RSS izvori

Poslednji komentari

Archive for January, 2012

Mi nismo za bolje

Thursday, January 19th, 2012

E, baš jesmo. Ja jesam, a ti isto razmisli malo…

“Da, ali ovo je Srbija… Balkan. Ne bi to išlo kod nas” verovatno je rečenica koju najviše mrzim da čujem a slušam je ceo život. Prosto me fascinira ta opredeljenost ovdašnjeg “običnog” čoveka da živi kao napuštena životinja i da ne mari ni za kakav lični ili kolektivni, društveni razvoj. Ideja da smo mi ovde, samo zato što živimo na ovom komadu planete Zemlje, genetski i ko zna kako sve još predodređeni da budemo marva koja ne zna ni za šta – verovatno je najekstremniji primer auto-diskriminacije u istoriji. Kako to da neko za sebe pomisli da ne zaslužuje da živi bolje i da ga uopšte i ne interesuje da bilo šta promeni? Kako to propadanje postane način života a potom preraste u neku vrstu ovisnosti pa čovek neće više ni da mu se odupire? Ne znam i ne zanima me!

Ono u šta jesam siguran i što odgovorno tvrdim jeste: Mi jesmo za bolje! Dosta više tog cinizma koji čak nema ni stila, a nije više ni duhovit a ni interesantan. Znam da može bolje i isto tako znam da drugi ne znaju za to bolje pa zato i misle da ne postoji i da ne može.

Ovu epohalnu misao izrodio sam nakon što sam posmatrao grupu dece, ne stariju od sedam-osam godina, kako prvi put bivaju izložena muzici koje nema mnogo po medijima. Ja znam da bi sva ta deca, kada bi ih upitali šta vole da slušaju, izgovarala imena nekih nesrećnika koji se takmiče na TV muzičkim stočnim sajmovima kako bi dobili priliku da se odsele iz ambara u kojem žive i dobiju tezgu u Beču, ali ovaj put čuli su nešto sasvim suprotno tome. I uživali su! Iskreno. Niko im nije rekao: E, ovo ti je to-i-to i to se sluša tako-i-tako i radi se o tome-i-tome. Ne, klincima se zaista, maltene organski, dopao glasni zvuk gitare, nadrkani bubnjevi i himnične melodije. Roditelji su posle izjavili kako im je drago da su klinci čuli “tako nešto” jer eto, u vrtićima, na TV-u i svuda drugde daju im “ono sranje”. Ne želim da sudim da li je nešto sranje a nešto dobro, ali morao sam da se zapitam: “A što im ti nisi pokazao/la nešto drugačije? Jel’ ti teško da toliko budeš roditelj? Otvaranje horizonata mladuncu trebalo bi da bude jedan od najvažnijih delova roditeljstva, a pritom je i najzabavniji. Učite ih da ne provedu život zagledani u vlasititi pupak i da na svetu i te kako ima da se bira i istražuje. Tako ćete podsetiti i sebe na isto, pa ja više neću morati odasvud da slušam glupe, kukavičke žalopojke.

Tekst je objavljen u magazinu “CKM” br. 102 februar 2012.

Svaki dan – vatromet!

Thursday, January 19th, 2012

Drage čitateljke, health pošto u rukama imate svoj omiljeni magazin, herbal ali (“samo”) finalni proizvod, viagra order odaću vam deo tajne vezane za njegovo nastajanje i rad na njemu.

Pravo iz užurbane redakcije! Najlepši deo procesa je kada se svi članovi L&Z ekipe spontano i sa žarom uključe u diskusiju o nekoj vrućoj temi. A njih je, naravno, u izobilju, kolaju oko nas iz svih mogućih izvora. TV emisije i filmovi koje smo gledali sinoć, štampa koja nam je stigla jutros, sajtovi koji su nam stalno otvoreni, informacije koje stižu mejlovima iz PR agencija, FB i Twitter postovi, nove knjige koje nam dolaze pravo iz izdavačkih kuća i, naravno, nova kozmetika koju prvi isprobamo… Uz sve to, paleta naših mišljenja, necenzurisanih stavova i ideja. Ima li išta lepše?! Evo primera, pre nekoliko dana u redakciji se zakuvala diskusija tragom sledeće vesti: “Amerikanac Endru Hajd, biznismen i organizator konferencija, rasprodao je skoro sve što je imao i sada ima samo 15 stvari.” “Divno je kada ne moraš da brineš o tome da li se pokvario bojler i da li je vreme da se registruje auto”, “Volela bih i ja da uživam samo u predelima i ljudima, a ne u stvarima…”, “Znala sam da će doći novo vreme kada će duhovnost opet imati primat!”, “Kako on uspe da napuni mašinu za veš, kada ima samo tri košulje, he he he?!”. Najmudrija među nama, Nataša, rekla je: “Ne budite naivni, to je bogataš koji koristi sva materijalna dobra koja koristimo i mi i još mnogo više od toga! Mi ih posedujemo jer smo siromašni, a on može da ih ne poseduje jer je bogat. Rentira auto po svojoj meri i meri svog najnovijeg putovanja, kao i hotel u kom želi da boravi dok mi krečimo svoje stanove i pregrađujemo sobe kako bi svaki ukućanin imao svoj kvadrat… I na kraju, nigde ne piše da se odrekao platinaste platne kartice! I to je kao minimalizam.” Vatromet ideja! Eto, tako nastaju novi brojevi zahvaljujući kojima učite, postajete lepši, zdraviji i bolji. Budite uz nas, a svoje ideje i komentare podelite sa nama na našem portalu www.lepotaizdravlje.rs/category/magazin.

ŠTA REČE OVAJ ČO’EK?!

Monday, January 16th, 2012

Pre nekoliko dana navratim u „Univereksport“ po namirnice i, kao i obično, dam sebi vremena da pogledam sve što me zanima. Kako se uvek trudim da ispoštujem mlade promoterke, zastala sam da čujem šta nudi zgodna plavuša, vrlo slatka i pristojna, obrazovana (? – naknadno upisan interpunkcijski znak), verovatno studentkinja, koja na ovaj način dopunjava džeparac.

– Dobar dan, danas imamo promociju „Milka“ ČOKOLADI, ako uzmete dve…

Dalje je nisam čula, ali sam prisilila sebe da sačekam da završi, potom sam se smušeno zahvalila i produžila.

Vraćajući se iz tog dela marketa, opet sam je ugledala, ovoga puta zaustavila je bračni par.

– … promociju „Milka“  ČOKOLADI…

Odlučim u trenutku da joj ipak kažem reč-dve. Sačekam da ostane sama, priđem joj i počnem:

– Dušo, sigurna sam da mi nećete zameriti ovo što ću vam reći: danas ćete stotinu puta ponoviti tu rečenicu, pa bar je pravilno izgovorite. Genitiv množine imenice čokolada glasi čokolada, s dužinom na pretposlednjem slogu – dok to govorim, ona podiže oči i mrmlja nešto kao da se priseća gramatike petog razreda osnovne škole – uostalom, da li ste, na primer, pročitali sedam knjigi ili knjiga, da li ste prošetali po šest ulici ili ulica, rivi ili riva, da li ste posetili pet biblioteki, pošti, ustanovi ili biblioteka, pošta, ustanova…

Vidim da joj je neprijatno pa brzo završavam i odlazim u nadi da će ipak razmisliti o tome što sam joj rekla. Međutim…

Zaboravila sam da kupim „koktu“  i ponovo sam zabasala na teritoriju mlade promoterke. Uporno je ponavljala: „… imamo promociju ‘Milka’ čokoladi…“! Devojka zna znanje i zašto bi pokleknula pred uveravanjem sredovečne žene, čiji joj obrazovni profil nije poznat? Zaista sam bila obeshrabrena. Zar je moguće da ova naša omladina nije spremna ni na kakvo dobronamerno skretanje pažnje na ELEMENTARNO neznanje? Pa šta su je profesori srpskog jezika učili dvanaest godina? (A možda nije ona kriva, ta lekcija se verovatno zagubila u nadoknađivanju časova propuštenih u štrajkovima početkom protekle decenije, ali će deca, nažalost, opet biti uskraćena, možda za tu a možda i za neku drugu lekciju tokom skraćivanju časova za potrebe štrajka upozorenja jer prosvetarima nisu isplaćene jubilarne nagrade.) I šta bi tek bilo da je kojim slučajem koristila imenice ženskog roda koje se završavaju na suglasnik, kao što su: žeđ, ljubav, strast, laž, glad? Verovatno bi Šojićeva rečenica iz „Bele lađe“ – „Ja lovim sa STRAŠĆOM“ – dobila puni smisao.

Važno je u raznim anketama u rubriku „strani jezici“ upisati engleski, ali nešto mislim: jadna im majka, kad ovako znaju svoj maternji jezik, kako li tek koriste taj strani?

Inače, ovih dana aktuelan je štrajk zaposlenih na TV Avala, koji nisu dobili poslednjih pet-šest ZARADI ili PLATI (ovako bi rekla gorepomenuta promoterka), a baš u tom duhu, pred kamerama, Željko Mitrović je izjavio (morala sam odmah da zapišem jer sigurno ne bih zapamtila), i čak ponovio nekoliko puta – verovatno mu se dopalo kako zvuči, pa da naglasi:

– Ja sam kao personaliti organizovan da sam osetljiv na takve stvari…

Nije važno šta je potom izgovorio jer: ŠTA REČE OVAJ ČOVEK?!

 

Na jedrenjaku u Ameriku

Sunday, January 15th, 2012

U kući u kojoj sada živim, medstore početkom 20. veka u ulici koja se tada zvala Herrengasse živeo je Nikola Forović. Porodica Forović je u 19. veku bila jedna od bogatijih u Novom Sadu, impotent posedovala parobrode i 1864. na jednom od njih po imenu „Napredak“, ailment | iz Budimpešte prevezen kompletan inventar Matice Srpske u Novi Sad.

Nikola je ostao upamćen po knjizi „Na jedrenjaku u Ameriku“ koju je napisao 1917. godine kao 79-godišnjak. U knjizi je opisano njegovo putovanje u Ameriku na jedrenjaku „Liverpul“ 1865, petogodišnji boravak u SAD, povratak parobrodom u Evropu kao i sećanja nja dane provedene u Beču i Parizu.

Na druženju u „Siciliji“ na Badnje veče pomenuo sam taj podatak na koji sam naišao u „Enciklopediji Novog Sada“. Vladimir Pištalo reče da je skupljajući građu o Srbima u Americi u 19. veku naišao i na taj roman a Teodora Janković se prihvatila zadatka da ga pronađe u Biblioteci Matice Srpske. Danas 9 dana kasnije, u rukama mi je ova jedinstvena knjiga od 60 strana u izdanju „Izdavačke knjižarnice Svetozara F. Ognjanovića u Ujvideku“, štampana u „Štampariji Supek i Jovanović“ 1918. godine.

Jedinstvena je spoznaja da je vek ranije pod krovom naše, 161 godinu stare kuće, stanovao jedan ovakav avanturista i zaljubljenik u putovanja. Takođe, sjajno je znati da su Novosađani i pre 150 godina ljudi putovali po celom svetu i pisali o tome.

Nikoli, momku iz imućne porodice dosadio je mondeni život po evropskim prestonicama pa je u 27. godini rešio da sreću okuša u “Novom Svetu” i to u junu 1865. svega nekoliko nedelja nakon završetka Američkog građanskog rata.

Potpuno su fascinantni pojedini opisi njegovog putovanja na jedrenjaku, sećanja na Beč I Pariz kao i boravka u Njujorku.

Forović opisuje “družinu” u svojoj kabini u potpalublju  jedrenjaka “Liverpul”:

“Ja se nalazim na brodu za useljenike te ujedno ured ljudskog ološa. Počinjem sa mojom kabinom u kojoj su 4 postelje, br. 5, 6, 7. i 8. U br. 5. su dva brata po imenu Hart. Stariji je u Londonu sekao i prodavao konjsko meso, životinja od čoveka, surovije stvorenje nisam poznavao, uostalom, sve dosad ne imadoh ni prilike  ljude takvog kova posmatrati. Ali kad je jednog jutra svog brata izbio i pretio mu da će ga ubiti, a taj reče da to nije prvina, gadio sam ga se. Ali, kako beše golem i silan modasmo stim finije s njim postupati. Čim je to primetio, osetio, iskoristio je svoj uticaj, kao što već čine ljudi njegove bagre. Jer danas, posle 15 dana putovanja, nismo mu mu više saputnici nego poslužitelji…”

Da bi prekratio putovanje, Forović se seća bečkih i pariški dana:

“A kad sam se i ja tu našao, svagda sam u mislima bio u bečkom Prateru, kamo sam se kad i kad na fijakeru br. 134 dovezao pa iz drugog vremena u zverinjaku naredio sebi guščije džigerice sa gomoljikom (“Trüffel”), fino ponuđenu, dok je fijaker čitave sate na mene čekao, da me zatim odveze kući ili u operu… Od svega toga ostade mi samo uspomena od koje bolujem i patim (…) Danas godinu dana bavio sam se u Parizu, putujući iz Londona za Beč. U petak stigoh u Pariz, u subotu se nađoh sa mlađim Jokićem na Talijanskom Bulevaru i pošto smo još istog večera u Komičnoj Operi bili, dogovorimo se, da se sutra-dan na Duhove, u 11 sah. pre podne nađemo u Café Grande (…) Posle finog doručka prošetasmo se a međutim bilo je dva sah., kad je u Long Champ zakazana trka. Odvezosmo se i mi tamo. Tu imadoh prilike videti cara Luja Napoleona III., caricu Eugeniju, ceo dvor u svu aristokratiju (…) A danas? I danas sam doduše u mnogobrojnom društvu ali kakve sorte! Onda raskoš i gizdavost, sad nevolja i jad; onda najdivnija toaleta, sad dronjave krpe; onda razmetanje site gospode, sad sirotinja kojoj viri glad iz očiju…

Forovićev popis “živih stvorova” na brodu svedoči da rezultat Američkog građanskog rata u smislu odnosa prema crncima nije baš ostavio velikog traga na evropske useljenike:

“Brodarsko osoblje broji 60 mornara, 4 oficira i kapetana po imenu Champerline, Američanin, vrlo fin I obrazovan gospodin, što je na brodu retkost. Živih stvorova bilo je osim dva crnca kuvara, 1 krava, 6 mačaka i tri psa od kojih su dva psa zbog neposlušnosti i nezgodnih običaja u more bačena!”

Nakon 40 dana putovanja jedrenjakom od Londona, Forović stiže u Njujork. Zanimljivo je da I u to vreme u Njujorku ima Srba:

“U moje doba ovi su Srbi bili u Nju-Jorku: pet ćurčija,  Mirković iz Rume,  Popović iz Kikinde, Krstonošić iz Baje, Plaši-Piletović, zapravo Milić iz Beograda, Uroš Radulović, austr. potporučnik, u grašanskom ratu kapetan, sad pismonoša. Kao takav proneverio je nekoliko novčanih pisama te je i sam došao sa one strane brave…”

Pišući knjigu 1917.-  tačno 47 godina po povratku iz Amerike, Forović rezimira svoje utiske:

“U Americi sam proveo od 26.juna 1865. do 14.maja 1870. Da je danas mnogo što-šta drugačije nego što je bilo u moje doba priznaću rado; ali onda je bilo sve tako kao što pričam. Iako sam tamo našao vrlo povoljan položaj, vratio sam se bez uzdisaja za Amerikom. To je zemlja gde svi obožavaju zlatno tele; gde deca ocu vele starče a majci babo; gde se braća u zrelijim godinama neće da znaju; gde otac sina od 12 godina iz kuće tera, da sam zarađuje; gde sin oca može tužiti; gde usred leta naraste temperature do 100-105 stepeni Farenhajta (40 Celzijus), da njih 40-45 od sunčanice umru (u to doba spava sirotinja po ulicama i krovovima); gde se o novoj godini ili 4. jula, na dan nezavinsosti, od jutra do duboko u noć iz revolvera puca, da je još milostiv slučaj ako poginu samo njih 50 a 90 se rane; gde cveće ne miriše a opet se grdan luksus sa njim tera, tako da košar parfimiranog cveća staje do 100-200 i više dolara; gde ptice ne pevaju osim vrabaca, koje je baš u moje doba neki špekulant iz Evrope hiljadama doveo i par po 4 dolara (20 kruna) prodavao…”

Forovićevo viđenje ženskih prava u Americi sredinom 19. veka takođe je pažnje vredno:

„U Americi uživaju žene naročita prava još iz doba kada ih je bilo malo, na prim. muževljevo imanje nije sve njegovo, polovina je ženino, ali ženino imanje je neokrnjeno njeno. Tu se devojke na ulici najpre javljaju, kreću se slobodno, idu bez pratnje u pozorišta, koncerte, jer znaju da ih zakon štiti. Obreče li koji momak devojci da će je uzeti za ženu a ne održi li reč, ona ga može tužiti a sudac naredi žandaru:  Donesi mi telo toga i toga! U slučaju ako se pravda tim da ne može ženu izdržavati, strpaju ga u koju radionicu i što zaradi, njeno je…“

Nikola na kraju knjige opisuje svoj povratak u Novi Sad:

„14. maja pođoh s parobrodom Emil Perejra za Evropu i posle 9 dana zatekoh u Parizu  oba moja medicinara. Na brodu su bili putnici većinom Francuzi a kada smo kod Bresta videli francusku obalu, mnogi su pali na kolena i u glas kliknuli: Ma belle France!

Još  maja meseca dođoh u Novi Sad, mesto gde sam se rodio i zagrlio sam moju milu staru mater. Bogu hvala! Svi smo bili na okupu. Kad sam ih video, zaboravio sam na sve nevolje i sav jad koji sam pretrpeo i život mi je ponovo sijnuo u svojoj ružičastoj boji! U Novom Sadu sam zatekao svoje stare drugove i stekao nove: Lazu Kostića, Kostu Trifkovića, Paju Novića, Mišu Dimitrijevića, Mošu Kostića, Mladena Jojkića. Međ Srbima je vladala sloga; ali to je onda bilo. Svi su oni navedeni legli pod zemlju  – ja ostadoh, da se njih setim i sećaći ih se, dok mi živo srce u grudima bije!“

“Put na Mesec” – prvi naučno-fantastični film

Tuesday, January 3rd, 2012

Žorž Melijes (Georges Melies) kreirao je 1902. godine, unhealthy samo par godina od prve projekcije braćeLimijer, film “Put na Mesec” (Le Voyage dans la lune) koji ne sam oda se smatra prvim naučno-fantastičnim filmom već prvim žanrovskim filmom ikada, što naučnu fantastiku čini najstarijim kinematografskim žanrom.

Naravno i pre Melijesa, snimljeno je nekoliko filmića ove tematike, ali su bili prekratki, dok je ovaj bio prvi koji je u izvornoj verziju trajao čitavih 14 minuta. Nema mnogo sačuvanih kopija prve duže verzije, ali se na webu može pronaći ona kraća.

Neverovatno, ali prvi gledaoci ovog filma mogli su  da ga gledaju “u boji ”iako je kolor film došao mnogo kasnije. Naime, tvorci filma su mukotrpno supeli da oboje svaki kadar filmske vrpce.

U nastavku pogledajte ovo tada futurističko delo koje je predskazalo mnoge tehničko-tehnološke fenomene “otkrivene” tek mnogo kasnije: