nekoliko desetina muškaraca koji stojećki uriniraju. Prokomentarišem, e, sad bih samo mogao da vidim i neku devojku, ne bi me začudilo! Pet metara kasnije, zaista i srećem preslatku devojku koja je čučnula, podigla svoj minić i skinula gaćice i „obavljala šta je morala”. Pogledao sam  je totalno zabezeknuto, budući da je 1. bila jako lepa 2. imao sam savršen pregled njenih najintimnijih organa, kao kod… ginekologa 3. ponašala se kao da je to najnormalnije na svetu. Vršila je svoj posao i nasmejala mi se u stilu „Eto…!”, čak stidljivo, detinjasto. Nasmejao sam se i ja i produžio dalje. Grk je zabezeknuto buljio. Kanađanin je rekao, „Džiz’s Krajst!”, a Poljakinja se smejala kao pomahnitala. Dalje smo nailazili na momke koji vrše „svoj posao”, stojećki. Kaldrma je bila mokra od urina i smrdelo je na sve strane. Svuda su bile flaše od piva, viskija, votke, đusa, sangrije i plastične čaše. Svitalo je. Posle 4 sata, i „savršenog sna”, oko 10 ujutro, sa sve podočnjacima sam prošao tom istom ulicom u traganju za kafićem koji daje multi-espreso sa što većim sadržajem kofeina. Na ulici nije bilo nijednog otpatka, i mirisala je na svežinu… skoro pa na „domestos”… Prošli su čistači. Trg je bio patiniran, prelep, čist. Mali autobusi, kratki, narandžasti, upola dugački koliko normalni autobusi u ostatku Evrope, a sve zato da bi se mogli provući kroz one uličice Sevilje i zaokrenuti na raskrsnicama Starog Grada, probijali su se lagano kroz masu brzinom rikše u Kalkuti. Prekrio sam podočnjake tamnim naočarima. U nonšalantnoj zemlji jedino je važno biti… fensi. Barem ne biti ružan. Sve ostalo je nonšantno, a naročito ponašanje. Ali, ovo je jedno od mesta u koje svakako želim da se vratim. Bez obzira što mi to nije bio jedini dan u Sevilji, svi ostali su bili vrlo slični, i vrlo… puni „srećnih sati”…