RSS izvori

Poslednji komentari

Archive for October, 2011

Land of the free and the home of the brave?

Sunday, October 30th, 2011

“Bless You!”: Probuđen u ranu zoru kombinacijom džet-lega i posledica teške večere u Dan Tana’s restoranu, odlučio sam da protegnem noge duž Rodeo drajva i bolje osmotrim kuće koje sam dan ranije gledao iz Jadranovih kola.

Dok sam fotografisao znak „Beverly Hills“ pored mene je u brzom vežbačkom hodu prošao par četrdesetogodišnjaka obučenih u trenerke. Upitali su me da li želim da me oni fotografišu pored znaka. Stotinjak metara dalje nadražen juarnjim suncem glasno sam kinuo. Prolaznik udaljen desetak metara od mene mi je doviknuo „Bless You!“ („Nazdravlje!“). Kada ovde na ulici nekoga pitate za određenu adresu, prosečan Amerikanac će biti spreman da prepesači i stotinjak metara ne bi li vam pokazao željeni pravac. Sretao sam slične spontane izlive nama Evropljanima potpuno neshvatljive ljubaznosti i srdačnosti, svuda od Njujorka na istoku do San Franciska i LA na zapadu, od Atlante na jugu do Omahe na severu.

U današnjoj Evropi to apsolutno nepojmljivo. U Parizu mi se ne jednom dogodilo da prolaznik koga sam zamolio da nas fotografiše samo produži dalje i promrmlja na francuskom da žuri.

U Americi su u velikoj većini ljudi nasmejani, spremni da pomognu, da se upoznaju za šankom, na ulici, u redu pred kasom, u avionu… Evropljani, naročito ljudi sa Balkana, uglavnom se strašno iznenade kad prvi put dođu u SAD i godinama hranjeni uglavnom  negativnom percepcijom Amerike u većini drugih zemalja, susretnu se sa jednom posve neočekivanim ljudskim licem običnih ljudi.

To lice nije vidljivo i u američkim filmovima i serijama, naravno, ne može se ni nazreti u prečesto arogantnoj, agresivnoj i razmetljivoj američkoj spoljnoj politici. Amerikanci i pored ogormne medijske industrije, muzike, filmova i serija – generalno imaju loš PR u svetu.

 

„I hate foreigners!“: Dan Tana prodao pre par godina kada se preselio u Beograd, oženio mladu ženu i pokušao da vodi staru „Zvezdu“ ali on i danas nosi njegovo ime. Restoran je prepun, svi su odlično razpoloženi, dok jedni jedu, drugi za šankom bučno prate bejzbol utakmicu. Među gostima ima holivudskih glumaca, producenata, manekenki… Šanker je brkati  Splićanin u šezdesetim godinama koji tu radi već dvadeset godina i dok služi goste pije šljivovicu zajedno sa njima i dobacuje nam na prvi pogled ozbiljan: „I hate foreigners!“ („Mrzim strance!“). Kaže Jadran da je stari zaradio više novca od samog Dan Tane. Momak koji stoji na ulazu na pitanje da nam nađe neki dobar sto odgovara:„Nemamo mi nikakvih dobrih stolova!“ da bi par minuta kasnije našao najbolji. Konobar koji nas služi namrgođen odgovara „Ne držimo čačkalice!“, posle par sekundi se nasmeje i donese ih naravno. To je neki ugostiteljski fazon u „domaćinskim restoranima“ u Americi koji sam sretao i u drugim gradovima, posebno u Njujorku u Maloj Italiji. Tako se osoblje valjda oslobađa stresa a gostima se odmah stvara opuštena atmosfera.

 

Debeli i mršavi: „Ceccone’s“ je jedan je od najboljih italijanskih restorana u Los Anđelesu u kojem se na rezervisan sto čeka se do pola sata za impresivnim šankom gde služe izvanrednu grapu. Gledam oko sebe: svi su vitki, lepi i doterani. Neke žene su prirodno lepe, nekima je „pomogla“ plastična hirurgija pa liče na neke od junakinja serije „Nip/tuck“. Dok čekamo za šankom i ćaskamo sa momkom iz Napulja koji je tu godinu dana i očigledno je da „lovi“ neku bogatu holivudsku udovicu, iza nas sede dve dame, nije im lako odrediti godine. Obe su plastičnim hirurzima i juvelirima ostavile čitava bogatstva. Ipak, većina devojaka u restoranu su prirodne lepotice, bez previše šminke i nakita.

Nije velika razlika ni na ulici. Ni u jednom gradu u Americi nisam video toliko lepih devojaka i žena kao ovde u LA-u, čini se nekako da sve imaju neki slovensku lepotu, mogle bi bez problema da budu Novosađanke, Splićanke, Beograđanke ili Banjalučanke. Kult lepote i zdravlja u LA-u je toliki da sa jedne strane na ulici ne možete da vidite zapuštenu ili gojaznu ženu dok opet iz svake druge kuće na Rodeo drajvu izlaze vitalni starci i starice u osamdesetim i devedesetim godinama života. „Toliko vode računa o zdravlju i ishrani da ih nemožeš ubit’!“, kaže u šali Jadran. I u pravu je, stari ljudi ovde imaju novac, lepe kuće, odličnu klimu i volju za životom. Dobro zdravlje i dug život najčešće i idu uz to.

Par dana ranije, nekoliko država na istok, u Atlanti u „Georgia Aquariumu“, dočekuje nas devojka ne starija od 20 godina. Ima prelepe crte lica, vesele i pametne oči i – najmanje 110 kilograma. Da je vitka, bila bi lepotica. Ona je naš vodič u „Behind the scenes tour“ kroz ovaj, inače najveći akvarijum na svetu koji je izgrađen u srcu Atlante na zemljištu koje im je poklonila „Coca Cola“. Dok nam živahno priča o operacijama koje izvode nad tuljanima, ribama i pingvinima pokazujući kroz staklo veterinare i volontere koji užurbano nose nekakve epruvete i staklene posudice, Lisa se ne čini kao devojka koja ima problem zbog svoje gojaznosti. Na ulicama Atlante svaka druga  osoba ima višak kilograma, većina njih u veoma ekstremnim oblicima.

Atlanta i LA. Gradovi u istoj zemlji, zajednička im je srdačnost žitelja sa početka priče a razlikuju se po mnogo čemu, između ostalog i po toj „socijalnoj motivisanosti“ koja ljude na Zapadnoj obali tera da budu vitki i lepi a na „Starom jugu“ ih uljuljkuje u konzumentsku nonšalantnost koja se vrlo često završava i teškim zdravstvenim problemima.

Crni i beli: Večera u klubu u Atlanti u kojem sve izgleda kao da je ulaz i dalje „restrected“ za određene kategorije stanovništva što je do pre svega nekoliko decenija podrazumevalo – „obojene“ i Jevreje, bez obira na staleški status i platežnu mogućnost. Doduše i danas su uz par izuzetaka gosti svi beli a posluga gotovo isključivo crna. Muškarac za našim stolom u ranim pedesetim, uspešan međunarodni menadžer, ukusno odeven i lepih manira, školovao se i radio jedno vreme u Evropi. Ipak, on misli da je će na izborima naredne godine najvažnije biti „da se Obama skine sa vlasti“ jer „ovo kako on vodi zemlju nije nikakvo vođenje, nema inicijativu…“ itd. Tvrdi da je i sam glasao za njega tri godine ranije. U avionu dok smo dolazili iz Frankfurta u Atlantu do mene je sedeo crni gospodin u šezdesetim, vraćao se iz Haife u Izraelu sa nekakvog religijskog kongresa. On je opet uveren da će Obama ponovo da dobije izbore jer je „narod dovoljno pametan da ga ne krivi za ogromno zaduženje Amerike koje je proizveo Buš u dva mandata kao ni za ratove koje je takođe Buš otpočeo a Obama nas iz njih polako izvlači…“ Obama je, naime, imao tu nesreću da bude izabran za predsednika istog meseca kad je počela finansijska kriza i da od Buša nasledi prezaduženu zemlju do guše zaglibljenu u ratove u Iraku i Afganistanu.

U televizijskim duelima koje sam gledao ovih dana promicali su slični argumenti. Neko je čak pomenuo i rat u Libiji koji je prvi takav (ako se izuzme verovatno NATO bombardovanje Jugoslavije) u kojem Amerikanci nisu imali žrtava a „cilj je postignut i diktator svrgnut“. Šta ih posle čeka na zemlji, irački ili afganistanski scenario, ostaje da se vidi.

Stefani, supruga Jadrana Lazića radi kao urednik vesti na NBC-u u LA-u. Ona kaže da njeni afroamerički prijatelji nisu verovali da je moguće da crnac bude izabran za američkog predsednika, pa ipak se desilo. Hoće li se sledeće godine to i ponoviti, veliko je pitanje.

U memorijalnom centru posvećenom Martinu Luteru Kingu, pogledao sam polusatni film o tome kako su crnački protesti sredinom pedesetih počeli. U Montgomeriju u Alabami, 1. decembra 1955. godine jedna crna žena, Rosa Parks, odbila je da u autobusu gradskog prevoza ustupi svoje mesto belcu što je segregacijski zakon Alabame i 90 godina posle kraja Građanskog rata i ukidanja ropstva – striktno nalagao. Naime, u autobusima su postojali redovi za crnce i redovi za belce. Zakon je nalagao da ukoliko belac uđe u autobus a sva sedišta su zauzeta, prvi crnac najbliži „belim redovima“ dužan je da ustane i ustupi mu mesto. Rosa je tog decembarskog jutra odbila.

Uhapšena je, nakon čega je počeo „Montgomeri Bus Boycott“ koji je izrodio novog lidera – Martina Lutera Kinga. MLK je ubijen u Memfisu 1968.

Pre par godina u Jewish Museumu u Majamiju starica koja prodaje suvenire, ruska Jevrejka ispričala mi je kako je sve do sredine pedesetih Jevrejima bilo zabranjeno da se nastanjuju severnije od određene ulice na Saut biču. Tako je nastao čuveni Art Deco District jer jevrejski arhitekti i hotelijeri nisu smeli da grade u drugim delovima grada. Jevreji nisu smeli ni da se zapošljavaju u državnim bolnicama, čak 10 godina nakon što je Amerika porazila Hitera i nacizam. Tako su nastale Mount Sinai bolnice, danas među najprestižnijim medicinskim ustanovama na svetu.

Odnos prema afroamerikancima i Jevrejima i danas u nekim delovima SAD predstavlja kontroverzu. „Land of the free and home of the brave“ sa široko razvučenim osmehom, u nekim svojim slojevima još uvek krije mračne demone prošlosti.

Koreta Sokt King i Hari Belafonte na sahrani MLK

Dan Tana’s – iako ga je vlasnik pre dve godine prodao, i dalje jedan od najposećenijih restorana u LA-u (na slici Dan Tana sa novom ženom i Noletom)

 

DNO JE POMIČNO

Tuesday, October 18th, 2011

Dan nakon što sam očeličio volju, izgubio sam je…

Redovniji čitaoci primetiće da ja svako malo imam neke napade brige za vlastitu liniju koji su se vremenom pretvorili u brigu za zdravlje. Šta ćeš, godine… I tako, odlučim ja, deseti put ove sezone, da je đavo opet odneo šalu i da ću se u red dovesti tako što neću više večerati. I, na svačije, a ponajviše na vlastito, iznenađenje, krene mi. Krenem da ne večeravam. Prvi, drugi, treći dan… Ide mi! Onda dolazi prvi veliki test – vikend. Treba ne jesti u povratku kući, nakon cuganja. A i samo cuganje je svedeno na radni minimum. Rešen da budem čovek volje čelične, zaputim se domu svome i to sopstvenim automobilom jer nisam skoro ni okusio alkohol. Pomislih, bože kako je bilo dosadno, ali bar mogu kolima kući a taman će kiša. Jadan čovek mora da nađe tako te sitne razloge za radost. A ni zaglavio nisam, bilo je tek nešto malo iza jedan posle ponoći. Put me naneo pored sendvičare i ja odlučim da pazarim jedan sočni sendvič koji ću ujutro smazati za doručak. Mislio sam da će me izbor premaza i sam čin kupovine mentalno dovoljno nadražiti da ne moram jesti u sitne sate. Dok sam čekao da naprave sendvič, vidim da iza mene, na nekom zidiću, sedi skockana folk-haus devojčica, drži sendvič i rida. Plače, sa dušom se rastaje. Zagledana u pesničke daljine, jeca i drži onu kiflu s jednom šesnaestinom snage. Naravno, pet sekundi kasnije, i sendvič je napušta i pada na beton. Ona naglo pojača plač. Uzeo sam svoj sendvič, spakovan u kesu i bezbedan od mojih ugriza. Prođem pored nje, ka svojim kolima, ali mi ipak đavo nije dao mira. Vratim se i pitam: šta toliko nije u redu, majku mu? Čemu tolike suze i kuknjava? Ona poče da objašnjava, ali uz toliko grcanje i jeku da ništa nisam razumeo. Priđoh, zamolih je da se smiri i pokušah da se našalim kako je meni teže jer sam gladan a ne večeravam. Nije shvatila. Onda je ipak malo prestala, pa sam je pitao da li joj treba prevoz do kuće. Ja jesam čovek koji uglavnom uvek ima “zadnje misli”, pogotovo kad pred sobom ima polugolu dvojnicu polufinalistkinje “Zvezda Granda”, ali sad sam bio baš dobri samarićanin, bog mi je svedok. E, tada sam čuo nešto što me je nateralo da celom svetu poželim da izgori i da se sudari sa megasteroidom, niko živ da ne ostane: “A šta voziš?”, pitala me je, kroza suze.

Stajao sam tamo, sa onim sendvičem, nem, skamenjen, sjedinjen sa vekovima ljudske egzistencije i molio svemir da mi došapne prave reči. Želeo sam da me udari tramvaj, metro, kosijaner na rolerima, da mi padne klavir na glavu… Okrenuo sam se, otišao bez reči. Ne sećam se hoda do kola, sećam se samo da sam sedeo. Obe ruke na volanu, pogled čoveka koji posmatra porodilište u plamenu. Rekao sam tiho: „Pežo 206, jeb’o mi pas mater…”

Tekst je objavljen u magazinu “CKM” br. 99 novembar 2011.

Jesenji akcenti

Tuesday, October 18th, 2011

Oktobar nam donese toliko novih aktivnosti i sadržaja da ih je, store naprosto, nemoguće smestiti u sve kraći jesenji dan. Osobito, radni! To mnoštvo tema, i nas u redakciji L&Z dovede u situaciju da ne znamo ni sami šta je – tema broja.

U ovom našem novembarskom izdanju imamo nekoliko veoma važnih akcenata. Pre svega, modu. Izabrali smo nekoliko stilova za vas i bilo nam je teško da se odlučimo baš za njih kada još toliko divnih stvari čeka na pistama, na policama, u ormarima. Pitali smo se da li da vam predložimo da prvo kupite jedan topli, jesenji komad ili nešto vedro u think pink fazonu kao ova moja Mango haljina ili narandžasta koju nosi Sara Džesika Parker na naslovnoj strani? Ili da pred vas stavimo sve jeans dileme i rešenja?

Zatim, knjige! Nova izdanja, novi pisci, pravi i oni u pokušaju, večne teme obrađene na nove načine i sve to izloženo na jednom mestu, na Sajmu knjiga. Posetite ga ili ga preskočite, ukoliko sa knjigama i svojim omiljenim piscima volite da budete na nekim intimnijim mestima. U svakom slučaju, čitajte. Mi vas podstičemo na to pričama tri veoma aktuelne književnice različitih generacije (str. 112).

Office aktuelnosti. Kako izgledati tip-top na poslu, ali i pored karijere sačuvati porodicu i ostati ono što u suštini jeste. Neke od ovih saveta, osim u filmu sa naslovne strane “Kako joj to samo polazi za rukom”, dobili smo od veoma uspešnih i zauzetih žena koje rade važne poslove, pa i od Snežane Samardžić Marković, naše ministarke za sport i omladinu. Uz to, “know how” sa stručne, psihološke strane priredila vam je Olivera Stojšić rešena da vas nauči – asertivnosti (str. 73).
I na kraju, ostaje vam da izaberete jedan od fitnes trendova koje smo probali na Sajmu fitnesa Wellfitt (str. 24). Ja sam se odlučila za jogu (str. 186), ali koju god aktivnost da izaberete po tome kako se osećate i kako vam odgovori vaše telo u duša, znaćete da li je prava za vas.
Uživajte u jeseni!

Tekst je objavljen kao uvodnik u magazinu “Lepota&Zdravlje” br. 129 novembar 2011.

Indija, 15 godina posle…

Sunday, October 16th, 2011

Dok je naš avion propadao u nevremenu visoko na nebu negde između Mumbaija i Goe, setio sam se svog prošlog puta u Indiju, pre ravno 15 godina. Te 1996. godine, SR Jugoslavija je po prvi put posle rata učestvovala u izboru za Miss World a nas nekoliko novinara pratili smo tadašnju misicu i ekipu „Miss YU“ kompanije u Bangalor, grad na jugu Indije u kojem je ovo takmičenje održano. Bangalor, današnji indisjki ekvivalent za kalifornijsku „Silikonsku dolinu“ tada je započinjao svoju informatičku eru a Indija je bila još daleko od ove BRIK-sile kakva je danas.

Jednog jutra iz Bangalora Vesna Jugović nas je povela par stotina kilometara na sever u grad Putaparti pored kojeg se nalazio veliki „ašram“ Sai Babe, nedavno preminulog indijskog mistika koji ima milione sledbenika širom sveta. Tog dana bio je rođendan Sai Babe, ceo ašram je slavio, hiljade hodočasnika iz celog sveta slivalo se tu da vidi čoveka za kojeg se pričalo da materijalizuje zlatni prah iz ruke… Među njima i brojni Evropljani i Amerikanci, sećam se Njujorčanke, bivše Madonine šminkerke koja nam je pričala da je sve ostavila i došla da živi u ašram.

Posle izbora za Miss World koji su obeležili protesti ženskih udruženja koja su smatrala da su ovakve manifestacije vulgarizacija ženske lepote, odleteli smo za Delhi. Bio je 29. novembar i naš ambasador u Indiji Sveta Tomić, kako to i priliči, organizovao je prijem za Dan Republike u svojoj velelepnoj rezidenciji u diplomatskoj enklavi Delhija, koju je Tito svojevremeno dobio od Nehura. U isto vreme u Delhiju je bila delegacija koja je pratila Miru Marković na promociji hindu izdanja njene knjige… Sećam se da je put platio i delegaciju vodio Bogoljub Karić lično, tu su bili još i Dušan Mitević, ministarka zdravlja Leposava Milićević i brojni drugi pripadnici tadašnjeg SPS-JUL  establišmenta. U to vreme već su počeli protesti zbog krađe izbora u Srbiji i kada sam par dana kasnije u Katmanduu u Nepalu na naslovnoj strani lokalnog lista video veliku fotku Zorana Đinđića znao sam da se nešto krupno dešava… Reč je o epohi pre interneta kada smo, hiljadama milja daleko od Srbija, o tome šta se dešava u Beogradu saznavali samo iz izveštaja na CNN-u . Da je došlo do nekih bitnih promena shvatio sam kada smo par dana kasnije u jeku protesta sleteli na beogradski aerodrom a ja sam jedini od svih u grupi rekao da sam došao iz Indije, ostali su naveli London preko kojeg je ištao tranzit i – glatko prošli. Mene su zbog Indije zadržali na „sanitarnom pregledu“. Kad sam se pobunio i rekao da je u Indiji bila i Mira Marković kao i dvadesetak ljudi iz njene pratnje – sanitarni inspektor na aerodromu samo je odmahnuo i rekao: „Ma njima ni kuga ništa ne može!“. U Srbiji je takva vrsta komentara iz usta državnog službenika u uniformi  bila je nezamisliva samo par meseci ranije.

Sećam se koleginice iz „Novostii“ koja je tada na povratku kući u nameri da ispuni želju svog tadašnjeg glavnog urednika, nekada davno dopisnika iz Delhija, u avion unela čitavu granu sa drveta „iz dvorišta kuće u kojoj je Rade stanovao!“. Stjuardese su u čudu prootestovale ali je koleginica bila nepopustljiva i u Beograd donela tu čudnu relikviju iz indijskog glavnog grada. Čuvene su bile tih zimskih meseci 1996./97. naslovne „Novosti“ koje su u istom danu u evropskom izdanju imale na naslovnoj „Ustao je narod!“ a u izdanju za Srbiju (onom koje čitaju Sloba i Mira): „Ruše ustavni poredak!“

„USRANA ŠMINKA DEFILIRA…“

U Katmanduu smo te zime videli ostarele hipike koji još uvek žive u toj himalajskoj tada kraljevini, danas republici. U vreme našeg puta u zvaničnoj poseti nepalskom kralju Birindri bio je nemački predsednik Hercog. Scena koja se pamti ceo život: Nemački predsednik i nepalski kralj prolaze u kočijama kroz kapiju palate na čije se obe strane nalazi po jedna „svastika“, istočnjački drevni simbol prosperiteta koji je Hitler zloupotrebio i zauvek satanizovao.  Kukasti krst je inače sveprisutan na brojnim hindu svetilištima pa i običnim kućama. Sa druge strane, veze Nemačke i Nepala su duge i čudne i sežu još iz tridesetih kada se Hitler posebno zainteresovao za hindu-okultizam.  Još tada u vreme naše posete, u centru Katmandua je bila bečka pekara sa svežim alpskim jogurtom koji je svakog jutra stizao redovnim letom „Lufthanse“ iz Frankfurta… Par godina kasnije kralja Birindru i veći deo njegove porodice poubijao je nervno rastrojeni nećak a 2008. godine posle višemesečnih nemira, proglašena je Republika čime je poslednja hindu-monarhija prestala da postoji… Te 1996. na aerodromu u Delhiju na „putu za Katmandu“ kako bi rekao Džoni Štulić, čekao nas je JAT-ov avion sa kompletnom našom posadom, pilotima i stjuardesama. Tih godina, zbog sankcija UN, JAT nije imao mnogo letova pa je svoje aparate iznajmljivao afričkim i azijskim kompanijama – u ovom slučaju „Royal Nepal Airways“-u. Danas, na žalost, JAT-ove dotrajale letelice ne bi iznajmlila nijedna od tih aviokompanija koje su u protekloj dekadi uglavnom pokupovale nove savremene avione.  Stujuardese su nas pred kraj leta uvele u pilotsku kabinu i tom prilikom sam doživeo jedno od najvrtoglavijih sletanja u životu. Naime, Katmandu je u kotlini koju okružuju oštri vrhovi Himalaja i da bi se avion spustio na pistu on mora bukvalno da se obruši na nju pod veoma „tupim“ uglom. Smatra se jednim od 10 najkomplikovanijih aerodroma za sletanje na celom svetu. Par sati kasnije dvojicu pilota iz našeg aviona sreli smo u kazinu. Katmandu je i tada i danas bio meka za mnoge Induse i Kineze željne kocke koja je u njihovim zemljama zabranjena (sa izuzetkom bivših portugalskih poseda Makaoa i Goe).

Iako je monarhija u Katmanduu pala, u susedstvu Nepala još se žilavo drži mala budistička kraljevina Butan u kojoj je Televizija dozvoljena tek 1999. godine, i danas postoji striktna godišnja kvota turista a umesto „Bruto nacionalnog proizvoda“, zvanično se prati „Nacionalna količina sreće“… Jedna od mojih narednih destinacija.

Indija 2011. deceniju ipo kasnije: moćna zemlja sa više od milijardu stanovnika, još uvek je puno bede i prljavštine ali je napredak ogroman i oseća se na svakom koraku… Ja, deceniju ipo kasnije,  imam dve kćerke, mlađoj sam dao ime India…

U Delhiju je od 10. do 12. Oktobra održan FIPP Magazine World Congress koji je okupio najznačajnije izdavače magazina iz celog sveta. Indija kao trenutno jedna od zemalja sa najmoćnijom medijskom industrijom, bila je logični izbor za domaćina, tim pre što je predsednik FIPP-a već dve godine Indus, Aron Puri (Aroon Purie), predsednik medijske grupe „India Today“. Kongres je otvorila Ambika Soni, ministarka informisanja Indije, inače član Kongresne partije i poslanik u Parlamentu Indije. Ona je delegatima kongresa otkrila da je Indija proteklih deset godina mnogo postigla u liberalizaciji medijskih zakona pa je sad tako moguće da izlaze strana licencna izdanja, da kompanije u 100% inostranom vlasništvu osnivaju novine, magazine i TV-stanice i mnoge druge druge stvari koje su te 1996. kada sam prošli put bio – bile potpuno nezamislive. Ambika je inače u vreme dok je bila ministarka kulture Indije okrenula čuvenu promotivnu kampanu „India, Incredible India“ koja se godinama vrti na CNN-u i privukla je milione stranih turista u zemlju. Ambika govori pet stranih jezika, magistrirala je Istoriju umetnosti u Madridu, doktorirala u Havani…  Dok sam slušao ovu smirenu i pametnu ženu kako govori o dugom putu koji je Indija prošla u protekloj dekadi kako bi se potpuno otvorila i prilagodila svoju medijsku i kulturnu scenu svetskim standardima, uhvatila me tuga pri pomisli kakve smo mi ministre kulture i informisanja u proteklih 15 godina imali, i kakve ćemo po svemu sudeći tek imati…

DVE REČI: DAL I NAM

I kongresi FIPP-a su se promenili: nekada su izdavačkim svetom suvereno vladali Amerikanci i Englezi, danas kongresima dominiraju predstavnici trenutno najprosperitetnijih zemalja: mahom niski Indusi i Kinezi, još uvek pomalo pogubljeni i visoki, mršavi i plavi Nemci. Ostali se mogu naći u tragovima.

U pauzama kongresa obišao sam neke od atrakcija koje su mi promakle pre 15 godina. Tada sam, naime, bio u Nepalu u Katmanduu, u Agri sed ividio Tadž Mahalu a u Radžastan na slonu popeo do palate Maharadže od Džaipura.  Sad sam pored Crvene tvrđave, jednog od hramova Sika, „Vrata Indije“ i Starog bazara noću uspeo da obiđem legendarni restoran „Bukhara“ u nekadašnjem „Sheratonu“, (danas „ITC Maurya Hotel“) u koji nas je pre 15 godina odve Milutin Stanojević, tada prvi sekretar Ambasade SRJ u Delhiju, danas otpravnik poslova u Ambasadi Srbije u Izraelu. Spektakularni ukus ovdašnjeg „dala“ (pikantni umak od neke vrste sočiva) i „nama“ (indijski tanki hleb premazan puterom)ostali su mi pod nepcem 15 godina i nisu se promenili. Cene jesu – i više su po mojoj proceni bar 5 puta nego te 1996, ali i pored nemilosrdnih cena (najjeftinija flaša vina je 50 eura što je meni koji sam pre par meseci u Pamploni u restoranima pio izvrsnu „riohu“ za 10 eura posebno teško palo!) – restoran je dupke pun, jedva smo dobili mali sto za tri osobe. Posle prave gozbe i napojnice od 1.000 rupija (oko 17 eura) a nakon što sam napomenuo da se toliko smejemo jer slavimo 8. godišnjicu braka, usledili su pokloni šefa kuhinje: mala torta na kojoj je pisalo „Srećna 8. godišnjica“, pa dve ruže, za Sandru i Svetlanu, još dva deserta i na kraju – tri kesice sa mešavinom za „dal“ da ga spravljamo i kod kuće… U Indiji je sve u „tipu“ i napojnica je zaista jedini način da sve što očekujete od konobara, vozača, taksiste, recepcionara i bilo koga drugog – bude stvarno i urađeno kako treba!

TATA, BITLSI, ODBEGLE RUSKE BALERINE I TERORISTI

U Delhiju smo ovog puta odseli u „Taj Palace Hotelu“ koji je u lancu „Taj Hotela“ čiji je osnivač porodica Tata, jedna od najmoćnijih u Indiji (turizam, rudnici, telekomunikacije, automobili….). Prvi „Taj Hotel“ podignut je davne 1903. godine u Bombaju, današnjem Mumbaiju.  Legenda veli da je Tata podigao hotel izrevoltiran što mu predhodno kao „obojenom“ (iako već tada jako bogatom) nije dozvoljen ulaz u tada najluksuzniji bombajski Watson’s Hotel. Pa se tata Tata zainatio i podigao veći, lepši i luksuzniji.

Legendarni „Taj Hotel“ u Bombaju sagrađen u „indo-saracenskom stilu“ i danas je jedan od najluksuznijih na svetu a tokom više od 100 godina postojanja, u njemu su se gostile maharadže i kraljevi, odsedali su „Bitlsi“, holivudski glumci, ruski baletani i balerine odbegli od Oktobarske revolucije, pevači i slavni kompozitori…  U novembru 2008. hotel je bio meta islamslih terorista koji su držali zarobljene stotne gostiju i članova osoblja da bi se bilans mrtvih u eksploziji i požaru koji su nastupili popeo na 167. Hotel je u celosti ponovo otvoren tek prošle godine.

Na svom putu za Gou, sleteli smo u Mumbai u kojem smo zbog kašnjenja aviona iz Delhija izgubili sledeći let. Par minuta kasnije trčali smo sa koferima i dva nosača i preskakali izmete neindentifikovanih životinja (ili ljudi?) na prašnjavoj stazi između Terminala 1 i Terminala 2 u Mumbaiju. Naime, avio-kompanija „Kingfisher“ (inače, ista kompanija proizvodi i istoimeno najčuvenije indijsko pivo!?) više nije imala letove tog dana pa nas je prebacila na „Jet Aiways“ koji leti sa drugog terminala pa smo uz neviđenu strku uspeli da se isčekiramo u poslednjem sekundu. Inače, najveća fobija bio nam je nestanak kofera jer smo na dva kofera sa „Turkish“-ovog leta Beograd-Istanbul-Delhi čekali punih 36 sati („Ostali su u Istanbulu!“ rekao nam je hladnokrvno aerodromski službenik u tri ujutro nakon što smo sleteli u Dehi i još u bunilu trljali oči).

Konačno, stigli smo u Gou posle propadanja, presednja, kašnjenja i svih neprilika – nas dvoje i naša dva kofera.

Do 1961. godine portugalska kolonija, Goa je i danas u mnogo čemu drugačija od ostatka Indije: oko 30 procenata stanovništva su katolici (ostatak čine hindu vernici i nešto muslimana), neki ljudi još uvek govore portugalski, i ovde je kao i u Makaou, dozvoljeno kockanje koje je u celoj Indiji i Kini zabranjeno… Na putu od aerodroma do „Royal Orchid Hotela“ smeštenog na obali Indijskog okeana kod mesta Majorda, nailazimo na čarobne hacijende i crkvice izgrađene u portugalskom kolonijalnom stilu a okrečene živim bojama Indije…

Taksista kojeg smo uzeli sutradan u kolima je umesto Ganeše i Šive imao kipove i nalepnice Bogorodice, Isusa, Sv. Avgustina i Sv. Franje. Priča nam kako je njemu pričao njegov otac da je do pre 50 godina, u vreme portugalske vladavine Goa bila mnogo pristojnije mesto za život: „Mogao si da izađeš iz kuće i ostaviš otvorenu kapiju, niko ne bi ušao da je opljačka! A danas ti ne pomažu ni tri ključa i katanca!“, reče on i podseti me na slične priče nekih starih Novosađana, a tako je verovatno u mnogim mestima širom planete kojima su tehnološki napredak , urbanizacija i doseljavanje velikog broja ljudi sa strane doneli pošasti za koje ranije nisu znali.

„MIDNIGHT EXPRESS“ SA POGLEDOM NA INDIJSKI OKEAN

Plaže oko Arambola na severu Goe na kojima se i danas skupljaju hipici iz celog sveta, ostaće za neki drugi put jer je tri dana, koliko ćemo ovde provesti, premalo da bi se sve obišlo. Naime, tokom šezdesetih i sedamdesetih  (sve je počelo se „Bitlsima“ i njihovom „indijskom fazom“ ) hiljade hipika iz celog sveta počinju da dolaze na Gou i tu provode zime, neretko se i trajno naselivši. Topla klima, jeftina nrana i „gandža“, tada prilično liberalni odnos vlasti prema drogama – učinili su da Goa postane meka za „decu cveća“  cele planete. Danas su zakoni mnogo rigorozniji – za svega 10 grama hašiša koje pronađu kod vas možete da dobijete i do 10 godina „teške robije“ u nimalo živopisnom Aguada zatvoru. O jednom takvom slučaju u koji je bio umešan turista iz Srbije i ambasada je jedva uspela da ga izvadi iz zatvora koji je ličio na Danteov pakao, pisao sam te 1996. godine… Nisu retki slučajevi ni da slabo plaćena i korupciji sklona lokalna policija podmetne drogu turistima kako bi od nih izvukla mito jer ih u suprotnom čekaju 10 jezivih godina u Aguadi… Ako prežive. Jedan takav slučaj iz 1998. pominje „Lonley Planet“: Iako je jedan od dvoje turista bio lečeni asmatičar koji nikako nije mogao da puši hašiš, policija im je prilikom pretresa iznajmljene kuće ubacila paketić sa 165 grama i kako su odbilii da plate 3.000 dolara, to ih je koštako 18 meseci u Aguada zatvoru dok uz pomoć ambasade i advokata nisu uspeli da dokažu svoju nevinosti (viđeno u mnogim filmovima od „Midnight Express“-a na ovamo…).

Pored hipika i peščanih plaža, Goa je poznata i po svojim veličanstvenim crkvama, palatama, katedralama i samostanima skrivenih tropskim rastinjem. Stara Goa, već dva veka potpuno napuštena, u 16. i 17. veku bila je grad od 200.000 stanovnika koji se po moći, bogatstvu i lepoti mogao meriti sa Lisabonom. Stara Goa nije bila samo prestonica Portugalske Indije nego i celog Portugalskog istočnog cartva koje je uključivalo posede u Indiji, Makao u Kini, Istočni Timor u Indoneziji, Angolu i Mozambik u Africi…

Poslednjih decenija arheolozi su malo rasčistili teren, neke od crkava su ponovo vraćene u funkciju kao što su Se Cathedral, najveća crkva u Aziji ili Basilica of Bom Jesu. 45 metara visoki ostaci Tornja Svetog Augustina vide se iz tropske šume kilometrima daleko. Crkva i samostan su napušteni još 1835. kada su portuglaske vlasti proterale mnoge monaške redove iz Goe.

KATEDRALA U DŽUNGLI

Stara Goa poznata je širom hriščanskog sveta jer se ovde u Basilica of Bom Jesus nalazi posmrtni ostaci Sv. Franje Havijera, poznatog kao „Apostol Indije“ koji je bio učenik Sv. Ignjacija Lojole, osnivača Jezuitskog reda… Svakih 10 godiina,  3. decembra na dan ovog sveca, iznosi se njegovo telo iz Crkve i pronosi u procesiji kroz okolna sela. Sledeći takav događaj biće za tri godine, 3. decembra 2014.

Posle nekih dvadesetak minuta vožnje uz reku Mandovi stižemo u Pandžim (Panjim), sadašnju prestonicu Goe. Kada su Britanci 1947. napustili Indiju a poslednji viceroj lord Mauntbaten spustio „Junion Džek“ sa jabola u Bombaju – portugalski ministar kolonija, kapetan Teofilo Duarte izjavio je da„portugalska zastava neće biti spuštena bez da hiljade Portugalaca, Indusa, belih i obojenih daju svoju krv u njenu odbranu“. I zaista, Portugalci kojima je u to vreme vladao Frankov kolega, diktator Salazar, ostali su u Goi 14 godina posle proglašenja nezavisnosti Indije. Predsednik Nehru ,iako svestan da bi u slučaju plebiscita većina stanovništva ove enklave mogla da glasa za ostanak pod Portugalom, zalagao se za mirno prisajedinjenje Goe. Međutim, popustio je pod pritiskom vojnih krugova i u noći između 17. i 18. decembra 1961. počela je „Operacija Vijau“ – indijske trupe prešle su granicu i uz simboličan otpor vrlo brzo zauzele celu Gou. Iako je diktator Salazar naredio kolonijalnim vlastima da unište sve objekte prilikom povlačenja, to se nije desilo tako da je veliki deo portugalske arhitekture sačuvan do današnjih dana.

Pandžimom dominira impresivna Bogorodičina crkva sagrađena 1619.  na uzvišenju u centru grada, okrečena u belo sa plavim ukrasima i natpisom „Ora Pro Nobis“. Na otvorenom zvoniku blista ogromno zvono koje je donešeno iz gorepomenute  Crkve Sv. Avgustina u Staroj Goi kada je ona napuštena. To je drugo po veličini zvono u Goi, posle „Velikog zlatnog zvona“ na Se Cathedral.  U Bogorodičinoj crkvi svakodnevno se služe tri mise, na engleskom, portugalskom i lokalnom – konkani jeziku. Na obali reke Mandovi nalaze se dva mala pristaništa sa natpisom „Casino“. Tu se ukrcate u čamac koji vas vozi na brod-kocarnicu koji plovi sredinom reke i za nekih 10 eura tu možete neograničeno da jedete i pijete ceo dan. Uslov je naravno, da kockate.

Kako je Goa udvostručila svoje stanovništvo od odlaska Portugalaca pre 50 godina do danas, većinu danas čine vernici Hindu religije, uglavnom doseljenici iz drugih delova Indije. Njihovi hramovi koncentrisani su u regionu Ponda i oko njih su sagrađene škole, ašrami, smeštaji za hodočasnike… Posetili smo dva: Shantadurga Temple i Manguesh Temple. Izuvanje je obavezno kao i u džamijama i hramovima Sika, fotografisanje unutar hrama strogo zabranjeno, svuda odjekuju glasovi monaha koji ponavljaju ritmički svoje mantre…

Goa je poslednjih godina postala i stecište brojnih poslovnih ljudi iz celog sveta koji su se odlučili na „daunšifting“ tj. na to da stresnu atmosferu londonskog Sitija, moskovske berze ili Volstrita zamene meditacijom u kolibi od bambusa na peščanoj plaži koja gleda na Indijski okean. Prijatelj mi kaže kako je na TV-u gledao reportažu o ruskom biznismenu koji je napustio svoj posao i sada sedi ispod palme na pesku Goe i kucka po MacBooku, piše knjigu kaže.

Bogorodičina crkva u Pandžimu

Basilica of Bom Jesus

Se Cathedral

Safa Shaouri džamija u mestu Ponda

Ostaci Tornja Sv. Augustina

“Ljudi majmuni” u uličnoj procesiji u Delhiju

Red Fort u Delhiju

Vernici u hramu Sika u Delhiju