RSS izvori

Poslednji komentari

Archive for June, 2010

SAMO SLAVNI

Friday, June 18th, 2010

Ne i bogati!

Ono o čemu drve i tupe već danima na TV-u, pills medical ja sam apsolvirao i dokučio… Znam zašto ljudi gledaju “Farmu”! Zapravo, znam zašto bih je ja gledao, kad bih je gledao. Seo sam konačno da vidim šta je to o čemu svi pričaju. Kad god bih vrteo kanale, “Farmu” bih odmah preskočio jer mi je svaki njen drap-sivi-drveno-zemljani kadar ličio ne neku emisiju za poljoprivrednike od kakvih bežim od detinjstva, jer me podsećaju na to kada sam morao rano da ustanem nedeljom ujutro. Međutim! Pogledao sam i skontao draž. Shvatio sam nešto divno. Ja sam bogatiji od srpskih poznatih ličnosti! Ja nikako nisam bogat. Jesam, možda po standardima Burkine Faso, Čada ili Bangladeša. Daleko sam od više klase u svakom pogledu, ali sam za one golje i luzerčine pravi tajkun, Rockefeller i moderan, uspešan muškarac koji zna šta hoće. Tamo stvarno ima nesrećnika kojima je slava bila sekundarni motiv da uđu u “Farmu”. Primarni je bio smeštaj i tri obroka dnevno. Ne bih se ja podsmevao njihovoj bedi da se oni ne izdaju za “nekakve selebritije” i tako uporno traže našu pažnju. Pojava Siromašnih Slavnih nije ekskluzivna samo za “Farmu”. Ako pogledaš sve ove silne časopise koji se bave ljudima koji stoje na nekom prijemu i čekaju fotografa, primetićeš stalnu postavku likova. Mislim da postoji  objedinjena baza podataka sa kontaktima osoba koje se odazivaju na – ama baš sve. Ja najviše volim one za koje se uopšte ne zna zašto su slavni ali uredno dođu i odstoje pored onog panoa sa logotipima koliko god treba a onda se kulturno primaknu posluženju. Neki idu svako veče! Odjavili su stan i ne kupuju hranu. Šta će im? Žive na “iventovima”.
Uh, ogladni čovek od ovoliko pisanja… Da vidim šta je stiglo od pozivnica…

Ne i bogati!Ono o čemu drve i tupe već danima na TV-u, ja sam apsolvirao i dokučio… Znam zašto ljudi gledaju “Farmu”! Zapravo, znam zašto bih je ja gledao, kad bih je gledao. Seo sam konačno da vidim šta je to o čemu svi pričaju. Kad god bih vrteo kanale, “Farmu” bih odmah preskočio jer mi je svaki njen drap-sivi-drveno-zemljani kadar ličio ne neku emisiju za poljoprivrednike od kakvih bežim od detinjstva, jer me podsećaju na to kada sam morao rano da ustanem nedeljom ujutro. Međutim! Pogledao sam i skontao draž. Shvatio sam nešto divno. Ja sam bogatiji od srpskih poznatih ličnosti! Ja nikako nisam bogat. Jesam, možda po standardima Burkine Faso, Čada ili Bangladeša. Daleko sam od više klase u svakom pogledu, ali sam za one golje i luzerčine pravi tajkun, Rockefeller i moderan, uspešan muškarac koji zna šta hoće. Tamo stvarno ima nesrećnika kojima je slava bila sekundarni motiv da uđu u “Farmu”. Primarni je bio smeštaj i tri obroka dnevno. Ne bih se ja podsmevao njihovoj bedi da se oni ne izdaju za “nekakve selebritije” i tako uporno traže našu pažnju. Pojava Siromašnih Slavnih nije ekskluzivna samo za “Farmu”. Ako pogledaš sve ove silne časopise koji se bave ljudima koji stoje na nekom prijemu i čekaju fotografa, primetićeš stalnu postavku likova. Mislim da postoji  objedinjena baza podataka sa kontaktima osoba koje se odazivaju na – ama baš sve. Ja najviše volim one za koje se uopšte ne zna zašto su slavni ali uredno dođu i odstoje pored onog panoa sa logotipima koliko god treba a onda se kulturno primaknu posluženju. Neki idu svako veče! Odjavili su stan i ne kupuju hranu. Šta će im? Žive na “iventovima”. Uh, ogladni čovek od ovoliko pisanja… Da vidim šta je stiglo od pozivnica…

Tekst je objavljen u magazinu “CKM” br. 83  jul 2010.

Diskriminisana manjina

Friday, June 11th, 2010

PUŠAČI (SVIH ZEMALJA) – UJEDINIMO SE!

Pošto se, apoplectic kao dugogodišnji pušač, u poslednje vreme osećam kao “redak zver” – a to je posledica “humanih” zakona koje država ubrzano donosi u želji da se približi standardima EU (bolje bi bilo da se brine za naše “evropske” plate) – odlučila sam da pokrenem inicijativu u vezi sa pravima pušača. Na radnom mestu odavno su nam zabranili cigarete i dobili smo prostorijicu (kao mini-geto) u kojoj možemo da upražnjavamo tu “ružnu naviku pogubnu po zdravlje”.

Ali, ukoliko budemo proterani iz svih lokala i kafića na teritoriji Srbije, a čini mi se da Tomica Milosavljević i ekipa oko njega baš tome streme (pošto se već operisao u Minhenu pokazavši time koliko ceni kolege u Beogradu, mogao je trajno da se nastani u Bavarskoj, ne bismo mu zamerili), preostaje nam da udruženim snagama kupimo (poveći) komad zemlje ili neko selo u odumiranju, a takvih je, nažalost, Srbija puna, pa – kao što je Blaško Gabrić na svom imanju na severu Vojvodine osnovao Titovu Jugoslaviju – da ga nazovemo Pušlend (jedna utopija manje-više), da se tu naselimo i pušimo do mile volje.

Zanimljivo je sledeće: većina intelektualaca spremna je da izrazi empatiju prema borbi za prava homoseksualaca (sada je to “in”), ali nisam čula da je bilo ko od njih rekao nešto nama u prilog. Da li to znači da smo mi obespravljeniji iako nas je mnogo više? Bogami, razne nevladine organizacije trebalo bi dobro da se zamisle.

Kako svaki ozbiljan pokret ima manifest, izabrala sam jasan, sažet i vrlo kratak: napisao ga je sedamdesetdvogodišnji poznati britanski dizajner, fotograf i slikar Dejvid Hokni koji je pre pet godina napustio Kaliforniju iako je u njoj je proveo dobar deo života, jer je bio ozlojeđen ponašanjem američke javnosti prema pušačima, pa se vratio u rodnu Englesku. Inače, Hokni je, osim po svojim nesvakidašnjim umetničkim delima, poznat i po britkom jeziku: on je čovek koji se ne ustručava da podigne glas protiv svega što smatra društveno i politički nekorektnim. Za nevolju, u martu ove godine britanski mediji osuli su strašnu paljbu po pušačima što je rezultiralo donošenjem zakona o zabrani pušenja na javnim mestima. Osetivši se “prozvanim”, Hokni je presavio papir i napisao pismo (najbolji deo izdvajam i nazivam ga “pušačkim manifestom”) koje je objavljeno u “Indipendentu”, a u njemu slavi život i podiže glas protiv opsednutosti smrću:

PUŠAČKI MANIFEST

“Lekari su, izgleda, opsednuti strahom od smrti. Za razliku od njih, moja strast je ljubav prema životu. Ne verujem ni u jednu reč koju izgovore o pasivnom pušenju. Evo, ja aktivno pušim već 52 godine i još uvek sam tu, i ne samo da mrdam već radim punom parom. Prezirem sve one koji propagiraju ono što je kvantitativno a nema ni trunke kvaliteta. Počinjem da mislim da je nusefekat feminizma infantilizam kojim ODRASLE OSOBE ZABRANAMA POKUŠAVAJU DA SE PRETVORE U DECU. Ako mene pitate, reći ću vam da ne brinete mnogo o budućnosti već da živite punim plućima, ovde i sada.”

Pa, dragi moji, Pokret za prava pušača je u osnivanju. Ukoliko ste se prepoznali, pridružite nam se.

P. S. Tekst o Dejvidu Hokniju, piscu našeg mini-manifesta, moći ćete da pročitate u drugom broju časopisa “Inteligent Life” koji će biti na kioscima od 25. juna.