RSS izvori

Poslednji komentari

Archive for 2010

TRUĐENJE

Tuesday, December 21st, 2010

Cela stvar smrdi na napor

Postoje dva, viagra gotovo sukobljenja, pristupa muvanju devojaka. Različiti muvači došli su u svom višedecenijskom radu do raznih metoda osvajanja ženskih tela i srca, a svi njihovi metodi mogu se, grubo, podeliti u dve osnovne škole. Prvi pristup je Boljenje. Boljenje se uglavnom odnosi na boljenje dupeta da se muškarac previše maltretira i cima oko cure. Ovaj pristup podrazumeva smanjeni napor i lov u okolini koja muvaču najviše odgovara. Muvač se oslanja na svoj šarm, verbalne sposobnosti i urođenu lepotu i privlačnost i nije voljan da se previše menja. Pogrešno je misliti da su boljači neki prelepi macani koji misle da je dosta to što su lepi i pametni. Ne, boljači su često prosečnog izgleda ali, jednostavno, neće da se cimaju i ćao đaci. Rade onim što imaju.

Dijametralno suprotan pristup jeste tzv. Truđenje. Truđači su muškarci spremni na odricanja, žrtve i napor ne bi li podveli žensku osobu pod snošaj. Sam termin “truđenje” nastao je od golog, prostog fizičkog truđenja. To je ono kada se ide u teretane, na džoginge, kada se pazi na ishranu, kada se izrazi spremnost da se obučeš poput fudbalera nekog srpskog prvoligaša i kada ideš na mesta koja bi najradije obradio bacačem plamena a sve to zarad kvalitetnog snošaja sa skupim devojkama koje su i same podnele neverovatna truđenja u svom životu (od kresanja obrazovanja zarad izgleda pa do kresanja… sa nekim ko će to da finansira).
Možete pogoditi da sam ja zakleti boljač. A zašto sam boljač?

Zato što je truđenje nespojivo sa mojim suštinskim vrednostima, sa mojom srži! Pored klasične lenjosti kojom me je priroda bogato obdarila, truđenje ide protiv moje ideologije koja nalaže da se za teške (fizičke) poslove mora primati plata a ne da se nekome plaća da ti omogući da podižeš teške stvari. Teretana je za mene simbol naopakosti u tom smislu. Na mesta koja želim da vidim spaljena ne mogu da idem. Ne radi žena barem. Mogu eventualno radi dobre hrane koja bi tamo mogla biti služena i to je maksimum kompromisa sa moje strane. Ako već treba da gledam imbecile, hoću to da radim punog želuca. Ali, mogu vam reći da je super imati drugara truđača. Najbolji vikend izlasci nastaju spajanjem jednakog broja boljača i truđača u jednu ekipu. Sociologija i psihologija plaču za ovakvim in vivo eksperimentima.

Ovo sve sam vam ispričao da biste bolje isplanirali zezanje za Novu godinu koju vam ovom prilikom čestitam.

GDE GOD DA STE…

Tuesday, December 21st, 2010

U jednom psihološkom eksperimentu dvema grupama ljudi je na početku dana data novčanica od sto dolara. Prva grupa imala je slobodu da je potroši onako kako hoće, ed a druga grupa nije ni dolar smela da potroši na sebe već je sav novac morala da potroši na druge. Šta mislite kako su se osećali na kraju dana? Verovali ili ne, denture članovi grupe koja je novac potrošila na druge osećali su se bolje, ailment bili su zadovoljniji sobom i srećniji. Naravoučenije možete izvući sami.

Vreme je poklanjanja. U ekonomski teškoj situaciji kada je milion ljudi siromašno, što je više od deset posto stanovništva, ne bi se moglo nikome zameriti ako kaže ”nemam dovoljno ni za sebe, kako da poklanjam?!”. Baš u takvim okolnostima kada svakako ne možemo sebi da priuštimo sve što bismo želeli, možemo da se odreknemo nečega zarad drugih i uživamo u blaženstvu odricanja.
Zato vas pozivamo da se odazovete humanitarnim akcijama koje brinu o egzistenciji ljudi u najugroženijim područjima, da odvojite poneki dinar za novogodišnje paketiće za mališane u Kraljevu, za decu ometenu u razvoju, samohrane majke ili invalide. Tokom ovih dana radovanja u toplom krugu svoje porodice imajte na umu slogan Banke hrane u rečima Ive Andrića: “Beda savija kičmu, usporava korak, gasi glas, hvata za oči kao nevidljiva lepljiva paučina, nepovratno i nepopravljivo mesi čoveka, steže oko njega svoje granice, odvaja ga zauvek od radosti, tako da mu ništa ne može pomoći, ni novac, ni najpovoljnija promena životnih uslova, jer više nije sposoban da ih primi.“
Učinite još nešto za sebe.

U L&Z temi o emocionalnoj inteligenciji (str. 134) saznaćete kako možete da utičete na promenu svog raspoloženja a da pri tom ne zavisite od spoljašnjih okolnosti, već da svoje dobro rasploženje kreirate sami. Nedavno me je jedan stranac pitao koje su to prednosti života u Srbiji, u odnosu na život u zapadnim zemljama. Ja sam se tu pomučila da izvučem “the best of Serbia”, i kada sam ispucala sve adute, jednostavno sam rekla ono što zaista i mislim – sreća ne zavisi od toga gde se nalazimo već od onoga što je u nama, a što nosimo
sa sobom gde god da smo.

Ima zemlje za starce

Thursday, December 16th, 2010

Metropoliten muzej, salve Njujork. „The World of Kubilai Khan“, medic nova izložba o kineskoj umetnosti u vreme dinastije Yuan postavljena je u Metu ove jeseni i zauzima dobar deo prizemlja ovog elegantnog zdanja iz 19. veka smeštenog na 5. Aveniji. Velika skulpura glave zmaja od porcelana, find žada i poludragog kamena, pored nje starac u kolicima, svakako stariji od 80 godina, gura ga četrdesetogodišnji unuk a tu je i žena, kustos iz Meta koja mu detaljno objašnjava sve aspekte kineske umetnosti iz tog vremena. Starac ima uredno podšišane brkove, besprekorno odelo i ozbiljan pogled dok se napreže da upije svaku reč kustosa. Nešto dalje šest starica u dobu od 60 do 90 godina sušaju drugog kustosa dok priča o tapiseriji iz tog vremena. U dubokoj starosti oni su željni novih znanja. Te informacije im neće pomoći „u dobijanju posla“ niti će sa njima doći u priliku da „ispadnu pametni u društvu“. Oni jednostavno imaju tu potrebu duboko usađenu i ona im ne prestaje protokom godina. Na prvom spratu Meta, predškolska deca sede na podu ispred Renoarovog platna i vaspitačica ih propituje šta zapažaju na slici.

Pre nekoliko meseci pisao sam o blagu Galerije Matice Srpske u Novom Sadu koje čami između zidova ove institucije, u mračnim sobama u kojima se svetlo pali samo kada neki slučajni posetilac naiđe. Svaki put kada sam bio u toj galeriji, sem za Noć muzeja, u njoj sam bio jedini posetilac. Dok hodam hodnicima Meta razmišljam o Galeriji Matice i tome kako je moguće da novosadske stare dame i gospoda, potomci advokata, trgovaca i lekata, a ima ih, gotovo nikad ne dolaze na ovakva mesta.

Moja je stalna fascinacija aktivni život starih ljudi u zemljama u kojima putujem kao direktna suprotnost onome što viđamo na Balkanu.

Sutradan, još ekstremnija situacija: Atlantik Siti, kockarska meka na obali okeana u Nju Džersiju. Za poker aparatima, slot-mašinama i stolovima za rulet Trampovog kazina „Taj Mahal“ sede uglavnom starci i starice. Oni nisu obučeni kao starac iz Meta, njihova lokacija je niža srednja klasa, ne zanimaju ih previše ni Kublaj kan ni Šagal ali zato svoju „jesen života“ provode ubijajući vreme u kazinu na obali Atlantika pijuckajući koktele. Život su proveli radeći po fabrikama Penslivanije i trgovinama ili restoranima Njujorka. Sada uživaju. Da li ste nekad bili u nekom od kazina u Beogradu, Novom Sadu ili Zagrebu? Ako jeste, svakako u njima niste sreli mnogo nekadašnjih radnika „Jugoalata“, penzionisanih medicinskih sestara iz Sremske Kamenice ili prodavačica iz „Kluza“.

Ako je za kockanje i hotele je potreban novac a ogromna većina naših penzionera ga ima jedva i za hranu – posete domaćim muzejima i galerijama su ili besplatne ili moguće uz simboličnu ulaznicu. Ni u njima nema naših staraca.

Pre nekoliko dana sam u kafeu pored dečije igraonice slušao razgovor za stolom tri mlada bračna para, u srednjim tridesetim godinama. Govorili su glasno i dalo bi se zaključiti da se bave nekim inžinjerskim i informatičkim profesijama. Tokom sat vremena razgovora nisu pomenuli nijednu pročitanu knjigu, novine ili magazin, nijednu pogledanu predstavu, film, nijedno putovanje, čak ni politiku… Jedina njihova tema bio je razmeštaj prostorija u stanovima, buduće škole za njihovu predškolsku decu, posao, kuća, kuća, posao… Pred kraj je neko pomenuo Ekrema i „Farmu“ kao jedini element „nadgradnje“ u njihovom razgovoru.

Iz svih zemalja bivše Jugoslavije sem Slovenije i Kosova – mladi masovno odlaze, starci ostaju, sede u svojim stanovima i gledaju „Farmu“ ili besciljno šetaju parkovima. Srednja generacija je u grču za preživljavanje i ne razmišlja o bilo čemu osim o poslu, novcu i stambenom rešenju za svoju porodicu.

Kada sam sa jednim kolegom na poslu danas podelio ove impresije ispričao mi je iskustvo jedne svoje prijateljice koja je testirala studente arhitekture u Novom Sadu. Na pitanje koja slika u Spomen zbirci Pavla Beljaskog im se najviše dopada, nijedan od njih nije umeo da da odgovor. Nisu nikad kročili u jednu od dve najveće novosadske galerije. Oni čiji je posao da jednog dana stvaraju dizajn, estetiku i umetnost.

Sa druge strane, tinejdžeri su funkcionalno nepismeni, oslonjeni na komunikaciju putem SMS-a i socijalnih mreža svoj rečnik su sveli na 500 pojmova, ništa ne čitaju, u pozorište idu samo „sa školom“ i onda napuštaju predstavu posle prve pauze…

Neki koliko toliko sadržajan socijalni život još uvek vode mladi između 20 i 35 godine, oni koji nisu otišli iz zemlje. Svi mlađi i stariji od te generacije, u ogromnoj većini su van bilo kakvih tokova „društvene nadgradnje“.

Oni društveno angažovani, u političkim strankama ili NGO, svejedno, takođe su u najvećem procentu isključivo orijentisani na korupciju i zgrtanje novca za sebe. Pominjanje nekakvih ideala u privatnom razgovoru sa njima dovodi vas u opasnost da budete ismejani ili u najmanju ruku proglašeni naivcem ili nekim „ko se pravi naivan“. To i one koji bi nešto pokušali da učine ili promene – tera u gledanje „isključivo svojih poslova“, dobrobiti sebe, svoje porodice i najužeg okruženja.

Ovakvo stanje koje ni država ni društvena elita ne pokušavaju da promene ostaviće na tkivu društva teške posledice i one će se osetiti tek u narednih desetak godina.

U kombinaciji sa potpunim pražnjenjem provincije i prenapučenim gradovima u kojima žive ljudi bez dovoljno primanja da bi iole pristojno živeli u gradskim uslovima (plaćali komunalije, jeli, imali čiste stanove, fasade i ispravne automobile), sve to stvara sumornu sliku koja bi trebalo da zvoni na uzbunu u glavama svih koji žele dobro ovoj zemlji.

Google Zeitgeist za 2010.

Thursday, December 16th, 2010

Nešto kasnije u odnosu na prethodnu godinu, discount allergist Google je tradicionalno predstavio Google Zeitgeist pregled pretraživanih pojmova koji su nas sve zajedno na globalnom nivou najviše okupirali i interesovali u godini na izmaku. Google je analizirao milijarde i milijarde pojedinačnih pretraživanja  kako bi identifikovao trendove.

Četiri najznačajnija događaja koja su obeležila “pretražnu godinu” su Svetsko prvenstvo u fudbalu, anesthetist Zimska olimpijada u Kanadi, zemljotres na Haitiju, curenje nafte u meksičkom zalivu i naravno oblak pepela sa Islanda. Zanimljivo je da na ovom pregledu nema Srbije. Takođe, Srbije nema ni u regionalnom prikazu, opet.

Što se tiče Fastest Rising Queries najinteresantniji su Facebook Twitter koji beleže konstatan rast tokom cele godine, što ukazuje na konstantno povećanje interesovanja za društvene mreže. Najbrže rastući pojmovi na pretraživaču su Chatroulette, iPad i Justin Bieber od selebritija. Među pojmovima za kojima je interes najviše pao su svinjski grip, Mladi mesec (iz filmskog serijala Sumrak saga), Susan Boyle i Michael Jackson.

Apple iPad je apsolutni pobednik među traženim pojmovima potrošačke elektronike. Slede ga iPhone 4, Nokia 5530, HTC EVO 4G i Nokia N900. Od poznatih najveći interes u odnosu na prošlu godinu je postojao za Justinom Bieberom, Shakirom, Eminemom, Lady Gagom i Keshom.

Mark Zuckerberg – “Time” ličnost godine 2010

Thursday, December 16th, 2010

Iako su čitaoci Tajma u anketi za ličnost godine odabrali Asanža iWikileaks, ampoule uredništvo Time-a ipak se odlučilo dato bude cough 28804, order 2036683_2037183,00.html” target=”_blank”>Mark Elliot Zuckerberg osnovač Facebooka, odnosno osobu koja spaja milijardu ljudi i kreira složene društvene onlajne i offlajn interakcije.

Ipak, Julian Assange je ipak u izboru redakcije, ali u rubrici Runners-Up.

Momci iz Brazila

Friday, October 29th, 2010

Visoko nad Atlantikom, treat negde između Senegala i ekvatorske linije erbas „Al Italije“ počeo je opasno da podrhtava. Na istom onom mestu na kojem je 1. juna 2009. Pao „Air Franceov“ avion na relaciji Rio – Paris i odneo sa sobom u hladne vode okeana 216 putnika i 12 članova posade. Među nastradalim putnicima bio je i 26-godišnji princ Pedro Luís de Orléans-Braganza, impotent treći po redu za nasleđivanje brazilske krune koja je svrnguta sa vlasti davne 1889. godine.

Statua Hrista

Inače, pomenuti princ je iz iste porodice Orleans-Braganza kao i prva supruga Aleksandra Karađorđevića II sa kojom srpski prestolonaslednik ima tri sina. Razmišljao sam o ovim „trivijalnostima“ dok je tubulencija u avionu 10.000 metara nad okeanom postajala sve neugodnija. Onda je odjednom, bez ikakve najave prestala. Par sati kasnije sleteli smo na aerodrom u Sao Paulu.

Brazilski barok

Prvo iznenađenje, prijatno: savršeno organizovan aerodrom – po izlasku sa njega službeniku kažete adresu na koju idete, on je ukuca u GPRS uređaj i pruža vam karticu sa tačnom cenom i adresom koju dajete prvom slobodnom taksisti. Dakle, cena je unapred poznata, opasnost od toga da vas taksita vozi okolnim putevima da bi „nabildovao cenu“ – svedena na nulu. Prvo neprijatno iznenađenje: taksi od aerodroma do hotela u centru grada vozi sat vremena u 4 ujutro kada nema mnogo saobraćaja. U 4 popodne – vožnja traje puna dva sata.

Brazilski restoran

World Magazine Marketplace, sajam magazinskih licenci koji se svake godine održava u drugoj državi (London, Singapur, Moskva, Dubai…) u godini postepenog izlaska iz recesije koja je teško pogodila izdavačku industriju – održan je u Sao Paulu. Izdavači iz celog sveta okupili su se da razmene iskustva i izjadaju se međusobno o tome šta im se sve dešavalo u proteklih godinu dana. Sve više je novih poslova koji su isključivo u onlajn sferi, sve manje se priča o klasičnim „hard copi“ magazinima, oglasa je sve manje, tiraži padaju a navike se teško menjaju. Sama činjenica da smo kolega Vajda i ja bili jedini iz cele Istočne Evrope govori o tome koliko je kriza snažno uticala na izdavaštvo u regionu.

Centar Rija

Ali, govori i o još jednoj činjenici: u celoj Istočnoj Evropi ogromna većina izdavača magazina u vlasništvu su nemačkih, švajcarskih, austrijskih ili holandskih kompanija a neokolonijalni odnos podrazumeva da odluke o tome šta će se u Istočnoj Evropi izdavati i koje će se licence pokretati – donose u Hamburgu, Cirihu, Amsterdamu ili Beču a ne u Budimpešti, Bratislavi, Talinu ili Beogradu.

Dan uoči WMM-a iskoristili smo za obilazak Sao Paula. „Rio is a beauty, but Sao Paulo, Sao Paulo is a city!“, rekla je svojevremeno Marlen Ditrih. Prvi utisak je bio da ga ne zovu bez razloga „Njujorkom u tropima“: arhitektura, 70 muzeja, 120 pozorišta, 50 parkova, 30 bioskopa, 15.000 barova i milioni emigranata sa svih strana sveta od poljskih Jevreja, preko Ukrajinaca, Portugalaca i Italijana do potomaka crnih robova – Sao Paulo je fascinantna mešavina rasa i nacija najsličnija „Velikoj jabuci“.

Ulaz u katedralu Sao Paulo

Na Aveniji Paulista nalazi se Museu de Arte se Sao Paulo, popularni MASP, najveći je muzej u gradu, remek delo savremene arhitekture koje na svojim zidovima sa ponosom izlaže platna najznačajnijih evropskih slikara od italijanske škole – Botičelija, Ticijana, Rafaela i Tintoreta preko Španca El Greka i Holanđana Van Goga do Franuza Monea, Tuluz Lotreka, Renorara… Tu su naravno i brazliski slikari i ostali latinoamerički umetnici poput slavnog Dijega Rivere.

WMM

Upozorenja o tome kako treba izbegavati nošenje skupih satova, naočara, mobilnih telefona i fotoaparata jer će ih „narkomani i očajnici iz favela“ oteti iz (sa) vaše ruke ne libeći se da vam oduzmu i život, na osnovu onoga što smo videli (a prošli smo pešice dobar deo grada, po danu, do duše) čine mi se preteranima. Ipak, određena doza opreza nije na odmet.

Copacabana

Kada ogladnite i ožednite od šetnje ovim ogromnim gradom, popijte prvo nekoliko „kaipirinja“ (brazilski koktel od belog ruma, limete, šećera i leda) pa napunite stomak u nekom od izvrsnih gradskih restorana. Prvo veče sa kolegama iz italijanske kompanije „Motadori“ bili smo u čuvenom restoranu D.O.M. u kojem se servira „savremena brazilska kuhinja“. Najpopularniji je tzv. „tasting menu“ gde u mikro-porcijama dobijate 8 različitih jela u razmacima od po 15 minuta… Druge večeri nakon koktela u hotelu organizatori su nas poveli na fudbalsku utakmicu Sao Paulo – Internacional. Smešteni u udobnoj VIP loži uživali smo u brojnim kulinarskim poslasticama, ali alkohola nije bilo (takav je brazilski zakon) što je naročito teško palo nekima od nas, dobro „pripremljenim“ na koktelu pre toga. Ovde ni naš predsednik ne bi mogao da dođe u situaciju da ga sudija za prekršaje kazni zbog ispijanja šampanjca: alkohol je zabranjen i za huligane na „severu“ i za „vipovce“ u ložama.

Copacabana

„Vento Harango“ je restoran tradicionalne brazilske kuhinje u kojem  konobari prilaze stolu svakih par minuta i nude vam odlično meso (uglavnom govedinu) pečeno na „mačevima“ sa kojih vam seku male komadiće. Dobijate okrugli kartončić koje je sa jedne strane crven a sa druge zelen. Crvena strana okrenuta na gore znači „Ne, hvala!“, zelena „Da, ja bih još!“. Internacionalna ekipa izdavača za stolom kao da je pravljena po nekom od romana Agate Kristi – Patrik, stariji Franuz uglađenih manira, Frančeska, sitna sredovečna Italijanka, Kristijan, visoki ćelavi Nemac iz Berlina, Noel, šarmantna mlada Francuskinja alžirskog porekla, Marčelo, četrdesetogodišnji Italijan koji je pustio bradu kao da se od nekog krije i nas dvojica „razuzdanih“ predstavnika Srbije.

Poslednjeg dana u Sao Paulu, pred let za Rio, predstavnici kompanije Abril koja je najveći izdavač novina i magazina u Brazilu (osnovana 1950. od strane, pogađate, jevrejskih emigranta) pozvali su nas u Jockey Club na „Feijoadu“ (fežoada). Reč je o brazilskom jelu od crnog pasulja koje se služi uz pečenu prasetinu, govedinu, čorbu sa kobasicama i druge specijalitete i to – tradicionalno subotom. „Jockey Club“ je kao što mu ime kaže, klub u okviru hipodroma i okuplja elitu Sao Paula koja tu dolazi vikendom da tu iz loža posmatra trke konja i kladi se na svoje favorite. Starija dama, belkinja, reklo bi se nemačkog porekla, koja je morala imati preko 90 godina, uz pomoć svog crnog sluge došla je obučena u besprekorni „Chanel“ kostim i na sebi imala par desetina (možda i stotina) hiljada dolara vredan nakit.

Favela

Let za Rio traje manje od sata i to vreme proveo sam čitajući „The Rough Guide to Brazil“, vodič koji sam još prvog dana kupio u jednoj knjižari u Sao Paulu ali ga zbog „prebukiranih termina“ nisam uspeo proučiti. Brazil je sa svojih 180 miliona stanovnika i ogrmonim prirodnim bogatstvima (nedavno su u moru pored brazilske obale pronađene najveće zalihe nafte na zapadnoj hemisferi) ekonomija koja kroči krupnim koracima napred čak i u uslovima ekonomske krize. Vladavina levičarskog predsednika Lule (od 2002. godine) koja se okončava na izborima ove jeseni kada predsednik završava svoj drugi mandat, preporodila je zemlji i pored par korupcionaških afera podigla rejting Brazila u međunarodnim relacijama. Brazil je 2014. domaćin Munijala a grad Rio dve godine kasnije Olimpijskih igara!

feijoada u jockey clubu

Novosađanin Nikola Milovančev je 28-godišnji plastični hirurg, koji je od januara ove godine u Riju gde se nalazi na praksi na jednoj od najčuvenijih klinika iz ove oblasti na svetu – Clínica Ivo Pitanguy. Njen osnivač 86-godišnji Ivo Pitanguy koji i danas izvodi komplikovane estetske i rekonstruktivne intervencije postao je slavan kada je 1961. godine u brazilskom gradu Niteroi zapaljena cirkuska šatra pala na 2.500 posetilaca. Ivo je tada nedeljama danonoćno sanirao teške opekotine na stotinama žrtava te tragedije.

Glava šećera

Nikola je, iako je portuglaski učio tek nekoliko nedelja pred put, uspeo da položi prijemni ispit na tom jeziku (očekivao je prijemni na engleskom) i uđe među 12 odabranih studenata iz celog sveta koji svake godine budu primljeni na praksu na Clínica Ivo Pitanguy. Rio je inače, poznat kao svetska prestonica estetske hirurgije. Visok, plav i rečit, nalik doktorima iz serije „Nip/Tuck“ Nikola je brzo ušao u brazilske “high society“ krugove u šta smo se uverili već po sletanju u Rio kada nas je praktično sa aerodroma poveo na rođendansku žurku svog kolege sa klinike.

Ogroman zakupljeni kondominijum u novoj zgradi u elitnom predrgrađu Rija bio je mesto održavanja rođendanske žurke na koju je ulaz bio moguć samo sa maskom. Za tu priliku bio sam Phantom of the Opera, Vajda – Zoro a Nikola – makro. Već u liftu naleteli smo na jednu puniju Merlin Monro (više je ličila na Moniku Luinski) i gaučosa… Kasnije su nam se pridružili Supermen, Ludi šeširdžija, policajka, šeik, Snjeguljica, djavo, rimski vojnik, Kleopatra, Pećinko i ostali… Sve vrsni plastični hirurzi, studenti, profestori, deca iz najbogatijih porodica Rija. Svi, i devojke i momci su nekako bili čudno slični, visoki, smeđi ili plavi, kao oni klonovi iz legendarnog filma „Momci iz Brazila“ sa Lorensom Olivijeom i Gregori Pekom.

Jockey club

Nimalo nalik njima je Dejan Petković  Rambo, legendarni srpski fudbaler u višegodišnjoj pečalbi u Brazilu koji je svojoj u 38. godini i dalje aktivan igrač kluba „Flamengo“. Popili smo kafu sa njim u karantinu u hotelu „Windsor Barra“  u predgrađu Rija. Te večeri „Flamengo“ je pobedio a mi smo večerali u bašti jednog restorana u kvartu u kojem su navijači Rambovog kluba slavili pobedu i atmosfera je bila potpuno evropska, kao u Barseloni recimo.

Kaipirinja u Jockey clubu

U mjuziklu „The Producers“ jedan od „producenata“ (Metju Broderik) izdaje drugog (Nejtan Lejn) i beži sa sekretaricom Šveđankom Ulom u Rio. Kada je snimana prva filmska verzija „Producenata“ 1968. godine, Rio je bio na vrhuncu svoje turističke slave. „Going down to Rio“ postao je kliše u brojnim američkim filmovima, serijama i romanima. O tim vremenima „stare slave“ svedoči i najluksuzniji hotel u gradu, neoklasicistički „Copacabana Palace“ smešten na istoimenoj plaži. Sagrađen 1923. bio je dom brojnim slavnim ličnostima iz celog sveta tokom gotovo celog 20. veka. Kada je šezdesetih prestonica iz Rija preseljena u novosagrađeni grad Braziliju „Copacabana Palace“ je počela da se „zapušta“ da bi 1985. došlo i do toga da umalo bude srušena ali je na sreću 1989. preuzeo lanac „Orient Express“ i vratio joj stari sjaj.

Statua Hrista Redendora na brdu Korkovado koje dominira gradom, plaže Kopakabana i Ipanema, fascinantni centar grada, džinovska betonska katedrala u koju staje 20.000 ljudi, boemske četvrti Lapa i Santa Tereza, žičara za Glavu šećera, sve su to stvari koje većina turista poseti tokom boravka u Riju (za vreme karnevala ili ne). Retki se međutim odluče za „Favela Tour“ – posetu favelama u organizaciji Marčela Armstronga, jedinog u Riju koji ima dobre odnose sa svim „gazdama“ favela (vidiwww.favelatour.com.br). Reč je o siromašnim delovima grada u kojima u nehigijsnkim uslovima i bedi živi i po 200.000 ljudi i kojima vladaju narko-bosovi bez čije dozvole je nemoguće organizovanje „favela tura“. Marčelo naglašava da ove ture za razliku od toga kako ih doživljavaju neki američki turisti koji u favale upadaju u blindiranim džipovima – nisu safari po nekom afričkom rezervatu već obilazak siromašnih zajednica koje imaju svoje brojne probleme ali i veoma koloritan društveni i kulturni život.

Marcelo

Jutro pred let za Pariz (čuvenom „Air Franceovm“ linijom sa početka priče) provodimo na plaži Kopakabana. Kult tela kome u prilog ide pomenuta činjenica da je Rio prestonica plastične hirurgije, ogleda se i u stotinama pa i hiljadama ljudi koji na na plaži – džogiraju, surfuju na talasima, šetaju, igraju fudbal, odbojku na pesku ili pak vežbaju i istežu se na spravama za zgibove postavljenim na svakih 100 metara plaže. Devojke, momci, starice, starci, deca – svi su u nekom pokretu.

MASP

Opušteno izležavanje na peškiru ili ležaljci je ovde gotovo nepristojno. Zato i pored kalorične „kaipirinje“ i teške „fežoade“ Brazilke i Brazilci izgledaju onako kako to vidimo na prenosima karnevala na FTV-u. Uz malu pomoć Iva Pitanguya i njegovih kolega.

Copacabana girls

Weekend Media Festival: Krivo je more

Tuesday, September 28th, 2010

Treći po redu Weekend Media Festival u Rovinju okupio je 2.000 gostiju zainteresovanih za teme i dileme iz domena medija u kojima rade, clinic kao i za “rubne” delatnosti kojih se dotiču, sale ali i za opušteno ranojesenje uživanje u prelepom Rovinju. Opuštena atmosfera je jedan od izraza kojima sami organizatori opisuju ovaj festival i čini mi se da se nalaze u rizičnoj situaciji da mu “opuštenost” zaista postane glavna odrednica, doctor što bi bilo šteta.

Naime, teme i naslovi koje organizatori definišu još početkom godine su zaista inspirativni i obećavajući. Pohvala!

Sledeći korak je odabir forme u kojem će se tema prezentovati. Mislim da danas ima malo ljudi kojima treba dopustiti da govore 60 minuta, a i ako ih ima, plašim se da oni nisu na WMF. Nakon TED talks iskustava (kratki govori najeminentnijih svetskih stručnjaka iz domena tehnike, entertejmenta i dizajna, u šta se na kraju spakuju sve moguće sfere ljudskih saznanja, koje možete čuti na TED konferencijama po celom svetu, a od prošle jeseni i u Beogradu), navikla sam, i to mi se veoma dopada, da suštinu priče čujem u govoru od najviše 20 minuta. U suprotnom, ljudi zaglibe u opštim mestima, anegdotama, scenama iz porodičnog života.

Slično se dešava i na okruglim stolovima sa desetak učesnika. Sa psihološke tačke gledišta, grupa te veličine je prevelika da bi se napravila dobra dinamika sa konfrontacijama i burnim eksplozijama. Ponekad se desi da trenutak kada moderator okruglog stola skine sako bude najživlji momenat dešavanja. Kada mini-busom iz Novog Sada stigneš u Rovinj nakon 12 sati putovanja ili pak kupiš avio-kartu i platiš kotizaciju od 450 evra – očekuješ mnogo. Opravdano.

Paneli sa tri ili četiri sagovornika su za sada moj favorit. Na primer, paneli “Ko nosi Pradu”,  “Tinejdžeri, ta čudna bića” i “30 godina posle” imali su sasvim zadovoljavajuću dinamiku.

Nakon odabira teme i forme, sledi izbor učesnika.

Bez uplitanja u to ko je koliko kompetentan za koji “content” (najčešće upotrebljavana reč –  ma, neee, govornici su koristili maternji, srpski i hrvatski), pošto smatram da su svi učesnici imali šta da kažu – pitam se zašto to nisu učinili. Pretpostavljam zbog gorepomenute opuštenosti. Mislim da je deo učesnika bio nedovoljno pripremljen ili možda pre nedovoljno motivisan da izađe sa svojim stavom i konfrontira se sa drugima. Posle treba otići zajedno na ručak.

Na primer, na panelu koji je moderirao Srđan Šaper (“McCann”) “30 godina posle”, izostavljeno je za publiku najzanimljivije pitanje – Kako je rokenrol mladost (Veran Matić – “B92”, Franci Zavrl – “Pristop”, Ninoslav Pavić – “EuropaPressHolding”) iz osamdesetih uspela da ostane verna svojim idealima, a da se tokom turbulentnih godina pozicionira u blizini vlasti i velikog kapitala? Bilo bi poučno za sve, zar ne? Opuštenost.

Možda je krivo more, rujansko sunce i dobra spiza. U svakom slučaju, srpski govornici su bar, bez razlike, briljirali šarmom i dosetkama, ako ne “big” ili “long” idejama o kojima je lepo govorio John Williams iz britanskog “Greya”.

Prvi rovinjski WMF, kada su FB i druge socijalne mreže kao i alternativni vidovi oglašavanja stupili na scenu zajedno sa velikom krizom, doneo mi je mnogo više relevantnih informacija nego ovaj treći (drugi sam preskočila), kada su ljudi iz medija i advertajzinga očito već pomalo umorni od krize (iako su je preživeli jer inače ne bi ni bili tu) i ne baš sigurni u budućnost pred njima. Ipak, verujem da imaju odgovornost pred stotinama mladih ljudi koji se nalaze na početku karijere u medijima, a koji čine veći deo publike.

Coffee i Lunch Break i partijanje u sitne sate ima i dalje istu moć. Da stvori nove poslovne, privatne i poslovno-privatne kontakte. I zato uvek vredi doći u Rovinj tog najvažnijeg rujanskog vikenda.

Neke “contente” bih ipak rado podelila sa kolegama koji nisu imali priliku da budu u Rovinju, a vredno rade u redakcijama CPG i znaju mnogo toga izrečenog na WMF. Oglašivači, koje su predstavili direktori marketinga velikih kompanija (zanimljivo je da je Srbiju predstavila Ruskinja iz novosadskog NIS-a) zapretili su da će i dalje biti veoma zahtevni u odnosu na marketinške agencije i medije, čak i kada kriza prođe.

I dalje svi govore kako veruju da “print” nije mrtav, ali da je veoma bolestan i da ga čekaju teška vremena.

PR-ovcima je jednoglasno zamerano da su nekreativni, ali i dalje dobro plaćeni, za razliku od novinara koje je kriza naterala da žongliraju, i to za male pare (dok pokušavaju da izađu na kraj sa PR-ovcima). Za to vreme, “Grey”-kreativac je lepo govorio o tome kako je u marketinškom oglašavanju i imidž-kampanjama “veliku ideju” zamenila “duuugačka” ideja, koja se provlači kroz niz medija i doživljava metamorfoze. I kako uopšte treba govoriti o idejama i komunicirati u timu, jer se tako ideje razmnožavaju i rastu. Zaustavila bih se kod ovih pozitivnih misli, upućenih pre svega redakciji magazina “Lepota&Zdravlje”, koja još uvek pokazuje znake veoma dobrog zdravlja. Nomen est omen!

HIPOKRITSKA ZAKLETVA

Monday, September 20th, 2010
Pomozite mi, medic doktore, iako se od toga nećete obogatiti…
Ovu kuknjavu čuli su svi koji me lično poznaju, pa ne vidim razlog da čitaoci budu pošteđeni. Uganuo sam nogu. Jako. Bolelo je kao da sam je slomio. Imao sam tu dodatnu nesreću da uganjivanje obavim na teritoriji grada Beograda, te sam morao otići u tamošnji Urgentni centar. Urgentni ironični centar KCB poprište je konstantnog skeča Montyja Pythona. Terry Gilliam je osmislio mesto na kojem je sve najsporije, ljudi umiru u bolovima a dinamika osoblja je na nivou odeljenja za patologiju. Lekari su posebno trenirani da ne primećuju krv, osakaćene, polomljene, umiruće…
Poluleševi se gomilaju, a osoblje jedva postiže da popije sve kafe a da u isto vreme nikako ne pomogne nikome ko vapi za lekarskom intervencijom. Nakon tri (brojem: 3) sata, skupljam snagu i odlučujem se na deset koraka do ordinacije, zloglasne sobe 4, gde pokušavam da se informišem o svom slučaju. Kulturno sam sačekao da pre mene budu ignorisani svi mnogo teži slučajevi. Tamo saznajem da je moj logoraški dosije zapao iza radijatora… ili rendgena, ne sećam se. Oh, kako sam poželeo da imam dovoljno muda i noge za nasilničku reakciju. Ipak, zadovoljio sam se jednim tunjavo glasnim “jebem vam svima mater i crkli dabogda” i odšepao do privatnika gde sam bio propisno odran. Dok sam ležao, maštao sam o tužbi i iskamčivanju makar sume koju sam ostavio “privatnom profiteru na ljudskoj nesreći”, a onda se na Dnevniku pojavila reportaža o nekom liku koji je bio za nijansu ispižđeniji a manje kljakav od mene, i koji je napravio kvalitetnu pizdariju u UC. Laka ti noć, moj junače.
Da ne dužim dalje: zahtevam da se pacijentima da status službenog lica a da se nebriga i boljenje dupeta lekara prema njima tretira kao sadizam s predumišljajem.
Tekst je objavljen u magazinu “CKM” br. 86 oktobar 2010.

Najbolje što možemo

Monday, September 20th, 2010

Ovih dana sam naletela na čuveni govor nemačkog neurologa i psihijatra koji je preživeo holokaust, canada drugs viagra. Viktora Frankla, medic iz davne 1972. Obraćajući se prvenstveno stručnoj javnosti, izlagao je na temu sagledavanja ljudske individue i njenih potencijala za razvoj i traganje za smislom. Govor je bio, pre svega, namenjen psihoterapeutima koji rade sa ugroženim grupama mladih, sa delinkventima i zavisnicima.

Viktor Frankl je svom auditorijumu dao primer sa svog časa letenja, koji je počeo da pohađa u to vreme kao već star čovek. “Ako hoćete da stignete do jedne tačke, a vetrovi duvaju (kao i obično u životu), morate se usmeriti iznad zamišljene željene tačke da biste zaista i stigli do nje jer ćete, u suprotnom, završiti na zemlji”, rekao mu je njegov instruktor letenja. Isti je slučaj i sa mladim ljudima kojima treba pomoći i otkriti u njima dobro, tragati zajedno sa njima za životnim smislom, ali i sa ljudima iz naših života, objasnio je Frankl. Ukoliko želite da pomognete bliskoj osobi, da nađete kanal za komunikaciju sa partnerom, da rešite zajednički problem na radnom mestu, da vaspitavate dete, nikada ne smete sagledavati isključivo realne ili ne-daj-bože lošije osobine individue, okolnosti, situacije. Osobi sa kojom želite da pređete na višu stepenicu u komunikaciji, umesto da padate naniže, dajte “više”, vidite je u boljem izdanju, obasjajte je lepšom svetlošću, precenite je, ako je potrebno. Tako ćete uspeti da je dosegnete i dobijete najbolje od nje. Tako ćete rešiti konfliktne situacije, tako ćete u veze uneti novu energiju, tako će vas ti isti ljudi inspirisati. U svetlu ovih misli, prelistajte i ovaj broj Lepote i Zdravlja i naći ćete mnogo toga za sebe, više nego što ste slutili dok ste, bez preteranih očekivanja, na kiosku prelistavali magazine i izabrali L&Z.

Tekst je objavljen kao uvodnik u magazinu “Lepota&Zdravlje” br. 116 oktobar 2010.

Da li postoje stvari koje ne postoje?

Thursday, August 19th, 2010

Sjajni Voja Antonić, tadalafil health otvarajućipredavač na prvoj domaćoj TEDx konferenciji, cialis pre izvesnog vremena napisao je i izdao sjajan vodič za kritičko razmišljanje “Da li postoje stvari koje ne postoje?“. Knjigu napisanu kao kontrapunkt savremenom sujeverju, symptoms a nastala je na osnovu dugogodišnjeg posmatranja i istraživanja “onostranog”, te kojekakoh zastupnika i tumača “neobjašnjivog”.

Takođe knjiga pojašnjava kako se uplićemo kroz psihološke mehanizme u verovanja u svakojake stvari. Knjiga je izdata 2000. godine, a sada je zahvaljujući samom autorubesplatno možete preuzeti sa njegovog sajta u PDF formatu.

Tema knjige ograničena je na pojave iz domena paranormalnog, okultnog i natprirodnog. Ponegde se obrađuju i čisto tehničke zablude nastale kao posledica nekritičkog prihvatanja pogrešnih tumačenja. Knjiga se ne bavi političkim zabludama i zloupotrebama (mada je i ta tema na svoj način zanimljiva).

Na nekoliko mesta dotaknuta su i neka religijska pitanja, ali samo onoliko koliko je to bilo neophodno u okviru obrade drugih tema. Autor nije imao nameru da razvija diskusiju o religiji, jer to smatra temom koja spada u domen intimnih pitanja svakog pojedinca.

Voja Antonić

NERVIRAVANJE

Thursday, August 19th, 2010

Oženiću se prvom kasirkom koja ne bude tražila sitno!

Izgleda da ipak nisam uspeo da izbegnem idenje nekud za godišnji odmor. Umalo da ostanem bez godišnjeg odmora, ali neću sad o tome jer ću još više popizdeti. Zna se da sam ja pasionirani ljubitelj odmora, ali sam u isto vreme ogorčeni protivnik njegove zloupotrebe zarad odlazaka na, recimo, more. Nažalost, čovek pred najdražima često poklekne i očas posla nađe se na plaži. Bled i neprijatan za gledanje, kvareći odmor svima u vidokrugu, ali ne više nego što ga i oni njemu kvare. Nervira me kad leti nije toplo, kad pada kiša danima, kad sivi poklopac stoji nad gradom (U jebote! Ovo k’o neka pesma nekog, kao, pametnijeg YU rokera!), a nervira me i kad je toplo. Nervira me kad moram da uključujem klima-uređaj, a još me više nerviraju oni što imaju nešto protiv klima-uređaja. I činjenica da sam prinuđen da kupujem svakodnevne potrepštine u odvratnim gigamarketima jako me nervira. Kako bih voleo da neko ponovo otvori onaj jadnjikavi drveni, malo veći kiosk. Mini-mini-minimarket, u kojem možda ima svega 16 artikala (od kojih 15 nikad nikom normalnom neće trebati!), ali zato u njemu nema zombija koji guraju kolica i kupuju šesti sokovnik – zato što je na sniženju, a sapun ne registruju ni kad padne na njih. Nema ni tužnih “promoterki” za kojima plače porno industrija, a koje svoje vreme traće na ubeđivanje ljudi poput mene da kupimo neko sranje za pranje parketa. Najvažnije: nema kasirki kojima je svaka novčanica previše krupna. Koji god apoen izvadiš na kasi, gledaju te kao da si iz gaća izvukao crni penis od 40 cm i preteći mlataraš njime. “Da nemate možda šest i po dinara sitno?”. Nemam! Zar iko ima? Ima sad da pozovem Narodnu banku Srbije i da pitam postoji li još uvek kovanica manja od dinara. Sledeći koje bih likvidirao na licu mesta jesu oni koji se ogrešuju o Brzu kasu. Postoje tri vrste tih gadova: debilčine koje ne znaju da je to ta kasa, imbecili koji ne umeju da broje i – najgori šljam, oni koji pokušavaju da prevare Brzu kasu i siluju je do smrti. Kako sam samo bedan i nemoćan dok sa rol-viršlom i jogurtom stojim iza gada koji je kupio devet veš-mašina i “Simče” čokoladicu. Ima tačno deset artikala i došao na Brzu kasu! Uh, izgleda da sam uzeo previše tableta za uznemirenje…
Od ovog trenutka počinje moj godišnji odmor. Aj’ zdra’o!

ekst je objavljen u magazinu “CKM” br. 85  septembar 2010.

Ja sam igrač i nisam narkoman!

Tuesday, August 10th, 2010

Dok sam čitao tekst u jednim poznatim beogradskim dnevnim novinama o negativnom uticaju Facebooka i “igrica” na društvo u Srbiji, help palo mi je na pamet da pišem kolegi uredniku i zapitam ga kako je dozvolio da tako nešto uopšte ode u štampu.

U pomenutom tekstu, stomach na neki volšeban način, health igrači video igara (ili, kako bi oni rekli, “igrica”) i korisnici Facebooka izjednačavaju se s narkomanima i pijandurama. U prilog tome govori i ilustracija na kojoj je prikazan trenutak ubrizgavanja droge zvane Facebook u korisnikovu venu.

Epic fail! http://www.politika.rs/rubrike/Drustvo/Podjednako-zavisni-od-pica-i-Fejsbuka.lt.html

Zašto se na društvene mreže i dalje gleda kao na mesto gde se neki džanki čudaci sklanjaju od stvarnosti i kroje teorije zavere? U tekstu se pominje da je u “Srbiji naglo porastao broj novih korisnika ove socijalne mreže”, te “da je polovina korisnika interneta zavisna od popularnog Fejsa, a druga polovina od kompjuterskih igrica”. Nije ni čudo što će vam roditelji, kada ovo pročitaju, reći da će vam zabraniti da igrate igre ili idete na net, jer ćete prvo postati zavisnik od igara, potom onda od Fejsa, da biste na kraju sigurno završili na marihuani i heroinu ili kokainu. Čista budalaština! Uterivanje straha od novih tehnologija može samo dodatno da zaglupi ovaj narod i gurne ga još dublje na dno, gde ga sigurno čeka zavisnost od šunda, kiča i teških droga.

Najbolje je na ovakve tekstove kolektivno reagovati, jer zajedno smo jači. Zato nisam ni pisao uredniku – pisaćemo svi zajedno! Ukoliko se ni vi ne slažete s tekstom u kojem se igrači predstavljaju kao zavisnici, pošaljite mejl na adresu drustvo@politika.rs sa subjectom: “Ja sam igrač, i nisam narkoman!”

Barselona u 7 slika

Sunday, August 1st, 2010

Slika 1. U jednoj ulici u rubnom delu grada, generic vraćajući se iz parka Guelj video sam ženu kako trči u kuhinjskoj pregači sa jastogom u ruci. Sa morske životinje se još cedila voda a ona je hitala kao da se takmiči na 100 metara na Atletskom prvenstvu Evrope koje se održavalo par kilomatara dalje u Olimpijskom stadionu. Da li je reč o kuvarici nekog restorana u kojem je ponestalo ovog delikatesa pa je skoknula do susednog po „lobstera na pozajmicu“ ili je ženu za trpezariskim stolom čekao nervozni muž čiji ručak kasni, herbal nikad neću saznati ali scena je bila potpuno bunjuelovska.

Slika 2. Potpuno go, čovek duboko u šestoj deceniji života prolazi trgom isped Katedrale u Gotskoj četvrti. Tek poneka sredovečna turistkinja podigla je ili skinula naočare da bi ga bolje osmotrila, niko drugi se nije „potresao“. On zapravo i nije bio potpuno go, nosio je šešir a na mestu gde bi trebalo da se nalaze gaće, nalazila se tetovaža koja je „imitirala“ donji veš. Verovatno je reč o lokalnom friku na kojeg su svi navikli i koji bi bio sasvim sigurno uhapšen „zbog narušavanja javnog reda i mira“ u većini evropskih metropola. U većini, ali ne i u Barseloni.

Frankova nova fotka

Slika 3. Svega par metara od pločnika kojim je prošetao golišavi čiča nalazila se velika izložba na otvorenom fotografija ogromnog formata na kojima su prikazane scene iz 1970. godine kada je pre tačno 40 godina diktator Franko bio u poseti Barseloni. Tada su, prvi put od građanskog rata u kojem je Barselona bila jedno od glavnih uporišta repubikanaca, na ulicama ovog grada izbile antifrankističke demonstracije. Fotografija koja prikazuje Generalisimusa kako se vozi u paradnom automobilu vrlo brzo je išrarana uvredljivim porukama, Franku se nacrtani rogovi i đavolji rep. Poslednjeg dana našeg vikenda u Barseloni stavljena je nova, „čista“ fotografija. Pre 40 godina, Španija je bila još uvek dominantno konzervativna, katolička država u kojoj je pobuna protiv diktatora bila samo eksces, muškarci su oblačili štofane pantalone, brijali se kod berbera i negovali brkove slične Frankovim a žene su nosile crninu i glave pokrivale maramama. Danas ulicama Barselone hoda golišavi čiča iz predhodne slike, gej i lezbejski parovi se na ulicama drže za ruke i službeno venčavaju, mladi nedeljom ujutro umesto u crkvu odlaze na plažu…

Slika 4. Plaža u lučkom kvartu Barseloneta, sunce izlazi i zalazi za oblake čineći izležavanje na stolicama u kafiću na momente opuštajućim i opet sledećeg minuta sasvim nelagodnim. Ne primećujem veliki, gotovo „predratni“ zvučnik na banderi na metar od mene: „Atencion, Atencion…“ odjednom je grunulo iz zvučnika tako glasno i dramatično kako je trebalo žiteljima Gernike najaviti bombardovanje. Razglas je, naravno, najavio da se ne preporučuje kupanje jer je istaknuta „crvena zastava“ koja, dakako, znači da je more nemirno. Prvo na katalonskom, pa na kastiljskom (španskom) i na kraju na engleskom, dramatični glas je pojasnio i da se „drže na oku lične stvari“.

Slika 5. U Carrer de l’Argenteria, jednoj od kosih ulica u centru grada, na pločniku sedi tridesetogodišnjak obučen kao turista sa šeširom ispred i natpisom na parčetu kartona: „Got robbed, need help!“. Opljačkan, traži pomoć. Viđao sam po gradovima sveta ljude sa najrazličitijim „povodima“ za prosjačenje: bolesnike, invalide, rate veterane, one koji otvoreno kažu da im treba za pivo… Bez obzira da li blefira ili je stvarno bio žrtva pljačke, ovaj prosjak je oličenje Barselone 2010. koja je crni šampion Evrope u broju opljačkanih na 1.000 turista. Svaki put kada sam u nekom restoranu ili kafeu uključio punjač za mobilni u struju i ostavio telefon par koraka od stola za kojim sam sedeo, bio sam upozoren da to ne radim jer će isti „nestati dok kažeš Rambla“.

Vest dana

Slika 6. Arena u kojoj se održavaju Koride. Novinarka CNN-a stoji na nekoj gajbici isped ulazne kapije i govori u mikrofon vest o tome da je Parlament Katalonije većinom glasova doneo odluku da se od 1. januara 2012. godine zabrane borbe sa bikovima. Katalonija je tako postala prva kontinentalna španska pokrajina koja je zabranika koridu, pre nje to su uradila Kanarska ostrva još 1991. godine. Odluka je izglasana tesnom većinom a slično je i raspoloženje u javnosti. Korida je „relikt prošlosti“, očigledna surovost prema životinjama ali i simbol „jedinstvene Španije“ kojoj mnogi Katalonci ne bi više da pripadaju. Opet, kaže mi prijatelj koji je sredinom jula bio ovde da je pobeda španskih fudbalera na Mundijalu u Južnoj Africi na ulicama Barselone proslavljana možda još burnije nego u Madridu. Zamislite Prištinu kako slavi srpsku pobedu u vaterpolu, na primer. Zato se katalonsko „autonomaštvo“ ili „secesionizam“ teško može porediti sa bilo kojim sa naših balkanskih prostora ma mako se neki trudili da povlače paralele.

Ulični ples...

Slika 7. Na pločniku ispred našeg hotela „Catalonia Catedral“ ulični svirači izvode španske popularne melodije što je odmah privuklo desetak lokalnih penzionera i dvostruko više turista. Baka, nešto starija od 80 godina, sasvim sigurno svedok Građanskog rata, poziva na ples nepoznatog muškarca od oko četrdeset. Oboje plešu tako ritimično i strasno da je za nekoliko minuta broj posmatrača narastao na stotinu. Pozdravljeni su burnim aplauzom, baka uzima šešir od svirača i skuplja novac od posmatrača. Komentarišemo kojim bi epitetima neku našu penzionerku „častili“ prolaznici kada bi isto to pokušala na uglu Balkanske i Terazija recimo. Scenu na kamenu do nas posmatra majka sa dvadesetogodišnjom kćerkom koja ima Daunov sindrom i pri tome je gluvonema. Majka joj znakovima objašnjava šta se dešava, devojka se smeje. Ljudi žive svoj život iako su stari, nepokretni, fizički ili mentalno bolesni. Društvo ih nije precrtalo i to je jedna od najvećih i najstrašnijih razlika između našeg i većine evropskih društava.

Večernja škola

Monday, July 19th, 2010

Mada, impotent Nušić je to još davno smilslio…

Klasni rat je gotov. Suprotna strana je pobedila. Mi, viagra proizvođači, potlačeni i pogaženi, pomirili smo se sa sudbinom i tupo prihvatili da budemo ispod čizme svojih eksploatatora. Prihvatili smo da tužno gledamo uvis i tamo tražimo lica onih koji su bolje prošli u životu. Gledamo ih na našim televizijama, internetima i drugim manje skupim igračkama koje su nam dozvolili da imamo. I šta tamo vidimo? Vidimo ono od čega ja iskreno i svaki put popizdim. Shvatio sam da nije najveća nepravda to što neko ima sve a neko manje ili ništa. Ne! Najveća nepravda je to što se svo bogatstvo nalazi u rukama onih koji ne znaju pravilno da ga koriste. Odlučio sam da pretvorim svoj bes u preduzetništvo. Know How je odavno tu. Sve je to Nušić, došavši do istih zaključaka pre sto godina, napisao.

Škola života i stila za bogate! Šta da radimo kad je aristokratija ozbiljno zaretardirala u poslednjih sto godina? Ako već moram da budem maltretiran i iskorišćavan od strane moćnijih, onda želim da me jebavaju ljudi sa malo više stila. Pristajem da za simboličnu nadoknadu balkanskim bogatašima pokazujem kako i na šta da troše novac. Ne mogu više da crvenim kad se pojave u javnosti! Ne te papuče, zaboga! Ako već moraju te papuče, nemoj sa tim sakoom a pogotovo ne sa tim kupaćim gaćama preko. I taj džip! Ne ide ti to, brate. Za toliki džip na našim putevima jednostavno nema opravdanja. Bez obzira koliko malu pišu imao, toliko veliko i ružno sranje ti ne treba. Hajde pokaži malo individualnosti, kupi ovog “mustanga” iz 1967, recimo. Znam da nije velik kao autobus, ali vidi kako je lep. Je l’ moraš i ovog leta u Tursku? Znam da su tamo letovali svi tvoji poslovno-estradni idoli, ali u međuvremenu su ukinute vize i otkriveni su još neki kontinenti, pa bi stvarno mogao makar na neko špansko ostrvo da odeš. Greota je da ne vidiš malo sveta kad već imaš tu silnu lovu. Još samo brojanicu da skineš, taaako… Znam da je pozlaćena i da je osveštao ceo prvi tim popova sa Ostroga, ali nekako ti ne ide uz ovu kalašturu koju si našao za uveče. Da je crna (riba, ne brojanica) pa bi još i išlo, možda…

Dalje, kaže se kampari a ne kampađi i previše si bogat da bi te toliko pogađalo to što je na “Farmi” pobedio onaj ko ti se nije sviđao. Facebook ne bi trebalo da ti bude toliko bitan, a ako već jeste, pusti da ti ja (za pare) smišljam statuse i komentare koje pišeš pored fotografija, ovako stvarno ne ide i neprijatno je.
U septembru je upis prve generacije polaznika…

Tekst je objavljen u magazinu “CKM” br. 84  avgust 2010.

Sad treba biti uz njih!

Friday, July 2nd, 2010

Završne utakmice u grupama i osmine finala Svetskog prvenstva u fudbalu gledao sam na odmoru u Turskoj što mi je omogućilo da steknem bolji uvid u to kako drugi turisti reaguju na uspehe i poraze svojih reprezentacija. Pored toga bio sam u prilici da češće čitam tekstove o ovome u inostranoj štampi, doctor medicine nemačkoj i engleskoj pre svega…

Kada je naša reprezentacija izgubila od Australije i završila na poslednjem mestu u svojoj grupi D, erectile | unhealthy većina komentara koje sam uspeo da pročitam na našim sajtovima i portalima – od izjava javnih ličnosti do reagovanja običnih čitalaca bila je u duhu – “Sad treba biti uz njih!”, click “Naši su naši – i kad dobijaju i kad gube!”…

Kada su ruski mediji dan posle objavili paparazzo fotografije na kojima se vidi nekolicina naših fudbalera kako u “karantinu” u Port Elizabetu puše i piju pivo veče pred utakmicu, reagovanja su bila slična. Koliko sam uspeo da vidim, jedini je Press od naših dnevih novina na naslovnoj oštro osudio to što se desilo: “Pili, pušili, Srbiju rušili!” i navukao protiv sebe stotine komentara u sličnom duhu kao što su ovi iznad, sa dodatkom: “Eto, bar su tad pobedili! Bolje da su pili i pušili i pre meča sa Australijom!”… (!?!?!)

Par dana kasnije u osmini finala sreli su se stari rivali Nemci i Englezi. Svi smo videli šta se desilo, pri rezultatu od 2:1 u ključnom momentu utakmice sudije nisu Englezima priznale očiti gol (lopta je ušla pola metra iza linije u gol), nakon čega su demoralisani Englezi primili još dva.

Sutradan, Daily Mail, The Sun, Times i svi ostali ostrvski listovi osuli su naravno drvlje i kamenje na svoje fudbalere i to je biilo na svim naslovnim stranama. Svi komentari mogu se sažeti u naslov iz Daily Mail-a: “Da su naši piloti u 2. svetskom ratu tako očajno branili Englesku – danas bi svi mi pričali nemački!”
Tek na unutrašnjim stranama osvrnuli su se na očitu krađu jednog gola ne zaboravivši da pomenu da je Nemačkoj učinjena slična nepravda 1966. godine na Vembliju.

Razmišljao sam šta bi naši listovi objavili na naslovnim stranama da smo mi izgubili 4:1 a da nam je pri tome tako bezočno ukraden jedan gol u odlučujućem momentu utkamice…
Takođe, ne smem da pomislim kako bi izgledale naslovne strane britanskih tabloida da su Runi i Rio Ferdinand, npr. veče uoči meča snimljeni kako puše i piju “badvajzer”…

“Pre dve nedelje smo ih kovali u zvezde a sad ih pljujemo!” – osnovna je samokritička nota koja se može čuti ovih dana u komentarima na našim sajtovima! Pa naravno, u tome je poenta! Kad uradiš nešto dobro, pobediš Nemce npr, budeš pohvaljen, kad zabrljaš – izgubiš od autsajdera Australijanaca – budeš izvrgunt kritici! Na tome se zasnivaju svi postulati savremenog društva – nagrada za dobro i kazna za loše…

Ne, kod nas je i dalje većinski prisutan stav da ako si nekog pre dve nedelje za nešto pohvalio da sad nemaš moralno pokriće da ga za nešto drugo, nešto što je loše uradio – pokudiš! Tako je svuda, u privatnim odnosima, poslovim relacijama, u javnom životu…

Za promašaje, greške i poraze zato kod nas nikome ne pada na pamet da snosi konsekvence, ne daj Bože ostavke… Dok se spremam na povratak u zemlju slušam na B92 vest o hapšenju direktora Instituta za onkologiju koji je sa grupom saučesnika namerno trovao decu prekomernim dozama citostatika da bi sebi priskrbio veći mito od međunarodnih farmaceutskih kompanija koje su Institut snabdevale tim lekovima. Posle toga i izjavu ministra zdravlja kome ne pada na pamet da podnese ostavku zbog toga, niti se oseća i malo odgovornim.

Dok je tako, slavićemo fudbalere koji su završili Mudnijal kao zadnji u svojoj grupi, u 21. veku će nam ginuti ljudi u prilično bezazlenim poplavama, direktori bolnica ce trovati decu da bi sebi sagradili stan u Herceg Novom i to se nikog neće ticati.

Jer, nije lepo kritikovati “naše momke” – naše fudbalere, naše doktore, naše političare, naše ministre, pa ni naše kriminalce na kraju krajeva… Sad treba biti uz njih, kad im je teško! Svi su oni naši i mi moramo da budemo jedinstveni. Naročito pred strancima.

Dan posle: Engleska stampa bila je (kao i uvek u takvim situacijama) nemilosrdna prema njihovoj reprezentaciji nakon katastrofalnog poraza od Nemacke 1:4...: "Da su nasi piloti u 2. svetskom ratu ovako ocajno branili zemlju, danas bi svi mi pricali nemacki", kaze komentator Daily Mail-a...

SAMO SLAVNI

Friday, June 18th, 2010

Ne i bogati!

Ono o čemu drve i tupe već danima na TV-u, pills medical ja sam apsolvirao i dokučio… Znam zašto ljudi gledaju “Farmu”! Zapravo, znam zašto bih je ja gledao, kad bih je gledao. Seo sam konačno da vidim šta je to o čemu svi pričaju. Kad god bih vrteo kanale, “Farmu” bih odmah preskočio jer mi je svaki njen drap-sivi-drveno-zemljani kadar ličio ne neku emisiju za poljoprivrednike od kakvih bežim od detinjstva, jer me podsećaju na to kada sam morao rano da ustanem nedeljom ujutro. Međutim! Pogledao sam i skontao draž. Shvatio sam nešto divno. Ja sam bogatiji od srpskih poznatih ličnosti! Ja nikako nisam bogat. Jesam, možda po standardima Burkine Faso, Čada ili Bangladeša. Daleko sam od više klase u svakom pogledu, ali sam za one golje i luzerčine pravi tajkun, Rockefeller i moderan, uspešan muškarac koji zna šta hoće. Tamo stvarno ima nesrećnika kojima je slava bila sekundarni motiv da uđu u “Farmu”. Primarni je bio smeštaj i tri obroka dnevno. Ne bih se ja podsmevao njihovoj bedi da se oni ne izdaju za “nekakve selebritije” i tako uporno traže našu pažnju. Pojava Siromašnih Slavnih nije ekskluzivna samo za “Farmu”. Ako pogledaš sve ove silne časopise koji se bave ljudima koji stoje na nekom prijemu i čekaju fotografa, primetićeš stalnu postavku likova. Mislim da postoji  objedinjena baza podataka sa kontaktima osoba koje se odazivaju na – ama baš sve. Ja najviše volim one za koje se uopšte ne zna zašto su slavni ali uredno dođu i odstoje pored onog panoa sa logotipima koliko god treba a onda se kulturno primaknu posluženju. Neki idu svako veče! Odjavili su stan i ne kupuju hranu. Šta će im? Žive na “iventovima”.
Uh, ogladni čovek od ovoliko pisanja… Da vidim šta je stiglo od pozivnica…

Ne i bogati!Ono o čemu drve i tupe već danima na TV-u, ja sam apsolvirao i dokučio… Znam zašto ljudi gledaju “Farmu”! Zapravo, znam zašto bih je ja gledao, kad bih je gledao. Seo sam konačno da vidim šta je to o čemu svi pričaju. Kad god bih vrteo kanale, “Farmu” bih odmah preskočio jer mi je svaki njen drap-sivi-drveno-zemljani kadar ličio ne neku emisiju za poljoprivrednike od kakvih bežim od detinjstva, jer me podsećaju na to kada sam morao rano da ustanem nedeljom ujutro. Međutim! Pogledao sam i skontao draž. Shvatio sam nešto divno. Ja sam bogatiji od srpskih poznatih ličnosti! Ja nikako nisam bogat. Jesam, možda po standardima Burkine Faso, Čada ili Bangladeša. Daleko sam od više klase u svakom pogledu, ali sam za one golje i luzerčine pravi tajkun, Rockefeller i moderan, uspešan muškarac koji zna šta hoće. Tamo stvarno ima nesrećnika kojima je slava bila sekundarni motiv da uđu u “Farmu”. Primarni je bio smeštaj i tri obroka dnevno. Ne bih se ja podsmevao njihovoj bedi da se oni ne izdaju za “nekakve selebritije” i tako uporno traže našu pažnju. Pojava Siromašnih Slavnih nije ekskluzivna samo za “Farmu”. Ako pogledaš sve ove silne časopise koji se bave ljudima koji stoje na nekom prijemu i čekaju fotografa, primetićeš stalnu postavku likova. Mislim da postoji  objedinjena baza podataka sa kontaktima osoba koje se odazivaju na – ama baš sve. Ja najviše volim one za koje se uopšte ne zna zašto su slavni ali uredno dođu i odstoje pored onog panoa sa logotipima koliko god treba a onda se kulturno primaknu posluženju. Neki idu svako veče! Odjavili su stan i ne kupuju hranu. Šta će im? Žive na “iventovima”. Uh, ogladni čovek od ovoliko pisanja… Da vidim šta je stiglo od pozivnica…

Tekst je objavljen u magazinu “CKM” br. 83  jul 2010.

Diskriminisana manjina

Friday, June 11th, 2010

PUŠAČI (SVIH ZEMALJA) – UJEDINIMO SE!

Pošto se, apoplectic kao dugogodišnji pušač, u poslednje vreme osećam kao “redak zver” – a to je posledica “humanih” zakona koje država ubrzano donosi u želji da se približi standardima EU (bolje bi bilo da se brine za naše “evropske” plate) – odlučila sam da pokrenem inicijativu u vezi sa pravima pušača. Na radnom mestu odavno su nam zabranili cigarete i dobili smo prostorijicu (kao mini-geto) u kojoj možemo da upražnjavamo tu “ružnu naviku pogubnu po zdravlje”.

Ali, ukoliko budemo proterani iz svih lokala i kafića na teritoriji Srbije, a čini mi se da Tomica Milosavljević i ekipa oko njega baš tome streme (pošto se već operisao u Minhenu pokazavši time koliko ceni kolege u Beogradu, mogao je trajno da se nastani u Bavarskoj, ne bismo mu zamerili), preostaje nam da udruženim snagama kupimo (poveći) komad zemlje ili neko selo u odumiranju, a takvih je, nažalost, Srbija puna, pa – kao što je Blaško Gabrić na svom imanju na severu Vojvodine osnovao Titovu Jugoslaviju – da ga nazovemo Pušlend (jedna utopija manje-više), da se tu naselimo i pušimo do mile volje.

Zanimljivo je sledeće: većina intelektualaca spremna je da izrazi empatiju prema borbi za prava homoseksualaca (sada je to “in”), ali nisam čula da je bilo ko od njih rekao nešto nama u prilog. Da li to znači da smo mi obespravljeniji iako nas je mnogo više? Bogami, razne nevladine organizacije trebalo bi dobro da se zamisle.

Kako svaki ozbiljan pokret ima manifest, izabrala sam jasan, sažet i vrlo kratak: napisao ga je sedamdesetdvogodišnji poznati britanski dizajner, fotograf i slikar Dejvid Hokni koji je pre pet godina napustio Kaliforniju iako je u njoj je proveo dobar deo života, jer je bio ozlojeđen ponašanjem američke javnosti prema pušačima, pa se vratio u rodnu Englesku. Inače, Hokni je, osim po svojim nesvakidašnjim umetničkim delima, poznat i po britkom jeziku: on je čovek koji se ne ustručava da podigne glas protiv svega što smatra društveno i politički nekorektnim. Za nevolju, u martu ove godine britanski mediji osuli su strašnu paljbu po pušačima što je rezultiralo donošenjem zakona o zabrani pušenja na javnim mestima. Osetivši se “prozvanim”, Hokni je presavio papir i napisao pismo (najbolji deo izdvajam i nazivam ga “pušačkim manifestom”) koje je objavljeno u “Indipendentu”, a u njemu slavi život i podiže glas protiv opsednutosti smrću:

PUŠAČKI MANIFEST

“Lekari su, izgleda, opsednuti strahom od smrti. Za razliku od njih, moja strast je ljubav prema životu. Ne verujem ni u jednu reč koju izgovore o pasivnom pušenju. Evo, ja aktivno pušim već 52 godine i još uvek sam tu, i ne samo da mrdam već radim punom parom. Prezirem sve one koji propagiraju ono što je kvantitativno a nema ni trunke kvaliteta. Počinjem da mislim da je nusefekat feminizma infantilizam kojim ODRASLE OSOBE ZABRANAMA POKUŠAVAJU DA SE PRETVORE U DECU. Ako mene pitate, reći ću vam da ne brinete mnogo o budućnosti već da živite punim plućima, ovde i sada.”

Pa, dragi moji, Pokret za prava pušača je u osnivanju. Ukoliko ste se prepoznali, pridružite nam se.

P. S. Tekst o Dejvidu Hokniju, piscu našeg mini-manifesta, moći ćete da pročitate u drugom broju časopisa “Inteligent Life” koji će biti na kioscima od 25. juna.

The Age of Aquarius

Sunday, May 30th, 2010

Kontroverznom postavkom mjuzikla “Kosa” beogradskog Ateljea 212 prošle srede je u Srpskom narednom pozorištu otvoreno Sterijino pozorje. Postavka je kontroverzna zbog polemika koje je u javnosti izazvala nakon što je Ivan Medenica posle loše kritike mjuzikla u NIN-u skinut sa liste akreditovanih pozorišnih kritičara u Ateljeu 212 čiji je upravnik Kokan Mladenović ujedno i režiser predstave. Zamerke su se uglavnom odnosile na to da je predstava nedovoljno umetnički provokativna, order malograđanska, rx da povlađuje “ukusima široke publike”, malady da napada multinacionalne korporacije a finansirana je od strane DIN-a, dakle kompanije British American Tobacco…
Kako to biva uvek u ovo doba u Novom Sadu, zgrada SNP-a bila je krcata “sterijanskom publikom” koju na otvaranju uvek u najvećoj meri čine oni koje tokom godine retko ili nikako ne viđamo u SNP-u. Viđeni su tako Marijana Mateus, predsednik RRA i Vladika Jegarski Porfirije, predsednik Vlade Vojvodine Bojan Pajtić sa suprugom, gradonačelnik Novog Sada Igor Pavlićić, bivša gradonačelnica Maja Gojković sa majkom… Zanimljivo je da niko od republičkog establišmenta ovog puta nije viđen u SNP-u iako je Pozorje “manifestacija republičkog značaja”, svakako jedna od najznačajnijih kada je o pozorištu reč.
Možda je predstava “umetnički tanka” kada su strogi kriterijumi Ivana Medenice reč ali za ovu priliku je “poslužila”. Bilo je tako zanimljivo gledati vladiku Porfirija kako se kiselo smeška dok je Gordan Kičić pevao o pedofiliji i drugim devijacijama u crkvi. Još je zabavnije bilo gledati grimase pripadnika političkog establišmenta u 6. redu koji je uvek predviđen “za protokol” kada su glumci pevajući “Vreme za promene” (“The Age of Aquarius”) ušli u taj red i osvetljivali lica onih koji su u njemu sedeli…
Pred kraj, kada je krenuo song “Daj nam sunca”, deo pubike je krenuo sa “ritmičkim tapšanjem” i “udaranjem ritma”, kao da su se obreli na koncertu Željka Samardžića… A onda je, dok je trajao aplauz “tetkica” iz SNP-a ritualno iznela cveće na binu i svi su odjurili na koktel na terasi “Treme”.
Za vreme ovogodišnjeg Sterijinog pozorja biće prikazano 28 predstava iz Srbije i zemalja regiona. Za razliku od prošlogodišnjih visokobudžetnih produkcija Radeta Šerbedžije (“Kralj Lir” na Tvrđavi) ovo Pozorje je znatno skromnije i primerenije činjenici da su nedavno zaposlenima u SNP plate smanjene za gotovo trećinu.

Wired za iPad – budućnost magazina je interaktivna

Sunday, May 30th, 2010

Tek sada kada se pojavljuju interaktivna izdanja magazina namenjena screen readerima, prostate vidi se potencijalni put razvoja i budućnost izdavaštva.

Ono što je Wired prikazao čini se sjajnom zamenom za “jednosmerna”, online neinteraktivna  print izdanja. Pogledajte u nastavku jedno fino složeno magazinsko izdanje, malady u ovom slučaju pripremljeno za iPad, ali to naravno može biti bilo koji e-reader.

KOJU IGRU IGRAŠ?

Tuesday, May 25th, 2010

Pa, ed ja dobro igram samo one koje ničemu ne služe…

!ckm

Postoje ljudi za koje se kaže da su loši, drugs nesportski gubitnici. Oni koji, kada izgube u nekom sportu ili igri, ne umeju to lepo da podnesu i počnu da prave neprijatne scene. To je baš ružno. Ja, sa druge strane, jako sam loš pobednik. Prosto mi je žao ljudi koje je život stavio u poziciju odakle mogu da gledaju i slušaju mene nakon što sam pobedio u bilo čemu. Nisam još imao priliku da “sa strane” posmatram sebe dok likujem i nabijam svima na nos svoje kvalitete u igri, ali ako sam i iz pozicije prvog lica uspeo da uočim problem – mora da je stvar realno mnogo strašnija. Zato me uglavnom niko i ne poziva na igranje igara u kojima sam ikad pobedio. Ali, zato me uvek zovu na igranje monopola! Zašto? Zato što nemam pojma i konačno mogu da priuštim ostalima malo užitka svojom patnjom i koprcanjem.
Monopol je, realno, super igra! Ono što je moj problem sa njom jeste to da previše liči na stvaran život. Tako svako može lepo da vidi koliko sam ja uspešan u odnosima sa pravim novcem i pravom ekonomijom i pravim biznisom u pravom životu. Oni koji znaju kako novac kruži, kako se oplođuje i razmnožava, gde voli da bude investiran – oni su dobri u monopolu! Sa druge strane, tu su poslovni retardi poput mene. Imam sistem koji ne menjam (zato što ne umem drugačije!) i koji nepogrešivo dovodi do toga da već u trećem krugu priželjkujem karticu za odlazak u zatvor jer tamo najmanje koštam. U prvom krugu kupujem sve na šta stanem (vodovod, ž. stanicu, roza ulicu) da bi već za pola sata bedno tumarao kroz minska polja tuđih kuća i hotela i računao na to da, ako ne bacim 3, 6, 11, 4, 8 i 5, možda mogu bezbolno proći kroz start, uzeti onu neku lovu i odmoriti na svom jedinom preostalom posedu. Konačno, shvatam da treba da ustanem od stola kada počnem da se radujem stajanju na polje “porez na luksuz”, jer je to najbolje što mogu dobiti bacanjem kockica…
Ali, ja nisam glup. Nisam, stvarno! Inteligentan sam i znam svašta… Zašto onda tako bedno igram monopol… I, shodno tome, dočekujem svaku platu u dugovima? Pa, pogledajmo igre u kojima sam dobar. Kvizovi! Uvek pre takmičara ispljunem tačan odgovor na bilo kom TV kvizu. Razbijam u domenu poznavanja trivijalnih podataka. Moje oooogromno znanje je, kao što se vidi iz prethodne rečenice – trivijalno! Devojke, ako vam treba neko ko će u 3.34 ujutro da vam kaže glavni grad američke savezne države Rhode Island, vaš sam čovek! Ako vam treba proračunata, podmukla zmija koja zna gde su pare i kako da ih nađe, zovite ovog što je monopolski pametan. Ja sam “Ko želi da postane milioner” tip. Preciznije “Ko želi a nikada neće postati milioner” tip.