RSS izvori

Poslednji komentari

Archive for September, 2010

Weekend Media Festival: Krivo je more

Tuesday, September 28th, 2010

Treći po redu Weekend Media Festival u Rovinju okupio je 2.000 gostiju zainteresovanih za teme i dileme iz domena medija u kojima rade, clinic kao i za “rubne” delatnosti kojih se dotiču, sale ali i za opušteno ranojesenje uživanje u prelepom Rovinju. Opuštena atmosfera je jedan od izraza kojima sami organizatori opisuju ovaj festival i čini mi se da se nalaze u rizičnoj situaciji da mu “opuštenost” zaista postane glavna odrednica, doctor što bi bilo šteta.

Naime, teme i naslovi koje organizatori definišu još početkom godine su zaista inspirativni i obećavajući. Pohvala!

Sledeći korak je odabir forme u kojem će se tema prezentovati. Mislim da danas ima malo ljudi kojima treba dopustiti da govore 60 minuta, a i ako ih ima, plašim se da oni nisu na WMF. Nakon TED talks iskustava (kratki govori najeminentnijih svetskih stručnjaka iz domena tehnike, entertejmenta i dizajna, u šta se na kraju spakuju sve moguće sfere ljudskih saznanja, koje možete čuti na TED konferencijama po celom svetu, a od prošle jeseni i u Beogradu), navikla sam, i to mi se veoma dopada, da suštinu priče čujem u govoru od najviše 20 minuta. U suprotnom, ljudi zaglibe u opštim mestima, anegdotama, scenama iz porodičnog života.

Slično se dešava i na okruglim stolovima sa desetak učesnika. Sa psihološke tačke gledišta, grupa te veličine je prevelika da bi se napravila dobra dinamika sa konfrontacijama i burnim eksplozijama. Ponekad se desi da trenutak kada moderator okruglog stola skine sako bude najživlji momenat dešavanja. Kada mini-busom iz Novog Sada stigneš u Rovinj nakon 12 sati putovanja ili pak kupiš avio-kartu i platiš kotizaciju od 450 evra – očekuješ mnogo. Opravdano.

Paneli sa tri ili četiri sagovornika su za sada moj favorit. Na primer, paneli “Ko nosi Pradu”,  “Tinejdžeri, ta čudna bića” i “30 godina posle” imali su sasvim zadovoljavajuću dinamiku.

Nakon odabira teme i forme, sledi izbor učesnika.

Bez uplitanja u to ko je koliko kompetentan za koji “content” (najčešće upotrebljavana reč –  ma, neee, govornici su koristili maternji, srpski i hrvatski), pošto smatram da su svi učesnici imali šta da kažu – pitam se zašto to nisu učinili. Pretpostavljam zbog gorepomenute opuštenosti. Mislim da je deo učesnika bio nedovoljno pripremljen ili možda pre nedovoljno motivisan da izađe sa svojim stavom i konfrontira se sa drugima. Posle treba otići zajedno na ručak.

Na primer, na panelu koji je moderirao Srđan Šaper (“McCann”) “30 godina posle”, izostavljeno je za publiku najzanimljivije pitanje – Kako je rokenrol mladost (Veran Matić – “B92”, Franci Zavrl – “Pristop”, Ninoslav Pavić – “EuropaPressHolding”) iz osamdesetih uspela da ostane verna svojim idealima, a da se tokom turbulentnih godina pozicionira u blizini vlasti i velikog kapitala? Bilo bi poučno za sve, zar ne? Opuštenost.

Možda je krivo more, rujansko sunce i dobra spiza. U svakom slučaju, srpski govornici su bar, bez razlike, briljirali šarmom i dosetkama, ako ne “big” ili “long” idejama o kojima je lepo govorio John Williams iz britanskog “Greya”.

Prvi rovinjski WMF, kada su FB i druge socijalne mreže kao i alternativni vidovi oglašavanja stupili na scenu zajedno sa velikom krizom, doneo mi je mnogo više relevantnih informacija nego ovaj treći (drugi sam preskočila), kada su ljudi iz medija i advertajzinga očito već pomalo umorni od krize (iako su je preživeli jer inače ne bi ni bili tu) i ne baš sigurni u budućnost pred njima. Ipak, verujem da imaju odgovornost pred stotinama mladih ljudi koji se nalaze na početku karijere u medijima, a koji čine veći deo publike.

Coffee i Lunch Break i partijanje u sitne sate ima i dalje istu moć. Da stvori nove poslovne, privatne i poslovno-privatne kontakte. I zato uvek vredi doći u Rovinj tog najvažnijeg rujanskog vikenda.

Neke “contente” bih ipak rado podelila sa kolegama koji nisu imali priliku da budu u Rovinju, a vredno rade u redakcijama CPG i znaju mnogo toga izrečenog na WMF. Oglašivači, koje su predstavili direktori marketinga velikih kompanija (zanimljivo je da je Srbiju predstavila Ruskinja iz novosadskog NIS-a) zapretili su da će i dalje biti veoma zahtevni u odnosu na marketinške agencije i medije, čak i kada kriza prođe.

I dalje svi govore kako veruju da “print” nije mrtav, ali da je veoma bolestan i da ga čekaju teška vremena.

PR-ovcima je jednoglasno zamerano da su nekreativni, ali i dalje dobro plaćeni, za razliku od novinara koje je kriza naterala da žongliraju, i to za male pare (dok pokušavaju da izađu na kraj sa PR-ovcima). Za to vreme, “Grey”-kreativac je lepo govorio o tome kako je u marketinškom oglašavanju i imidž-kampanjama “veliku ideju” zamenila “duuugačka” ideja, koja se provlači kroz niz medija i doživljava metamorfoze. I kako uopšte treba govoriti o idejama i komunicirati u timu, jer se tako ideje razmnožavaju i rastu. Zaustavila bih se kod ovih pozitivnih misli, upućenih pre svega redakciji magazina “Lepota&Zdravlje”, koja još uvek pokazuje znake veoma dobrog zdravlja. Nomen est omen!

HIPOKRITSKA ZAKLETVA

Monday, September 20th, 2010
Pomozite mi, medic doktore, iako se od toga nećete obogatiti…
Ovu kuknjavu čuli su svi koji me lično poznaju, pa ne vidim razlog da čitaoci budu pošteđeni. Uganuo sam nogu. Jako. Bolelo je kao da sam je slomio. Imao sam tu dodatnu nesreću da uganjivanje obavim na teritoriji grada Beograda, te sam morao otići u tamošnji Urgentni centar. Urgentni ironični centar KCB poprište je konstantnog skeča Montyja Pythona. Terry Gilliam je osmislio mesto na kojem je sve najsporije, ljudi umiru u bolovima a dinamika osoblja je na nivou odeljenja za patologiju. Lekari su posebno trenirani da ne primećuju krv, osakaćene, polomljene, umiruće…
Poluleševi se gomilaju, a osoblje jedva postiže da popije sve kafe a da u isto vreme nikako ne pomogne nikome ko vapi za lekarskom intervencijom. Nakon tri (brojem: 3) sata, skupljam snagu i odlučujem se na deset koraka do ordinacije, zloglasne sobe 4, gde pokušavam da se informišem o svom slučaju. Kulturno sam sačekao da pre mene budu ignorisani svi mnogo teži slučajevi. Tamo saznajem da je moj logoraški dosije zapao iza radijatora… ili rendgena, ne sećam se. Oh, kako sam poželeo da imam dovoljno muda i noge za nasilničku reakciju. Ipak, zadovoljio sam se jednim tunjavo glasnim “jebem vam svima mater i crkli dabogda” i odšepao do privatnika gde sam bio propisno odran. Dok sam ležao, maštao sam o tužbi i iskamčivanju makar sume koju sam ostavio “privatnom profiteru na ljudskoj nesreći”, a onda se na Dnevniku pojavila reportaža o nekom liku koji je bio za nijansu ispižđeniji a manje kljakav od mene, i koji je napravio kvalitetnu pizdariju u UC. Laka ti noć, moj junače.
Da ne dužim dalje: zahtevam da se pacijentima da status službenog lica a da se nebriga i boljenje dupeta lekara prema njima tretira kao sadizam s predumišljajem.
Tekst je objavljen u magazinu “CKM” br. 86 oktobar 2010.

Najbolje što možemo

Monday, September 20th, 2010

Ovih dana sam naletela na čuveni govor nemačkog neurologa i psihijatra koji je preživeo holokaust, canada drugs viagra. Viktora Frankla, medic iz davne 1972. Obraćajući se prvenstveno stručnoj javnosti, izlagao je na temu sagledavanja ljudske individue i njenih potencijala za razvoj i traganje za smislom. Govor je bio, pre svega, namenjen psihoterapeutima koji rade sa ugroženim grupama mladih, sa delinkventima i zavisnicima.

Viktor Frankl je svom auditorijumu dao primer sa svog časa letenja, koji je počeo da pohađa u to vreme kao već star čovek. “Ako hoćete da stignete do jedne tačke, a vetrovi duvaju (kao i obično u životu), morate se usmeriti iznad zamišljene željene tačke da biste zaista i stigli do nje jer ćete, u suprotnom, završiti na zemlji”, rekao mu je njegov instruktor letenja. Isti je slučaj i sa mladim ljudima kojima treba pomoći i otkriti u njima dobro, tragati zajedno sa njima za životnim smislom, ali i sa ljudima iz naših života, objasnio je Frankl. Ukoliko želite da pomognete bliskoj osobi, da nađete kanal za komunikaciju sa partnerom, da rešite zajednički problem na radnom mestu, da vaspitavate dete, nikada ne smete sagledavati isključivo realne ili ne-daj-bože lošije osobine individue, okolnosti, situacije. Osobi sa kojom želite da pređete na višu stepenicu u komunikaciji, umesto da padate naniže, dajte “više”, vidite je u boljem izdanju, obasjajte je lepšom svetlošću, precenite je, ako je potrebno. Tako ćete uspeti da je dosegnete i dobijete najbolje od nje. Tako ćete rešiti konfliktne situacije, tako ćete u veze uneti novu energiju, tako će vas ti isti ljudi inspirisati. U svetlu ovih misli, prelistajte i ovaj broj Lepote i Zdravlja i naći ćete mnogo toga za sebe, više nego što ste slutili dok ste, bez preteranih očekivanja, na kiosku prelistavali magazine i izabrali L&Z.

Tekst je objavljen kao uvodnik u magazinu “Lepota&Zdravlje” br. 116 oktobar 2010.