RSS izvori

Poslednji komentari

Archive for 2013

Tajland: Jedan maleni pogled

Thursday, December 19th, 2013

Tajland je nekako postao sinonim za greh, unhealthy Bangkok je sinonim za pogrešne odluke i čudne stvari, discount weirdo stanje uma, case Indokina je sinonim za avanturu. Prva poseta Tajlandu bila je kratka i… fensi. No, dovoljno da se zagrebe, za prvi pogled.

„Reka Mekong može da vam pojede noge za mesec dana. Zato menjajte čarape! Nemojte da budu mokre!“ rekao je Poručnik Dan u Forrestu Gumpu svojevremeno. Mislio je na Vijetnam i na vlagu koja izjeda stopala očas posla. Posle jedne kiše u Bangkoku kada su mi patike ostale natopljene ceo dan u šetnji, noge su mi bile pojedene dve nedelje posle toga. Poprilično. I to samo od jedne kiše, bez Mekonga. Indokina opasno i podmuklo može da ti se učini pitomom i prijateljskom, a da te nema za minut. Dobrodošli na Tajland.

RIVIJERA IZLAZEĆEG SUNCA

Naši domaćini su poželeli da nam predstave ponajviše tajlandsko parče obale pod imenom Sunrise Coast, iliti Obala Izlazećeg Sunca. Kad gledaš na mape, to je upravo suprotno od Pataje, i naravno, gleda na istok, prema „izlazećem suncu“. Prostire se od Bangkoka do poznatih letovališta na jugu, gde počinju ona luda ostrva i gde nema više žutog čoveka, sve sam go turista rozikaste boje kože. Ova Obala Izlazećeg Sunca je puna, gle čuda, Tajlanđana. To je valjda poslednja oaza gde nema previše turista i gde infrastruktura nije previše razvijena, nije nakrcano hotelima i party-klubovima i gde oko 23h sve u chill-out fazonu prestaje da fercera. Ovde smo da promovišemo obalu koja je „nepoznata“. Kaže nam vodičkinja da je ovo neka vrsta „tajlandskog Beverli Hilsa“, jer ovde dolaze ljudi iz Bangkoka, bogatuni, koji imaju svoje vile; ovde dolazi kralj, koji ima svoje palate na svakom ćošku, i svoje rezidencije. Nije daleko od Bangkoka, nije previše južno, moglo se i vozom onomad. Iako je Hua Hin, glavni grad ove regije, bio prvi rizort Tajlanda, paradoksalno je najmanje otkriven Zapadnjacima.

Ča-Am je mestašce koje je kao iz snova, uspavano i sa bungalovima pored mora. Čudne poplave svuda na putu. Šta li se desilo? „Prošao je tajfun Haijan, onaj što je poharao Filipine“, kažu nam Tajlanđani. Nema veze, odosmo na večeru pored reke. Mačke nam se vrzmaju između nogu i jako su „vitke“ kao i sami Tajlanđani: kažu da je za to neophodno jesti rubu svaki dan. Ali imaju oni ovde i svinjokolj. Jedu budisti (Tajlanđani su budisti) sve: i svinjetinu i govedinu. Svuda u okolini neko nešto ne jede, hunduisti ne jedu svete krave, muslimani ne jedu svinje, a istočna Azija jede „sve što se kreće: pliva, leti ili hoda“. To će kasnije uključiti i insekte ali o tom potom. Kupujemo u lokalnom minimarketu „7 Eleven“ kojih ima kao pečuraka posle kiše. A neobično je tiho i mirno, i ulice su zapravo proseci između neke poludžungle. A u tim prosecima ima svega: restorana, kuća, prodavnica. Samo što izgleda kao da će za 24h zarasti i ponovo postati šuma. Tropi. Nemamo pojma šta piše na čemu, pa se kupuje šta stigne: čips sa ukusom morske trave (ispostaviće se da nije tako skandalozan… ispostaviće se da je sjajan!), pivo od pirinča (ispostaviće se da jeste skandalozno za ukus Zapadnjaka), pivo od ječma i hmelja (ispostaviće se da je odlično). Žurka pored bazena. „Nemojte da se kupate u moru, mutno je i tajfun je odneo plažu!“, kažu oni. Ipak, kupamo se odmah kako je čuvar otišao. Plaže jeste osštećena, ali je voda sjajna i jako topla. U daljini sevaju munje i vide se Filipini. Ne vide se, daleko je, ali tamo su. Kupamo se 10 minuta i kažemo, super, još jedno more u kome smo se kupali! Koje je ovo more, uzgred? Nemam pojma, videćemo sutra. Videli bismo sutra da tajfun nije odneo i internet. OK, to je Tajlandski zaliv, deo Tihog okeana. Overili smo okean, malo li je! Tu je i Mič Bjukenon spasavao cice u istom okeanu, al malo dalje, sa druge strane zapravo. Pivo od pirinča je posebno nepitko za nas, izgleda kao da piješ belo vino ti se ne sviđa, i to u flaši od 6 dl. Ljubazno sam ponudio sve drugare da probaju i sami se uvere. Platio sam te, popiću te! Posle toga, možeš da naneseš slinave tragove (sline) od puža na lice, to je sada hit, ima u kesici ko majonez da se kupi. Maskara. Posle sam saznao da ima i kod nas cela fabrika toga. To je hit bjuti industrije.

Vrelina da ne možeš da dišeš. Ujutro vidimo da je tajfun izlomio palme, odneo pesak, ostavio stenje, naneo granje. 3 dana ranije i odneo bi i nas. Šta ti je tajming. Kad mi je bivša objašnjavala „da nam nije bio tajming“, ja sam bio besan zbog objašnjenja, a sad kad sam opet „promašio tajming“, sad sam srećan.

Odlazak u Kao Vang, grad gde je kraljevska palata na vrhu brda sa gomilom super budističkih hramova. Buda pokraj puta je normalna stvar. Majmuni su normalna stvar. Molim? Da, oni isti kao u „Mamurluku u Bangkoku“. Majmuni su sveti ovde i uvek su sakupljaju pored hramova. Kradu sve „što nije zakucano za patos“, pa se ne smeš usuditi da nešto jedeš ili piješ, a fotoaparat držiš čvrsto. Svi smo oprezni, a majmuni nas gledaju sa otvorenim prezirom što niko ništa ne jede da mu otmu. Super iskustvo. Kupujem tamne naočare, 20 bata. 55 dinara. Pivo je sinoc bilo 100 bata. Čudan odnos robe i novca. Dobro, trajale su malo duže od piva, ali tako mi i treba.

Hua Hin je već neka vrsta elite, sa sjajnim hotelima i prvom železničkom stanicom na Tajlandu koja je eto, slatka i crvenkasta (ili je to najlepša stanica na Tajlandu, a nije prva?). U izlasku vidimo i neverovatne suvenire na pijaci, kape sa logotipima fante i čega sve ne sa nekim staklićima, neverovatno. Pržene škorpije, kuvani jastozi. Sutra na more. Plaže duge desetinama kilometara. Zalazak sunca uz pogled na Majmunsku planinu sa Zlatnim Budom. Sjajno.

Na putu do Bangkoka nalazi se slavna Plutajuća pijaca, Damnoen Saduak. Ima svašta da se kupi ali sam slabo video da je neko nešto kupio. Čamci se međusobno sudaraju i slikaju. Ako hoćete nešto da kupite, a najčešće su to kineski suveniri, žena koja to prodaje vam čamac uhvati kukom i ne pušta. Imam utisak da je od toga ostala samo ljuštura turističke atrakcije, kao Venecija i gondole. No, eto, Fanta sa ukusom jagode, egzotika. Ostalo je par slika za ljubičastim i roze šeširima koje smo dobili. Uspomena na nešto što je pre 100 godina zaista bila pijaca sa pravom trgovinom pirinčem, ribom, solju i drugim stvarima. Žao mi je što nisam ovde bio u vreme Perl Bak ili Indijane Džounsa, ali šta je tu je.

BANGKOK DANJU

Bangkok sve više podseća na Singapur ili Hong Kong. Sve je superultrafensi. Sve se ruši da bi se se gradilo veliko i šljašteće. Malo mi kad pada kiša i kad je noć podseća na Blade Runnera. Tajlanđani ne vole previše imidž koji im se servira da su „Sin City“ i pokušavaju na svaki način da ga se otresu i daju akcenat na sve raskošno i kulturno značajno. Nismo odseli u hostelu kao što smo želeli ali nije loše upoznati ni ovaj jamesbondovski deo života: executive suite je super kad ga ti ne plaćaš, ko što ni Bond, James Bond, ne plaća. Sky Bar, mesto na vrhu Sky Towera, gde je pivo 8 evra i gde su 90% gostiju Belci, osim par prelepih Tajlanđanki, gde na krovu na 64. spratu ili kom već, svira džez orkestar. OK, Bond life. Ali, poželimo da pobegnemo od sjaja i da uronimo u Bangkok „sa druge strane pristojnog. Pre toga statue Zlatnog Sedećeg Bude i Zlatnog Ležećeg Bude. Spektakularno. Hramovi su divni, i plovidba noću rekom Čao Plaja je spektakularna na isti način, sa svim znamenitostima koje ti promiču ispred nosa.

ONE NIGHT IN BANGKOK

Idemo u grad! Hvatamo metro, koji je zapravo nadzemni, na 20 m iznad bulevara, između zgrada. Već ovo deluje fascinantno. Idemo do neke stanice na obvali reke, pa hvatamo gradski brodobus (tako ću ga nazvati) i odemo u Kao San, mesto gde su svi bekpekeri sveta. Sve je jeftino, osim piva, koje ne može ispod 2 evra za 0,6 litara, ali šta ćeš bolje od Chang (Evertonov sponzor) i Singha (Chelsea i Manchester United). Ražnjići na ulici. Izeš Bangkok ako nisi jeo street food! Kiosci sa pravljenjem koktela i plastičnim stolicama. Osećaj da si kao kod kuće. Kad se već dovoljno popilo, dva člana naše ekipe postaju hrabri i ovaj manje hrabar jede skakavca a ovaj više hrabar jede škorpiju. Mrtvu i prženu. Sa ukusom soja sosa, ali kaže da je oklop pretežak za sažvakati i da mu je u grlu krljušt stajala još dva sata. Neka devojka nas sreće na ulici i kaže „Samo da vas pozdravim“ sa užičkim akcentom. Ispostavlja se da je vodičkinja naše agencije i da se zove Jana. Zdravo, Jano, dušo, divno sresti našeg čoveka u ovoj ludnici. Mada, ko zna Laze Telečkog leti nije mi ni ovo teško palo sa svim cirkusom. Kažu da je vreme za još ekstremnije sportove. Ulazimo u rikšu, tj. tuk tuk a vozači nas vode u Pat Pong, kvart poznat po… svemu. Dosta smo videli što ostavljamo da se nasluti. Noć u Bangkoku je gotova. Oni koji tu ostanu 3 dana, sigurno potpuno budu promenjeni, od strane grada. Um se menja u Bangkoku. Doći ću ponovo, sve mi se čini.

DSCN8194

Demoni  i pagode u kompleksu hramova Vat Po.

 

DSCN8172

Zavaljeni Buda, fascinantan prizor od čistog zlata!

DSCN8137

Pogled sa našeg bazena na spektakularni skajlajn Bangkoka

DSCN8118

Plutajuća Pijaca Damnoen Saduak.

DSCN8102

Autohnona prodavačica na Plutajućoj Pijaci: voće nije kineska kopija

DSCN8075

Prodavnica u Hua Hinu

DSCN8061

Spektakularni hoteli Obale Izlazećeg Sunca

DSCN8033

Kraljevskja palata u Hua Hinu: skromnost pre svega!

DSCN8029

Ovako uživaju kraljevi stalno, mi na par minuta

DSCN8017

Hua Hin, najlepša železnička stanica Tajlanda, i Kraljev pansion

DSCN7997

Hua Hin, pogled na plažu i Majmunsku planinu

DSCN7973

Kao Vang, hramovi pocrneli od vlage Tropa.

DSCN7939

Majmun koji vreba i ljut je što nemamo ništa za krađu

DSCN7931_1

Nije preterivanje: stvarno su opaki mali čovekoliki stvorovi

DSCN7909

Fascinantni hoteli Ča Ama

 

Veče sa Tinijem: Predstava kao prst u oko svemu što je preuzelo male ekrane!

Tuesday, December 17th, 2013

vece sa tinijem 2

Došlo je vreme da se uzdrma učmala scena Srbije i da se gurne prst u oko vemu što je neprirodno došlo i preuzelo ekrane, viagra 100mg srca i duše u vreme “selebritija”, “te-ve personalitija” i ostalih gospodara malih ekrana koji se useljavaju sa svojim “glamuroznim” životima u naše domove iz “plavih kutija”. Upravo to radi beskompromisna predstava “Veče sa Tinijem”, koja je postavljena na Kamernoj sceni SNP-a u Novom Sadu. U originalu, američka spisateljica Bridžit Karpenter se obračunavala sa Holivudom i američkim rialitijima, a u našem prevodu i sjajnoj adaptaciji Strahinje Bojovića i u režiji Bogdana Jankovića (i u izvedbi Strahinje Bojovića (Tini) i Tanje Pjevac (svi ženski likovi)) predstava se obračunava sa primitivizmom, pohlepom i sujetom na domaćoj “estradnoj” sceni. Glavni junak, Tini, bori se surovo protiv sveta u kojem je surovo gažen i zaboravlja na meru i suštinu bilo čega, osim na svoju sujetu. Maestralna Tanja Pjevac menja nekoliko uloga tokom predstave i predstavlja sve ženske osobe s kojima se Tini suočen, od devojke do menadžerke i psihoterapeutkinje. Cela predstava je izuzetno moderno realizovana, uz pomoć video-bimova i sa referencama na našu savremenu kulturu, a kreće se kao jedan gigantski niz video-spotova, u 24 kratka čina. Za ljude kao što je Tini, kojih je sve više, život je samo borba u kojoj se svi guraju da dođu ispred oka kamere ili objektiva paparaca i gube ljudskost. Za sve nas ostale, ova predstava je opomena. Pola skandal, pola smeh, a u celini jedno veliko otrežnjenje.

Sledeće izvođenje u SNPu je 25. januara.

vece sa tinijem 1479704_10151767111171493_1086257932_n

vece sa tinijem 1503758_10151767111131493_1415631620_n

Biti il’ ne biti – ČOVEK

Friday, November 29th, 2013

Gledam one mučne slike iz Bogovađe, buy Banje Koviljače, prostate Ušća kod Obrenovca… pa se pitam: kada je i zašto nestalo sve ljudsko u nama? Zar je moguće da nas ti nesrećnici koji su utekli iz građanskim ratom zahvaćene Sirije, Avganistana ili neke druge nevolje baš toliko ugrožavaju da ćemo ih radije prepustiti „beloj“ smrti ili onoj od gladi nego što ćemo im pružiti komad hleba i stari kaput? Osmeh ohrabrenja namerno ne spominjem jer je empatija u nama naprosto – usahla.

U potrazi za (boljim) životom, na putu ostvarenja toliko skromnog ljudskog sna da s mirom ustaju i s mirom ležu, isprečili su im se negostoljubivi (ovo je pravi eufemizam) stanovnici pobrojanih i još nekih mesta u Srbiji, uplašeni time da će im došljaci poremetiti ustaljene navike.

Kada smo to postali toliko bezdušni, neosetljivi na tuđu muku? Da li smo mi potomci onih srpskih domaćina koji su prihvatili mnogočlane slovenačke porodice početkom Drugog svetskog rata nudeći im utočište do okončanja tog užasa? Naši preci, isti oni koji su u oskudici delili poslednji obrok sa svojim nevoljnim gostima, sada se u grobovima prevrću gledajući tužne azilante kako se na novembarskim temperaturama teturaju od gladi po okolnim šumama, ali ipak pokušavaju da zadrže ljudskost kupajući se u ledenim potocima da bi koliko-toliko održavali higijenu, kao i još tužnije potomke koji ne žele te azilante u svojim naseljima, jer se, zaboga, plaše za svoju decu! Pa kome su oni naudili? Nisam čula ni da su nekoga mrko pogledali, a kamoli da su učestvovali u nekoj nepodopštini. Zagovornici ideje „proterajmo ih iz Srbije ili makar iz mog sela“ tvrde da „ti stranci kradu sve što stignu“, a zaboravljaju da glad nema oči. Kada bi konačno bili na toplom i s makar jednim toplim obrokom dnevno, uverena sam u to da niko od njih ne bi posegnuo ni za jabukom s grane. Pobogu, oni su prestravljeni svime što im se desilo u otadžbini (a nisu pobegli od malih jada), pa i onim što im se ovde dešava. A samo su u prolazu kroz našu zemlju. Koliko sutra, postaće članovi zajednica u zapadnoevropskim državama, pa verujem da će s pravom „lepo“ pričati o nama i da će ih pritom zapadnjaci slušati u želji da potvrde svoje već izgrađeno mišljenje o nama, „surovim Balkancima“.

I onda se čudimo zašto nas svuda u svetu doživljavaju kao „loše momke“. Nije nam potrebna nikakva Medlin Olbrajt da nas ocrni, ocrnili smo sami sebe odnosom prema nevoljnicima. Ovakvi kakvi smo – stisnuti, sebični i ksenofobični – još dugo ćemo se pitati kada će nam biti bolje. A dovoljno je setiti se reči upokojenog patrijarha Pavla, u koga smo se svi zaklinjali: „Budimo ljudi! Biće nam bolje kada budemo bolji ljudi.“ Zar je to toliko teško?

U velikoj misiji

Monday, November 25th, 2013

Nedavno je u jednom ozbiljnom tok-šouu nekoliko psihijatara pričalo na temu straha od smrti i – složili su se da je on intenzivniji kod ljudi koji misle da nisu uradili u životu ono što je trebalo te nisu ostvarili misiju radi koje su i poslati da žive na ovoj planeti. Mnogi, troche allergy pa i ja među njima, help medicine misle da je ono čemu bi trebalo da posvetimo više svog vremena i što može da oplemeni naše živote vezano za pomaganje drugima, cialis onima koji su bespomoćni, altruizam, humanost….

Ipak, skoro sam sigurna da svi, u trenutku kada se suočavaju sa smrću, najviše žale što nisu provodili lepše, radosnije i ispunjenije vreme sa svojim bližnjima. Na takozvanoj bucket list se, osim tipičnog skakanja padobranom i odlaska na karneval u Rio, nalazi takođe tipična želja ”kupiti kuću na selu”. To u prevodu znači: živeti mirno, okružen najbližima, bez stresa i mnoštva drugih ljudi. Na bucket listi se ređe nađe nešto što je vezano za poslovna postignuća, uspeh u javnosti, zaradu, pa čak i samopotvrđivanje kroz pomoć drugima. Kakva ogromna razlika, budući da smo u životu skoro neprekidno obuzeti upravo time.

I gorepomenuti psihijatri rekoše da je važno svakog dana pomisliti da smo smrtni, kako bismo uspeli da integrišemo ono čemu težimo dok smo živi i ono za čim žalimo kad umiremo. Deluje jednostavno, a nije. Upoznala sam uspešne, predane i posvećene ljude koji se čak bave i humanitarnim radom, a da se pritom svađaju ”na krv i nož” sa svojim partnerom, zanemaruju stare roditelje, ne komuniciraju s braćom i sestrama, stide se svoje rodbine, u svakodnevnoj strci ne javljaju se komšinici što živi preko puta njih. I tako u velikoj misiji traganja za sopstvenom svrhom i smislom koji će nas ispuniti i čak pripremiti za poslednji čas, ovih pretprazničkih dana, setimo se šta možemo uraditi za one što žive s nama i pored nas. U početku nam se može učiniti da nemamo baš vremena ni energije za njih, ali korak po korak, reč po reč, delo po delo i – stvari počnu drugačije da funkcionišu. I tako pripremljeni – uđite u novu 2014.

Imate još vremena!

Iskupljenje

Monday, November 25th, 2013

Besplatna izvinjenja: još malo pa nestalo…

Zaboravi na užasno zimsko nevreme napolju, generic neka CKM bude tvoje sigurno utočište. Ne boj se, prostate slobodno uđi unutra, bronchi sedi pored kamina i skini te mokre pantalone. Sad kad si se opustio, slobodno nam reci ukoliko smo ti se nekako zamerili ove godine. Shvativši da je do kraja godine ostalo još samo nekoliko nedelja, doneo sam odluku da se CKM kolektiv iskupi za sve (dobro, bar neke) loše stvari koje smo uradili, te da u 2014. uđemo čistih računa i s manje gnevnih čitalaca za vratom.
Uzmimo na primer Mimi Živanović, devojku o koju sam se ogrešio zlonamerno se smejući njenom YouTube klipu zajedno sa svima vama. Istog trenutka kad smo je upoznali na poslednjoj CKM žurki, shvatili smo koliko smo bili u krivu i da žurkama unazad nismo veče proveli s toliko zabavnom i dobronamernom osobom. Već sutrašnjeg dana poslali smo joj zasluženu pozivnicu za gostovanje na naslovnoj strani CKM-a.
Na krilima iskupljenja, a zbog kučeta koje sam udario autom (dva puta), iste nedelje smo azilu za pse ”Bella” prosledili 75.000 dinara osvojenih na McDonalds turniru (zapravo, psima smo spakovali i pakete hamburgera, ali smo bili prinuđeni da ih pojedemo usput – čim smo shvatili da je azil udaljenih čitavih 15 km od redakcije!).
Ostalo mi je još samo da se iskupim stanovnicima mesta kojem se CKM najviše ismevao i odakle nam je stiglo neverovatno mnogo pretećih mejlova. Poslatih poštom. Dragi Vranjanci, primite moje najiskrenije žaljenje zbog činjenice da živite u Vranju. Ne brinite, stvari će izgledati mnogo bolje kad vas pokrije debeli sneg…

Tekst je objavljen u magazinu “CKM” br. 121 decembar 2013.

Šekspir iz paralelnog sveta

Saturday, November 2nd, 2013

(Bogojavljenska noć, ampoule režija: Egon Savin, viagra 60mg SNP, unhealthy premijera 1. novembar 2013.)

 

Kažu neke teorije da osim ovog našeg, postoje paralelni svetovi gde je sve isto kao ovde, a ipak potpuno drugačije. U nekom od tih svetova ja sam oženjen i imam dvoje dece, u nekom drugom sam gej, u trećem sam truli bogataš na jahti, u četvrtom sam već poginuo i slično tome. Šekspir je posebno zahvalan za izmeštanje u paralelne svetove, jer em je 400+ godina poznat, em je njegova poetika i poruka večna. Pa, zašto se ne poigrati malkice: Trevor Nunn je 1996. stavio radnju ne u Iliriju i Mediteran nego u centralnu Evropu 200-tinak godina kasnije, a Egon Savin je… recimo, postavio stvari onako kako bi, po njegovom mišljenju i senzibilitetu, Šekspir, ondašnji trendseter i Bowie onog doba, napisao dramu 2013. godine.

Naravno, sve je ultramoderno i podseća na ovu našu Iliriju iz svakodnevice. Knez Orsino loče i duva, loži se na pare i lepu naslednicu, naslednica je kao i sve arhetipske žene uglavnom, zainteresovana za one koji su joj nedostižni i one koji je tretiraju sa nezainteresovanošću, dakle, sve je kao što je ovde i sada, i uvek i svuda. Pa ipak, iako su svi likovi modernizovani i satirizovani, sve ostaje manje ili više dosledno osnovnoj zamisli drame do twist endinga za koji Savin smatra da je sasvim prigodan.

Šapnuo sam kolegi do sebe da je ova drama zapravo prva oda metroseksualnosti koje mogu da se setim: lepa Olivija zaljubljena je ne u muževnog Orsina, već u metroseksualnog i uglađenog Cezarija, koji je takav u svakoj adaptaciji, a bogme se i Orsino greje za ženu koja liči na dečaka. U doba jasnih podela uloga muško-žensko, Šekspiru nije bilo lako da se ovako poigra, ali u okvirima heteroseksualnosti je već tada definisao muževne muškarce, ženstvene žene, ženstvene muškarce i muževne žene, i sve ih je postavio u istu ravan. Sećam se kada je jedan moj drug počeo svađu sa drugim oko ukusa za žene, sa nekih 17 godina: „Tebi se sviđaju sve nafrakane kučke koje deluju jeftino!“, rekao je jedan, da bi drugi besno odvratio: „Pa barem se ne ložim na žene zato što liče na muškarce!“. Ta dihotomija je uvek postojala i uvek će postojati. Neki vole suportan pol baš zato što je suprotan, a neki traže u suprotnom polu ono što im je poznato u sopstvenom, da bi lakše izašli na kraj sa nepoznanicom i misterijom ljubavi i seksualnosti.

 

Zanimljive su u predstavi jasne pop-reference. Meni je Olivija na početku neodoljivo ličila na Lady Gagu, a imidž Cezarija, tj. preobučene Viole (nikad više neću moći, posle „Zaljubljenog Šekspira“, da čujem ime „Viola“ a da ne pomislim na Gwyneth Paltrow sa smešnim brčićima), podseća na mešavinu Andrewa Eldritcha iz The Sisters of Mercy i Annie Lennox. Sanja Ristić Krajnov u ulozi Olivije u svaki kadar unosi naboj seksa koji ni iritantan karakter junakinje ne može da smanji, a ta kontradikcija „da bi poljubio nekog ko te nervira“ i jeste neophodna. Nenad Pećinar održava animalnu samouništavajuću privlačnost Orsina na visokom nivou, a odlična Minja Peković sjajno se snalazi u ulozi devojke sa tajnom. Da smo u Holivudu, ovakve uloge sa presvlačenjem bi se regularno nominovale za Oskara. No, možda je prava zvezda predstavi iskusni Radoslav Milenković kao Malvolio, koji je u ovoj verziji sveštenik. Čovek je dominirao svakom scenom i zasmejavao sve čak i u scenama duboko tragičnim po sebe: Malvolio je arhetip muškog samozavaravanja – mi inače imamo tendenciju „wishful thinkinga“ da izvlačimo iz jednog osmeha ili reči čitavu romansu („Znao sam da se loži na mene!“) iako je realnost sasvim drugačija. Malvolio je doterao sve to do bolnog ekstrema, da se svako od nas zasigurno složio sa rečenicom: „Sigurno sam i ja nekad bio Malvolio“.

 

Sve u svemu, predstava je skoro briljantna. Zašto „skoro“? Pa, prilagođena je apsolutno našoj generaciji koja je odrasla uz „Simpsonove“,  „South Park“, „Family Guy“ i MTV i bespoštedno ismeva sve i svakoga, svaku ideju i svaku ozbiljnost. Osim jedne. A nju je Egon Savin i postavio u sopstveni članak, „Reč reditelja“, a ta ideja je ne samo androginost, već i „trojka“ i u ljubavi i u seksu, biseksualnost i liberalnost, nasuprot puritanstvu, konvencijama, namrgođenosti. „Pustite ljude da se vole kako god hoće, bolje nego da se namrgođeno komentarišu ili mrze“, jeste lep koncept, a zbog njega je Savin žrtvovao i lik Violinog brata blizanca Sebastijana i spojio ga sa Violom u jedan lik. Twist ending je neočekivani zaokret u kome se ne venčavaju 4 osobe (dve po dve, Sebastijan sa Olivijom, Viola sa Orsinom), već se upriličava trojno venčanje, tj. veridba Orsina, Olivije i Viole/Cezarija, i kruniše se „trojnim poljupcem“. Da će ovo ići u tom smeru, videlo se preko sve naglašenijih lezbo-scena tokom predstave, a kulminacija je u raspletu. Možda nas je iznenadilo da Savin ovako završi predstavu, ali na kraju krajeva, to nije nimalo slučajno. On je to od početka i hteo. To je i bila, sudeći po „Reči reditelja“, njegova glavna ideja od starta. U eri Andreja Pejića nekako smo to i mogli očekivati. Šteta samo što je jedna predstava koja je bila jedan veliki „South Park – Šekspir“, i koja je nemilosrdno ismevala svaki svakcijati element ljudskog ponašanja, na kraju postala pomalo pamflet liberalnosti, bez ironije i na to. Počelo je kao South Park, a završilo se kao sovjetski plakat. South Park-ovci bi se narugali i tome što je za Savina bila svetinja. Da imam zvezdice da ih delim, dao bih 4 od 5, a da je ismejao sve ideje, dao bih ih 5. Ovako, dobili smo otvoreni protest protiv narastajućeg konzervativizma i cenzure „in your face“, dva zagrljena geja za šankom, i ljubljenje „svako sa svakim“, ali to je i razumljivo kad vidimo gde živimo.

 

Na kraju, izlazeći sa predstave, nasmejali smo se i prokomentarisali: „Ovo kod Fajgelja ne bi prošlo!“. Izašli smo smejući se. Vi pogledajte pa izađite… hm… pa, kako vam drago!

Anđeli dobrog srca

Thursday, September 19th, 2013

Izdanje Lepote&Zdravlja koje je pred vama posvećeno je pre svega ZDRAVLJU. Jedan od razloga jeste to što nas uskoro, allergist već 3. oktobra, pilule očekuje Pro femina 2013 – Okrugli sto Žensko zdravlje u fokusu. Na stranicama 92–97 možete pročitati razmišljanja učesnika našeg okruglog stola, ljudi koji su lekari ili se na drugi način bave zdravljem, na temu svetlih i tamnih strana ove važne oblasti. Očito je da smo svi svesni problema u našem zdravstvu, a mnogi imaju i dobre ideje za njihovo prevazilaženje i volju da ih sprovode u delo. Iz dana u dan, u velikoj posvećenosti svom poslu. Nadamo se da će i L&Z biti bar kockica u tom mozaiku faktora koji treba da se sklope kako bi se situacija u našem zdravstvu popravila.

Uvek kad se neko u mojoj okolini razboli ili ako sama imam zdravstvenih problema, pomislim – zar nije dovoljno teško to što moramo da se suočavamo s bolešću i krhkošću svoga tela, zar nisu dovoljne neprijatne dijagnostičke, a potom terapeutske procedure, vreme i novac što moramo da izdvojimo, promene u načinu života koje s puno discipline treba da uvedemo?! Zar to nije dovoljno, nego moramo da se suočavamo s namrštenim, nadmenim i hladnim lica medicinskog osoblja, od kojeg toliko zavisimo upravo kada smo bolesni i nemoćni. Odmah da kažem, postoje divni izuzeci. I shvatam da je izuzetnih primera mnogo, i da neću moći sve da ih nabrojim… čak i na najmanje očekivanim mestima, u nekim domovima za stare u kojima sam bila, u stacionarima za mentalno obolele, a o privatnim zdravstvenim ustanovama da i ne govorim. Ipak, kada bih ja imala čarobni štapić kojim bih mogla uvesti jednu jedinu značajnu promenu u zdravstvu, bio bi to način na koji se vrši selekcija ljudi pri upisu u srednje medicinske škole i na medicinski fakultet. Zahvaljujući njemu, s bolesnim ljudima bi radili samo oni koji pokazuju autentičnu potrebu da pomognu, altruizam i humanost, a ne i oni koji u odnosu s bolesnicima realizuju svoju potrebu za superiornošću i dominacijom.

Poznata su vam ona siva rana jutra, često slučajno upravo u jesen, kad smo prinuđeni da čekamo u hodnicima laboratorija, da čekamo na upute i zakazivanja ili, još gore, kad sve to radimo s bolesnim detetom u naručju ili sa starim roditeljem. Sva ta jutra bila bi podnošljivija, u svakom slučaju ljudskija, da oni od kojih zavisi naše zdravlje, zdravlje naše dece i bližnjih imaju dovoljno snage, vremena, ljubavi… da nam kažu toplu reč i stave ruku na rame. U bolnici su mi se desile najdivnije i najmučnije stvari u životu: rođenje moje dece, ali i njihovi bolnički dani, ispitivanja, pa i operacije.

Bolest je, kažu, iskušenje, ali i šansa – put koji nas vodi u drugačiji život.

Zar ne bi bilo divno kad bi u tim momentima pored nas bili pravi anđeli dobrog srca?!

Tekst je objavljen u magazinu “Lepota i Zdravlje” br. 152 oktobar 2013.

Microsoft konceptni video iz 2000. tačno predvideo današnje trendove

Thursday, September 19th, 2013

Microsoft konceptni video iz 2000. godine tačno predvideo današnje trendove, look ali je sam Microsoft omašio većinu njih.

Pre 13 godina kada je nastao ovaj video Microsoft je bio na vrhuncu i jedini koji je mogao da pokrene stvari u tehnološkom svetu. Google je bio “još u pelenama” i praktično je osvojio Internet, a pet godina kasnije pridružio mu se Facebook koji je zagospodari odruštvenim mrežama. Amazon je gospodar internet maloprodaje, a Google i Apple vladaju mobilnim softverom.

U konceptnom video zapisu iz 2000. Microsoft je predvideo tehnološke trendove s početka 21. veka ali nažalost samog Microsofta sama kompanija nije uspela da iskoristi ove vizije.

Pogledajte video i videćete: pametne telefone, tablet računare, društvene mreže, cloud računarstvo, glasovno komandovanje

PUNA DECENIJA!

Thursday, September 19th, 2013

Skupilo se društvo staro…

Sećate li se kad sam na istom ovom mestu hvalio prethodni broj kao najbolji? Čista laž! Broj koji sad držite u rukama toliko je genijalan da smo pokrenuli inicijativu da se pod hitno uvede u školsku literaturu kao dobro od istorijskog značaja. Naime, sale pre tačno 10 godina rođeno je prvo mladunče CKM-a. Zajedno s vama smo ga vaspitali i gledali kako odrasta.

Učili smo ga kako da upaljačem otvara limenku piva i kako da se pravi da žene gleda u oči, treatment kada s njima priča. A vidite ga danas – momčina! I sve to zahvaljujući svima vama koji ste naš magazin čitali sve ove godine. Posebno onim čitaocima CKM-a koji su išli toliko daleko i da ga kupe.

Ako se sagnete i pogledate ispod svoje stolice, drugs pronaći ćete bocu šampanjca koju smo postavili za svakoga od vas. Slobodno je otvorite, mi častimo! A sada visoko dignite čaše i nazdravite svim onim CKM žurkama koje nam tek dolaze, cicama i komšinicama koje nas čekaju u narednim brojevima i ”Mrzeli smo ovog meseca” luzerima koji će svaki put poljubiti naša vrata.

Živeli!

Tekst je objavljen u magazinu “CKM” br. 119 oktobar 2013.

MANU CHAO: APOSTOL ALTER-GLOBALIZMA NA DELU!

Tuesday, September 17th, 2013

Manu Chao je čovek komplikovanih korena i logično je da mrzi svaku vrstu opresije, herbal jer da je bilo po planovima diktatora, ne bi se on ni rodio: njegov otac je iz Frankove Španije, iz Galicije, pobegao u Pariz kada je deda osuđen na smrt zbog antifrankizma, a to je lako moglo zadesiti i ostatak porodice Chao, u dobroj tradiciji apsolutizama svake vrste. Bilo kako bilo, kad odrastete u predgrađu Pariza, hranjeni pričama o užasima diktatura, okruženi uličnim muzičarima, vaš put je logičan: bićete buntovnik sa gitarom, okoreli levičar. Teško da je bolje mesto za sviranje mogao odabrati od Srbije, koja je, kao i Latinska Amerika i ostatak Istočne Evrope, ruku na srce, šizoidna kombinacija okorelog buntovničkog levičarenja i zadrtog desničarenja, ali ovo bi zahtevalo mnogo duboku analizu. Vraćamo se na muziku.

Elem: Manuel je zagazio u 6. deceniju života, a mladić je. Impresivno. Komentari nekih devojaka su da bi volele da im dečko tako izgleda, a Manu im može biti otac. Teoretski. Sa klasičnim imidžom koji je mešavina The Clash i Boba Marleyja (sa još par začina), Manu je ušao u Halu Sportova na Novom Beogradu i isprašio više od 2 sata svirke. Doduše, znali smo to, to je i obećao, to mu je običaj. Drugo je pitanje da li je Hala Sportova dobro odabrana lokacija: vrućina je vrlo brzo postala neizdrživa, a 5.000 posetilaca je horski pevalo sa Manuom sve pesme. Impresivno je koliko Srba zna španski, uzgred – „Gde si naučila španski“, pitam devojku do sebe. „U Cervantesu.“ Neka, ionako je teško naći lepši i lakši jezik za učenje. Atmosfera u Hali Sportova postaje kao kada neki sportski tim gostuje u „paklenoj atmosferi“: ali Manu obožava takve atmosfere: adrenalin, znoj, svi fiksirani na stejdž, viču, puni emocija. Muškarci uskoro ostaju bez majica i pokazuju svoje raskošne i manje raskošne fizionomije. Devojke se nisu toliko usudile ali bile su nedaleko od realizacije. 45 stepeni, kao leti, u vlažnoj sezoni u tropskim krajevima. Odlična, emocijama napunjena sauna.

Manu je krenuo od početka furiozno, što je em njegov stil, em drugačije ne bi ni mogla ta impresivna karijera da se ugura u 2 sata i kusur. Sve pesme spojene, neke smućkane u jednu (odlične aranžmanske bravure), rolerkoster emocija. Muzičara manje nego na Exitu 2008. ali u sviračkom smislu se nije osetilo. Mislim da je srpskoj publici najviše prirasla za srce „La Vida Tombola“, koju je otpevao na samom početku. Što je i logično ako živiš na Balkanu: ako život nije tombola, šta je onda? Da li je njegova muzika rok, pank, rege, world music, latino? Sve je to odjednom. On zaista baštini fuziju opuštenog jamajkanskog zvuka sa pankom britanskih predgrađa, a njegovo latinsko poreklo i fascinacija Latinskom Amerikom i Trećim Svetom uopšte samo dodaju hrpu egzotičnih začina na sve to. Ima i pesama na galicijskom (Bixo do Coco) i na francuskom, i na španskom i na engleskom, i na portugalskom. Put oko sveta, i to najlepšeg dela sveta. Uvek je na strani potlačenih (Clandestino (ilegalac)), uvek se pita kuda dalje (Desaparecido, pomenuta La Vida Tombola, sve potcrtano ikoničkim Manuovim pitanjem „¿Qué horas son, mi corazón?“).

Ovo nije samo koncert. Ovo je saborni događaj. Ovo je pleme u transu. Ovo je savremena emotivna crkva, a Manu je vrhovni sveštenik i žrec. Ovo je stvaranje posebne energije i elektriciteta i povezanosti među samom publikom, i muđu publikom i pevačem, i to na način koji je odavno odsutan sa velikih pop i rok događaja, a postojao je u vreme svakog revolucionarnog pokreta u muzici, od The Beatlesa, do The Clash i rejva. Atmosfera je dodatno elektrificirana zbog pretnji ratom protiv Sirije, i vidljivo je da je bar 20% energije i besa više među publikom zbog tekućih oblaka globalnog rata nad glavom. Ljudi žele globalizaciju, ali ovakvu. Ne onu koja podrazumeva da ćemo svi biti isti, a ne ni antiglobalizaciju, gde ćemo odbijati sve iz sveta. Rešenje je alter-globalizacija, u kojoj će se napraviti pačvork svetskih uticaja, jezika, boja, ukusa i mirisa, i u kojoj će svi biti ravnopravni. Manu Chao je apostol alter-globalizma, i kako je Joe Strummer rekao pred smrt, jedini je naslednik The Clash. Ako ste hteli političku poruku, mogli ste videti karikature Georgea W. Busha sa klovnovskim nosom, kao i Hitlera na video-radovima iza Manua, ali i natpis „Banlieu rouge“ („Crveno predgrađe“). Sve vam je jasno šta je pesnik hteo da kaže. Ako ste hteli samo dobru muziku i sjajnu žurku, i niste obraćali pažnju previše na video-uratke ili tekstove, podjednako ste sjajno prošli. Već posle ponoći, svi mokri (srećom pa noć nije bila hladna), sa osmesima, ušli smo u septembarsku noć i petak 13. je završen. Uopšte nije bio baksuzan!

Samo nešto za kraj: „Tú no tienes culpa, mi amor, que el mundo sea tan feo.“ („Nisi ti kriva, ljubavi, što je svet tako ružan.“). Svet je ružan, ali trenuci su sjajni.

UTISCI SA FESTIVALA CINEMA CITY

Tuesday, September 3rd, 2013

PROLOG

Odmah posle završenog festivala Cinema City, 6. po redu, usnio sam prilično traumatičan san. Bio sam u vojsci, neznano kojoj, i učestvovao u užasnoj sceni u kome je neki od komandanata, praćen fanaticima iz naše čete, pobio gomilu civilnih zarobljenika, a mi koji nismo učestvovali u pokolju direktno, samo smo ćutali sa svojim puškama i pazili ostale zarobljenike da ne pobegnu, sa užasnim osećanjem gađenja nad nasiljem i nad sopstvenim kukavičlukom. Kada sam se probudio, shvatio sam da sam pogledao priličan broj filmova sa Cinema Cityja, da je san uslovljem tim filmovima, i da je to upravo bila tema koja se kao crvena nit provlačila kroz ceo festival. Ali o tome na kraju. Evo najjačih utisaka sa festivala, sasvim subjektivno.

  1. POVRATAK OTVORENIH SCENA

Taman kad sam počeo da kukumavčim i da osećam nostalgiju za otvorenim „stejdževima“ koji su mi najviše nedostajali, posebno legendarna pozornica u Dunavskom parku (nijedne nije bilo 2012. godine), i ona mala šarmantna u Miletićevoj (valjda je smetala komšijama), pojavila se jedna sjajna „bina“, pored Izvršnog veća. Taman da nikom ne smeta: političara i poslanika nema tokom popodneva i noći. Još jedno „nesmetanje komšijama“ je Arena Open Air, koja je u dvorištu Hotela Vojvodina omogućavala sjajne projekcije, umesto da budu u Porti. Dobro, malo sam nostalgičan i za Portom, ali apsolutno genijalno iskustvo je pratiti filmove iz kultnog kafea Kosmo Sapiens, sa njihove terase. Da bi festival zaista bio u fazonu „ceo grad je bioskop“, moraju postojati otvorene scene. Srećom, 2012. je bila izuzetak.

  1. GETSBI JE ZAISTA VELIKI

Baz Luhrmann je istinski genije. Od one „smešnoće“ zvane „Strictly Ballroom“, koji je uz hrpu neverovatnih filmova 90-ih učinio da se australijska kinematografija smatra „uvnutom i zabavnom“, koja je bila njegov prvi film, pa preko „Romea + Julije“ (gde se Di Kaprio profilisao kao buduća velika zvezda, i dobio tone mržnje po glavi, iako je sjajan glumac) i „Mulen Ruža!“ (sa sve uzvičnikom), navikli smo se na raspevane i raskošne filmove. Onda mu je došlo da se bavi epskim patriotizmom, što mu nije išlo loše („Australija“), ali najbolje mu ide ovo šarenilo, spojevi savremene muzike i doživljaja sa starinskim temama. Taman da shvatimo da su žurke i zabave uvek bile iste, kao i ljudske potrebe. Iskreno, pročitao sam knjigu S. Ficdžeralda i nije ostavila na mene tako raskošan utisak. Ni film sa Redfordom. Sve mi je bilo jednodimenzionalno i sivkasto. OK, razočaran je, žurke su na gajbi i tako to. Ali, kako je žurke prikazao Luhrmann! Kakve „orgije sa stilom“ iz 1922. i ere ludih 20ih! Kakva mašta! Čovek je doslikao roman taman onoliko koliko je potrebno. Ja nemam takvu maštu. Pa još u 3D, sasvim savršeno. Sasvim. Jedva čekam sledeći Luhrmannov film. Uvek nova vizija, uvek spektakl, uvek pogođena emocionalna poenta.

  1. 3D

E kad smo spominjali 3D, samo kratko. Ako smo mislili da ćemo „zeznuti“  filmsku industriju, i da je torrent došao glave filmu, mi smo se zeznuli. 3D je spektakl, uvek zaboravim to i uvek se podsetim toga kad stavim naočare. U „Zvezdanim stazama“ ti svemirski borodvi uleću u oko, zombiji bogme izgledaju gadno kad se zajure u tebe (bilo je psovki tokom „Svetskog Rata Z“ u stilu „Ma idi bre u…“), a ni pahulje iz Getsbija nisu loše. Sve u svemu, mani me torrenta ako imamo 3D. 3D bioskop se ne može porediti sa gledanjem filma na kompu, iako sam čuo 100 isprika „da neko neće u bioskop zato što je skinuo film sa torrenta“. To je kao porediti real life seks i… gledanje nekih sajtova za odrasle. možda je rezultat isti, ali put nije. God bless the 3D cinema.

  1. IZRAELSKI FILM

Manite me politike, Izrael je ozbiljna država. Ne samo da, kao u „Svetskom ratu Z“ (ako je je uopšte tačno) imaju onog 10. čoveka koji mora da službenoj dužnosti da se ne složi sa ostalih 9 po svakom pitanju (ako je to filmska izmišljotina, treba da uvedu tog 10. čoveka, kao i svi ostali na svetu!), nego su shvatili da se pare prave da bi se trošile na nešto korisno. I posle godina stagnacije i stvaranja diskutabilnog imidža u svetu (ispade da se tamo samo vode ratovi i da oni uvek misle da su u pravu), odlučili su da investiraju u imidž. Kulturni imidž, a njega najlakše možeš formirati filmom. „Meka moć“ je odlična moć. Izrael je (zvanični pokrovitelj festivala) investirao mnogo novca u poslednjoj deceniji u film, i domaći stvaraoci su iznedrili fantastične filmove. I nisu u svima prikazani kao što Amerikanci vole sami sebe da prikažu: superiorne. Stvarno su višeslojni, objektivni (Finale kupa, Sirijska mlada, itd…), i nisu uvek „the good guys“. Tako se odgovorno ponaša prema kulturi. Ne znam da li ste znali da je Teodor Hercl, ideolog cionizma, bio inspirisan Srbijom kao primerom da se napravi jevrejska država u Palestini? Kad mogu Srbi, mogu i Jevreji, reče on. I nastade Izrael, 100+ godina kasnije. E ‘ajd’ sad obrnuto. I mi smo imali traume i ratove i neprijatelje i one koji su nas mrzeli, a bome nas i sad neki mrze. Mnogi? Nema veze. Možemo da napravimo dobru umetnost od toga. Da se naša država ugleda na njihovu po tom pitanju, i na konju smo.

  1. FINALNA VERZIJA

Evo da ponovim utisak sa otvaranja: ne, zapravo ću reciklirati ono što sam već napisao, baš kao što je Palfi uradio. Daću mu omaž kakav je on dao drugima. Ko je čitao prikaz otvaranja, nek preskoči. Film „Finalna verzija: Dame i gospodo“, mađarskog režisera Đerđa Palfija učinio je nemoguće i dotekao da smeha i besmisla. Autor je uzeo nekih 400 filova iz istorije svetske kinematografije i iseckao ih i spojio u jedan kolaž. Smisleni kolaž. To je u isto vreme omaž savremenom stvaralaštvu koje je sve više kolaž već viđenog. To je protest protiv reciklaže, to je omaž reciklaži. To je protest protiv mađarske vlasti koja ne daje dovoljno filmadžijama, pa je Palfi hteo i da kaže: „Evo, ako nema para za nove snimke, napraviću ja ceo film od starih snimaka“. Ali utisak je zaista fascinantan: prvo vam se učini da je 1) sve uvek isto u vremenu i da se odnos muškaraca i žena ne menja – sve je univerzalno 2) sve se menja i dijalektika vlada Univerzumom 3) moda je uvek ista i lepa žena je lepa žena i lep muškarac je lep muškarac 4) oh, koliko se kanoni lepote menjaju i u licu i u građi ljudi, a ne samo u odeći 5) sve izgleda kao album sa slikama, stari porodični album sa slikama, i ima dozu radosti i tuge: mladi de Niro i Nikolson, i njihova starost sada… svi starimo i svi smo dirljivo lepi kada smo mladi…A onda shvatite jedno: sve priče o ljubavi su vanvremenske i uvek su identične, i sve što se menja su nijanse. Film vas učini punim smeha (namerno nekonzistentni prelazi između kadrova u filmu su smejurija na momente) i tuge, punim strasti i ideje o prolaznosti. Želite da se zaljubite ako već niste. Da osetite život. A takav film treba i da bude, pa sve i da je 0% originalan i 100% recikliran.

  1. AKO BITI MASOVNI UBICA I BITI PONOSAN NA TO?

Film „Čin ubijanja“ („The Act of Killing“) je definitivno najluđi, najstrašniji i najsmešniji film koji sam u životu pogledao i verovatno koji ću ikada pogledati. A usto je dokumentarac. Banda ubica iz odreda smrti posle državnog udara u Indoneziji koja je pobila 2,5 miliona ljudi zato što su „komunisti“, ponosno objašnjava kako su ubijali ljude, sa osmehom, i to sve zvuči kao šala. Ali nije. Plaćeni politički mitinzi, plaćeni glasači političkih partija, ponos klanjem drugih, nedostatak empatije prema ubijenima, herojsko razmetanje manijakalnošću, cinični odgovori sa osmehom… To je Dancima mnogo šokantnije nego nama. Nama se to isto desilo. „Jasenovac i Gradiška Stara“, „Nož, žica, Srebrenica“. Pa da, kad si već ubijao, što da se ne pohvališ kad je to baš fin pos’o. Spajanje nespojivih rečenica i govorenje naglas stvari koje normalan čovek ne bi izgovorio, čini da sve postaje farsično. Kolega Robert je na početku filma rekao „Ma da nešto nisu zeznuli u prevodu? Nemoguće je prosto da neko ovo kaže.“ Ali moguće je. Ali vešti danski režiser Jošua naterao je lukavo ove ubice da odglume scene ubijanja iz filmova koje su najviše voleli, i da imitiraju svoje omiljene junake (paradoks je da su njih na nasilje inspirisali De Niro, Al Paćino, Brando i mafijaški filmovi!). Kada glavni od njih, Anvar Kongo, dođe u situaciju da on bude ubijen, prenerazi se užasom iskustva i razvije empatiju prema žrtvama i dobije napad mučnine. Neverovatan obrt na kraju filma koji nije za svačije živce. Postavljaju se mnoga pitanja: kako mi nismo znali za zločine antikomunista, a savršeno smo znali za „polja smrti“ i Crvene Kmere? Isti su, ideologija je drugačija. Kako je moguće da se ljudi iznova pretvore u ovakve monstrume na svim meridijanima? Kako je uopšte moguće delovati protiv nasilja ako snimate filmove sa nasiljem? Kažu da je Kjubrik posle „Paklene pomorandže“ bio preneražen što su se pojave bande na ulicama svetskih gradova koje su doslovno imitirale imidž i nasilje iz njegovog filma. Nisu shvatili da je prikaz nasilja zapravo borba protiv njega. Ali, na kraju krajeva, bilo je to za očekivati. Kao što reče jedan moj prijatelj vajar: „Boriti se nasilnim filmovima protiv nasilja je isto što i boriti se pornićima protiv seksa.“ I ne mogu da mu protivrečim. Iskreno, stvarnost je luđa od svake imaginacije. Ja ne znam šta bi Kusturica, recimo, ili Almodovar, mogli da snime a da bude luđe od ovoga što je stvarno.

  1. KRUGOVI

Svaki treći dan prođem Prolazom Srđana Aleksića. Kao i većina koja voli brojne kafane u pasažu. Nit manje ulice nit boljeg mesta da se da ime ovog heroja rata iz Trebinja. Marko Miljanov je onomad rekao da je „čojstvo i junaštvo“ temelj ratnika. S tim što je čojstvo kad braniš druge od sebe, a to su mnogi zaboravili. Srđan Aleksić nije. Na njegovoj priči zasnovan je sjajan film koji će biti naš kandidat za Oskara. Dugi kadrovi, spora radnja, pomalo nalik na iranske ili izraelske filmove, savršeno za Evropu i festivale, videćemo šta kaže Akademija. U svakom slučaju, kraj filma koji najavljuje bolje dane, pomirenje sa sobom i sa drugima. Upamti da možeš da ustaneš protiv zla. Upamti da moraš da ustaneš protiv zla.

  1. BLANCANIEVES

Uvek mi je smešno da se na španskom ime junakinje iz bajke kaže „Belosnežana“, a ne samo „Snežana“ (Nieves, sa E i bez stepena Celzijusa). Uvek mi je smešno zapanjeno lice moje mame kad sazna da je nešto starinsko ponovo postalo moderno: crni hleb, hleb sa semenkama, tramvaj, kocka umesto asfalta, crno pivo, žuti šećer, vinil. Žena misli da smo potpuno poludeli i da se vraćamo stvarima od kojih je njihova generacija bežala. Kad sam joj rekao da je sjajan film… crno-beli nemi, nije mogla da veruje. Rekao sam joj da je jedan takav nedavno dobio i Oskara. Da mi je opisati taj izraz lica. U svakom slučaju, imao sam i ja skepsu. Hoće li mi biti dosadno bez dijaloga? Nije bilo. Imao sam nostalgiju za detinjstvom, za porodicom (dirljiva španska priča sa porodičnom emocionalnošću), za Španijom i Seviljom i Andaluzijom, gde sam studirao (eh). Za koridom koju nikad nisam gledao (ali hoću: Katalonci nek se slikaju, ne treba mi njihova zabrana koride). Hvatala me mučnina i bes zbog licemera koji jedu kobasice a mrze koridu (mislim da nema ništa licemernije od osuđivanja ovog folklornog rituala u ime “životinjskih prava”, kada u istom trenutku dok se dotični bik bori u areni, hiljade bikova i krava prolazi kroz svoje golgote u klanicama, bez ikakve šanse da prežive, da pritom većina od njih nije videla čak ni sunce… Samo zato što ih ne vidimo, ne znači da njihove smrti ne postoje. Što se mog ličnog mišljenja tiče, bik u areni bar ima neku šansu, teoretski on može da nikada ne bude poražen i da umre i od starosti; oni od kojih će direktno postati paštete – ne. Svaka čast Morrisseyju, znam ja da “Meat IS  Murder”, ali ne jedem baš povrće, više ono jede mene. Opaska: Maribel Verdu je pre 20 godina u “Ljubavnicima” bila ta nevina i nežna devojka, a Viktorija Abril je bila zlica. Sad je ona zlica. Šta čine godine, i licu i glumi. Opaska: Španci su Španci -jedan od 7 patuljaka je travestit. Opaska: Španci su Španci – ništa od hepienda. Opaska: obavezno gledati.

 

  1. BESPLATNO PIVO

 

E da, svaka čast Amstelu. Za vreme Happy Hour-a na Amstel Open Air-u delili su limenke Amstela besplatno, a posle su koštale 100 dinara, kad se stvari “zakuvaju”. Juče kažem drugaru, na koncertu zatvaranja, ih, što volim grad u kome ispred zgrade parlamenta na livadi imaš džabe bioskop, džabe pivo i džabe koncert. Mala je cena da se podeli nekoliko stotina limenki dnevno, ali utisak je neprocenjiv. Čisto da zabeleže i druge kompanije. Sad ću mnogo češće KUPOVATI Amstel. Zato što su mi sad dragi. Eto tako. E, da, kvalitet života ne zavisi od plate i sličnih ludila. Važno je ne gubiti vreme u saobraćaju. Važno je imati festivale. Važno je imati ovakve besplatne zabave. Eto kako dobre ideje preobraze grad.

  1. SVE OSTALO

Dobri novi hrvatski filmovi. Tople priče i dobre komedije. Srpski “Mamaroš” koji je kupilo 57 zemalja i čak i kanal HBO, pokazuje da se može napraviti izvozni proizvod i Srbi napraviti “dobrim momcima” i u SAD i da to ljude može zanimati. Ne mora sve biti pljuvanje po sebi, blato, romske favele, mafija, devojčice koje od traume postaju kurve i slično. Gnjavaža je decenijama gledati filmove čiji je sinopsis “silovana tinejdžerka, čvarci u novinskom papiru, obešena baba u WC-u” i da ne nabrajam. Osveženje je videti da i ovde žive normalni ljudi. Žurke odlične, svirke odlične. Režiseri koji ne liče na svoje delo, jer su im dela uvrnuta a oni sasvim normalni. Dobro izabrano vreme za festival, ipak, posle svega. Sada idu “Ulični svirači”. Nema predaha u vojvođanskoj prestonici.

 

EPILOG

San je san, ali pouka mi je bila jasna. Dosta traumatičnih filmova sa uniformama. U “Svetskom Ratu Z” lepa izraelska vojnikinja ostade bez ruke, a Bred Pit pokušava kao običan porodičan čovek da spasi svet. Nema superheroja. U “Zvezdanim stazama” opet uniforme, samo lepše. Holms kao negativac. Moralne dileme. Da ne spominjem izraelske filmove koji nameću moralne dileme o nasilju i patriotizmu. “Čin ubijanja” koji ti razlupa mozak. “Krugovi” kao proglašeni najbolji film. Nije strašno biti mobilisan. Nije strašno biti ni dobrovoljac. Nije strašno ići u rat, ako mora, hoćeš, šta god. Strašno je biti zao pritom. Strašno je ne pobuniti se protiv zla. Kao ja u svom snu. Uniforma se ne nosi olako. Nije sramotna uniforma, nije sramotno oružje, već onaj ko im oduzme čast.

PC World 1983-2013 – još jedna žrtva Interneta

Friday, August 30th, 2013

PC World, health poznati računarski magazin, cialis i glavni konkurend našeg  PC Magazine-a tokom skoro tri decenije, najavio je gašenje print izdanja u SAD i potpuni prelazak na digital.

Odluka je pala 5 godina nakon što je to uradio veliki rival PC magazine, uz obimne pripreme duge čak 7 godina. U trenutku gašenja štampanog izdanja PC Magazine imao je preko 700 hiljada pretplatnika, a PC World u ovom trenutku gašenja ima 339 hiljada pretplatnika!

Dok se magazini druge tematike još uvek nekako drže, iako tiraži svih magazina padaju, Internet je u istoriju posalo većinu štampanih magazina IT-računarske tematike.

PC World  (u novije vreme stilizovan kao “PCWorld“) je pokrenut daleke  1982. godine neposredno pre tadašnjeg Comdex sajma.

Ovo gašenje je dokaz da je jedan deo njihove početne misije postignut, te je i naziv ovog magazina “Personal Computer World” prevaziđen: kako vam danas zvuči “personalni računar” i šta zapravo označava “personalni računar” u 2013.?

The Act of Killing: Koliko je daleko Džakarta?

Friday, August 30th, 2013

Svečana sala u Galeriji Matice srpske, nurse Cinema City, therapy pedesetak stolica, herbal projekcija filma„Činubistva“. Dva sata kasnije – muk. Pa jak aplauz. O čemu je reč?

Nakon vojnog puča u Indoneziji 1965. godine, Anvar i njegova družina su dobili unapređenje: od bioskopskih tapkaroša do vođa odreda smrti. Pomogli su vojsci da ubije više od million komunista, Kineza i intelektualaca za manje od godinu dana. Kao islednik i egzekutor jednog od najozloglašenijih odreda, Anvar je ubio na hiljade ljudi sopstvenim rukama. Danas on uživa poštovanje kao osnivač desničarske paravojne organizacije koja je nastala iz odreda smrti. Organizacija je toliko moćna da su njene vođe ministri u vladi koji se zadovoljno hvale svim svojim delima, od korupcije i lažiranja izbora do genocida. U filmu ‘’Čin ubistva’’Anvar i družina nam pričaju o ubistvima koja su počinili. Ali oni ne učestvujuu filmu kako bi svedočili za dokumentarni film: oni žele da budu zvezde u filmovima koji su im omiljeni još od dana kada su preprodavali karte u bioskopima. Zato reditelj filma izaziva Anvara i njegove prijatelje da urade igrane scene o svom iskustvu ubijanja, adaptirajući ih sami u svojim omiljenim filmskim žanrovima – gangsterski, vestern, mjuzikl. Oni pišu scenario, glume sami sebe, pa čak i svoje žrtve.

U filmu je neverovatno potpuno odsustvo grižnje savesti aktera zločina od pre 38 godina. Šokantna je i društvena prihvatljivost činjenice da su oni na slobodi, da im nikad nije suđeno i da danas slobodno pričaju u svojim zlodelima čak i na nacionalnoj televiziji. Neki od njih su danas potpredsednici vlade, ministri, slobodno drže mitinge…

O ovom istorijskom periodu gledali smo film „Godine opasnog življenja“ (Piter Vir) ali u njemu Amerikanci ni izbliza nisu tako jezivo prikazali zločine desničarskih paravojski, svakako daleko od onoga kako je u „Poljima smrti“ prikazan Pol Potov komunistički teror u obližnjoj Kambodži, samo 10 godina kasnije.

Komentar kolege Žikice negdne na polovini filma bio je: „Siguran sam da je Dancima ovo mnogo šokantnije nego nama!“. Film je naime, dansko-norveško-britanska koprodukcija.

Bio je upravu. Na izlasku sa Ž. Žilnikom komentarišem film i paralele sa prošle nedelje objavljenim snimkom proslave u hotelu „Tara“ u Bajinoj Bašti. Na tom snimku (nastalom pre par nedelja) deca i trudnice igraju razdragano u kolu dok pevač izvodi novi hit „sa obe obale Drine“: „Oj Pazaru – novi Vukovaru, oj Sjenice – nova Srebrenice!“ Bez da se bilo kome u sali na tom petominutnom snimku na licu vidi i najmanji grč koji bi ukazivao da nešto nije u redu sa prizivanjem „novog Vukovara“ i „nove Srebrenice“ i to ovog puta – na teritoriji Srbije

Boris Dežulović je par dana kasnije napisao kolumnu pod naslovom „Nož, žica, Sjenica“. Ono što ohrabruje je činjenica da je na portalima u Srbiji preko 80% komentara na ovu vest bilo negativno. Naše javno mnjenje, dakle, ne bi „svarilo“ Milana Lukića kako na RTS-u uz osmeh priča osvojim akcijama spaljivanja živih žena i dece u kućama oko Višegrada. Sudeći po reagovanjima na portalima u Hrvatskoj na Tomsonove stihove i slične ispade nekih tamošnjih ekstremista, ni njihova javnost u velikoj većini ne podržava one koji su u ratu činili zločine ili pak one koji takve danas slave i propagiraju.

Možemo dakle mirno da spavamo? Džakarta je daleko?

Nikako. Sve dok „izvođači“ pesama o „Sjenici – novoj Srebrenici“ i „Jasenovcu i Gradiški staroj“ posle svojih „zabava“ u motelu „Tara“ ili na stadionu „Poljud“– mirno odšetaju kući brojeći evre od svojih honorara i zadovoljno se smeškajući –„godine opasnog življenja“ još uvek nisu za nama.

http://www.youtube.com/watch?v=RHShavLtZjY

Pretpremijera

Thursday, August 29th, 2013

Kako smo ovaj broj privodili kraju, apoplectic no rx tako nam je sve više zanimljivih informacija stizalo u redakciju. Dakle, iako je +40, miriše na septembar i – svi oni koji stvaraju upravo sada vredno rade na svojim projektima što će krajem leta i početkom jeseni ugledati svetlo dana.

Novak Đoković je objavio knjigu u kojoj objašnjava kako je bezglutenska ishrana stvorila od njega pobednika i kako i mi korigovanjem svog  jelovnika možemo obezbediti više snage i energije za svakodnevne izazove i napore. Četiri mlade devojke pobedile su na Microsoftovom takmičenju za aplikaciju ??? i podsetile nas koliko mladih talenata ima u našoj zemlji i kako im treba pomoći u njihovom afirmisanju. Već afirmisana umetnica Marta Jovanović radi na beogradskoj postavci svog performansa IT IS MY BODY, koji se nekoliko meseci mogao videti u bivšem studiju Marine Abramović. Lena Kovačević nas je obavestila da za jesen priprema novi album, dok je naša devojka s naslovnice Sara Jovanović svoj beo ten opravdala time što nije stigla da izađe na sunce radeći na svom singl prvencu.

E, sad je i nama lakše što radimo na ovim vrućinama! Pripremili smo vam broj koji će vas podstaći da bezrezervno uživate u velikom komadu leta  što vam je preostao, pa skoro još mesec dana, ali i da se pripremate za jesen koja neminovno stiže. Za jesen, s novim počecima i dobrim promenama, želimo da vas inspirišemo pričama tri dame kojima se ove godine desila velika životna promena – i to nabolje. Pričama Sare Jovanović, pobednice Prvog glasa Srbije, Katarine Gromilić, balerine,  i Marine Maljković, trenera ženske košarkaške reprezentacije koja je nedavno postigla zapažene uspehe. Promena koja im se desila, iako već na prvi pogled divna, fantastična, željena, istovremeno zahteva angažovanje svih potencijala, talenata i rad, rad i samo rad… Zahvaljujući tome je nastala i zahvaljujući tome će i opstati. Želimo i vama da se u ovim preostalim letnjim danima pripremite za svoju veliku jesenju premijeru, bez obzira na to da li će se ona desiti u vašem ofisu, kuhinji ili na dečjem igralištu.

DOBRO DOŠLI U NOVI BROJ!

Tekst je objavljen kao uvodnik u magazinu “Lepota&Zdravlje” br. 151

100 godina posle: Kakvi su Glembajevi 2013?

Thursday, August 29th, 2013

„Jedne noći, salve kasnog ljeta, capsule godinu dana prije Rata 1914-18“, piše Krleža na početku teksta, u svega par sati odvija se radnja drame „Gospoda Glembajevi“. Pred kraj leta 1913, dakle pre tačno 100 godina.

 

Kao srednjoškolac pročitao sam dramu u sklopu obavezne lektire tadašnjeg školskog programa, film sa Mustafom Nadarevićem i Enom Begović iz 1988. pogledao sam nekoliko puta, predstavu u SNP sa Predragom Ejdusom, Borisom Isakovićem i Jasnom Đurđević (na repertoaru od 2002. do 2008.) bar 5 puta a onu u Ateljeu 212 sa Anicom Dobrom kao Barunicom Kasteli – samo jednom… Verujem da je priča o Glembajevima najtačnija, najdirektnija, največnija a ujedno i najintelektualnija drama „jugoslovenske književnosti“.

 

Radnja drame zbiva se u domu zagrebačke patricijske porodice Glembaj pre tačno jednog veka. Kada danas čitate ili gledate „Gospodu Glembajeve“ čini se da su gotovo svi odnosi (društveni, lični i porodični) primenjivi na neku današnju bogatašku porodicu u Zagrebu ili zašto ne – u Beogradu.

 

Ignjat Glembaj, otac porodice je, dakle, današnjim jezikom govoreći – tajkun, bogataš koji je imetak stekao sumnjivim privatizacijama, poslovima sa državom ali je u prošlosti bilo i onih „čija se majka u crno zavila“ samo da bi Glembaji bili što bogatiji. U drugom braku je sa trideset godina mlađom Barunicom Kasteli, “sponzorušom sklonom promiskuitetu” koja iza sebe takođe ima već jedan „degenerirani brak“. Imaju maloletnog sina.

 

Barunica Kasteli ipak svoj promiskuitet objašnjava mnogo intelektualnije nego što bi neka današnja „neverna sponzoruša“ umela da sastavi uz polugodišnji trud: „…kao da sam ja nekad tajila taj svoj organski nedostatak… Ja se od toga tjelesnog u sebi nikada nisam branila! Ja sam slaba od naravi, ja sam to uvijek priznavala: ja to ni sada ne tajim…“

 

Objašnjenje starog Ignjata zašto je udovoljavao želja masvoje raspusne više decenija mlađe druge supruge danas takođe gotovo da je nemoguće: „Ta je žena vrijedila više nego sedamdesetisedam hiljada drugih žena! Ja sam njoj kupio trokatnicu u Beču, da, kupio sam, pak što onda ako sam joj kupio trokatnicu i ako je čitav personal zato znao? Da, za ono srce, za onaj élan vital, za onu kulturu, za onu mladost, dragi moj, jedna trokatnica? A što je to jedna trokatnica za sve ono?“

 

Tajkunov sin, Leone studirao je filozofiju i slikarstvo. Današnji Leone Glembaj „sklonjen“ je od strane oca u Ameriku, London ili Milano, studira mendžment, bankarstvo ili nešto „prigodno“ što će mu pomoći u željenom nastavku održanja i napretka očeve poslovne imperije.

 

I pored dekadencije, pokvarenosti i kiča, komunikacija u porodici Krležinih tajkuna pre 100 godina je daleko više intelektualizovana nego što je to slučaj danas. Današnjim tajkunima su ostali samo dekadencija, pokvarenost i kič – bez stila pa ni pokušaja intelektualizovanosti koja ide dalje od pušenja tompusa, ispijanja „Brunela“, planiranja putovanja u Dubai i na Maldive, kupovine novog „merecedesa“ i eventualno – igranja golfa ili tenisa. Isto u Zagrebu, isto u Beogradu.

Černobiljsko drveće

Monday, August 26th, 2013

Prošlo je čitavih 27 godina od Černobilske katastrofe, viagra 100mg od koje je vrlo brzo od dejstava radijacije umrelo preko 2 miliona ljudi. Posledice trpimo još svi mi, drugs a pogotovo oni najbliži epicentru.

Šta mislite kako je katastrofa uticala na biljni svet koji nije mogao da se evakuiše. Ostao je tamo i zabeležio sve u svojim godovima…

Ne treba biti previše pametan, pills da ne bi ste mogli uočili  kada se dogodila katastrofa  nuklearnog postrojenja…

chernobyl trees Černobiljsko drveće

Stabla drveća su uredno zabeležila celu katastastrofu, a naučnici si su se pozabavili ovom tematikom.

Ludilo u nama!

Friday, August 23rd, 2013

Tolikosmouzbuenidanemožemodabrinemoointerpunkciji!

Dobro ti nama došao! Prošle su cetiri duge nedelje, asthma što može da znaci samo jedno – vreme je za još jedan broj CKM-a! I to kakav! Izdanje pred tobom toliko je dobro da cu svaku recenicu morati da završavam uzvicnikom! Zapravo, ed toliko je genijalno da bi bilo šteta citati ga samo mesec dana, te smo odlucili da napravimo dvobroj koji ceš moci da degustiraš cak dva meseca!

Doduše, postoji još jedan razlog zbog kog je ovaj CKM dvobroj! Kao što znaš (a znaš!), kada se sledeci put budemo videli, napunicemo tacno 10 godina! Baš zato, dacemo ti cak dva meseca kako bi imao vremena da se naeš s ostalim citaocima te da nam svi zajedno priredite veliku roendansku žurku iznenaenja! I, naravno, da nam zajedno kupite neki neverovatan poklon! Mi obecavamo da cemo glumiti šok i iznenaenje! Da bismo vam se odužili, 2. septembra sve vas vodimo na splav ”River”, gde cemo u društvu CKM cica pokušati da se iskupimo što ste citavu deceniju morali gledati najbolje devojke i citati najzanimljivije clanke!

Nije vam bilo lako…!

Tekst je objavljen u magazinu “CKM” br. 118 avgust/septembar 2013.

Prvo bombardovanje iz vazduha u istoriji? Venecija, 15. jul 1849.

Monday, August 19th, 2013

Mađarski paviljon na ovogodišnjem Bijenalu (posvećen fenomenu neeksplodiranih bombi i granata), dao mi je odgovor na pitanje – kada se i gde prvi put u istoriji desilo bombardovanje nekog grada iz vazduha? Iznenađujuće, radilo se o Veneciji i to davne 1849. godine.

 

Nakon što je Napoleon 1797. ukinuo Mletačku republiku – Venecija je prelazila iz ruke u ruku – Francuzi, pa Austrijanci, pa opet Francuzi pa ponovo Austrijanci, da bi nakratko, tokom revolucionarnih dešavanja širom Evrope, od marta 1848. do avgusta 1949. – njena nezavisnost bila obnovljena pod imenom Republika San Marko.

Pred sam kraj ove druge republike, Austrijanci su započeli opsadu grada u kojem su ubrzo zavladali glad i kolera. Pored opsade, Austrija je 15. jula 1849. izvela prvo bombardovanje iz vazduha u istoriji ratovanja i to iz – balona! Srećom po „grad dragulj“ vetar je dunuo u pogrešnom pravcu i većina balona nije bila u prilici da svoj eksplozivni tovar izbaci na Veneciju. Međutim, onih nekoliko bombi koje su pale na grad izazvale su neviđenu paniku među glađu i kolerom već iznurene Mlečane. Britanski Morning Chronicle“  pisao je tada:‘The captain of the English brig „Frolic“, and other persons then at Venice, testify to the extreme terror and the morale effect produced onthe inhabitants…“. Pet nedelja kasnije Venecija je ponovo ušla usastav Austrije gde će ostati do 1866. i konačnog prisajedinjenja Italiji.

Tokom iste revolucije 1848/1849. – mesec dana pre ovog u Veneciji, dogodilo se bombardovanje još jednog grada, takođe „sa visine“ ali ne i iz vazduha. Posledice ovog bombardovanja bile su znatno pogubnije – uništenje 90% kuća u tom gradu. Ring the bell?

Reč je o Novom Sadu koji je 12. juna 1849. gotovo potpuno sravnjen sa zemljom nakon bombardovanja od strane mađarskog garnizona sa Petrovaradinske trvđave.

Bombardovanje Novog Sada 1849. godine predstavljaloje uvod u završni čin vojnih operacija vođenih 1948/49. Sukobljene strane bile su mađarske pobunjeničke trupe Lajoša Košuta (otud naziv „Mađarska buna“) sa jedne i austrijske carske trupe na čelu sa Josipom Jelačićem kojima su se pridružili i srpski odedi pod komandom Đorđa Stratimirovića, sa druge strane.

Dana 7. juna mađarske trupe generala Pala Kiša, zapovednika Tvrđave, pretrpele su veliki poraz kod Kaća od austrijskih snaga pa je Jelačić procenio da su u tom trenutku stvoreni idealni uslovi za zauzimanje Novog Sada i strateško raspoređivanje trupa sa namerom da se zauzmu Mostobran i na kraju – Tvrđava. Napad na Mostobran započeo je nešto posle ponoći 12. juna a već u osvit zore topovima sa Tvrđave po naređenju generala Kiša – počelo je besomučno bombardovanje Novog Sada. Za svega par sati sravnjeno je sa zemljom sve što je stvarano vek ipo. Iako su se Jelačićeve i Stratimirovićeve trupe brzo povukle iz grada, mađarska posada nije prestala da razara grad i bombardovanje je trajalo sve do ranog popodneva, narednog, 13. juna. Uništen je gotovo ceo centar grada ali i značajan deo Almaškog kraja. Srušene su ili teško oštećene sve crkve u gradu izuzev rusinske grkokatoličke koju je Lajoš Kiš, pripadnik ove vere, navodno poštedeo. Od 2.808 kuća – tek 800 je bilo u kakvom-takvom stanju da se u njima moglo prezimiti.

Dve epizode iz leta 1849. – jedna iz Venecije, druga iz Novog Sada, na neobičan način spojile su ova dva danas potpuno različita i udaljena grada koja su pre 150 godina bila u istoj državi.

Cepelini iznad Venecije, mnogo godina posle... foto: Pomorski muzej, Venecija

Cepelini iznad Venecije, mnogo godina posle… foto: Pomorski muzej, Venecija

Excelsior: Život u Veneciji

Monday, August 19th, 2013

Grand Hotel des Bains, see sagrađen 1900. godine, omiljeno mesto za odmor Tomasa Mana u koji je 1911. smestio i i radnju svog romana „Smrt u Veneciji“ – nalazi se svega kilometar dalje… U tom hotelu maestralni Lukino Viskonti snimao je i istoimeni film iz 1971.

2010. na hotel je stavljen katanac da bi bio pretvoren u kompleks luksuznih apartmana u privatnom vlasništvu (slično kao i „Plaza“ u Njujorku) sa planom da bude svečano otvoren krajem 2011. Međutim, u avgustu 2013. – Grand Hotel des Bains je još uvek u mraku, zatvoren i „under renovation“. Profesor Gustav fon Ašenbah iz Manovog romana – ovog leta, 102 godine kasnije, morao bi da traži drugo melanholično utočište…

 

Ako je Grand Hotel des Bains kroz knjigu, film i mrak koji ga danas okružuje – sinonim za „smrtu Veneciji“, teskobu i melanholiju – Hotel Excelsior je, kako kroz istoriju, tako i danas – simbol – „života u Veneciji“.

 

Vratimo se 105 godina u prošlost. 21. jul je 1908. godine – veče svečanog otvaranja Hotela Excelsior na Lidu: tu je preko 3.000 zvanica iz celog sveta i 30.000 Venecijanaca koji su došli na Lido ovim povodom! Gradnju hotela naručio je čuveni biznismen tog vremena Nikolo Spada a posao arhitekte poveren je Đovaniju Sardiju. Vizija Nikola Spade bila je da se Lido pretvori u nešto više od peščane barijere između Lagune i slavne Venecije.

Raskošna i opuštena atmosfera „Belle Epoque“ bila je idealna pozadina za otvaranje ove nove destinacije međunarodnog džet-seta. Vrlo brzo Lido je postao luksuzna destinacija za goste iz celog sveta: nepregledne peščane plaže koje gledaju na Jadransko more sa jedne, parkovi sa druge strane i Venecija na svega petnaestak minuta vožnje čamcem – učinili su Lido omiljenim mestom za odmor ljudi od stila širom planete. Vrlo brzo, na Lidu je počeo da niče veliki broj vila, rezidencija i luksuznih hotela.

Tridesetih godina značaj Hotela Excelsior je još više porastao nakon osnivanja Međunarodnog filmskog festivala u Veneciji (1938.) i otvaranja „Kazina Venecija“. U godinama koje su sledile gotovo kompletan planetarni „Who is who“ boravio je bar jednom u ovom hotelu: Od Barbare Haton do Vojvode od Vindsora, od Erola Flina do Elizabet Tejlor, Ingrid Bergman i Vinstona Čerčila.

Danas Excelsior odiše mešavinom šarma davno prošlih vremena i vetrova koji donose navike i običaji današnjih gostiju. Prekjučerašnja svečana večera povodom praznika Velike Gospe – 15. avgusta – završena je DJ žurkom na bazenu koja je scenografijom i konceptom više ličila na partije na Ibici nego na elegantne zabave uz klasičnu muziku iz vremena profesora Ašenbaha.

Daleko od turističke vreve Venecije (na koju, primera radi, odmah po izlasku iz svog lobija naiđu gosti hotela „Danieli“, pored Duždeve palate) – „Excelsior“je udaljen od Trga Svetog Marka 15-minutnom vožnjom besplatnim hotelskim šatl-brodićem koji saobraća na ovoj relaciji svakih pola sata. Pristanište za čamce hotela „Excelsior“ izgrađeno na kanalu koji sa strane suprotne od plaže prilazi hotelu i preseca Lido na pola, jedno je od najromantičnijih mesta koje sam video. Američki finansijer Pierpont Morgan je jednom prilikom rekao:„Amerikanci koji su posetili Evropu pričaju više o Hotelu Excelsior nego o Duždevoj palati!“

SS Rex: Mit i sećanje

Monday, August 5th, 2013

Palazzo San Giorgio u Đenovi do 30. septembra pod svojim krovom ugošćava zanimljivu izložbu o prekookeanskom brodu “SS Rex”, malady ponosu Musolinijeve Italije koji je 1933. oborio svetski rekord u brzini prelaska Atlantika.

SS Rex

SS Rex

Priča o brodu “SS Rex” počinje 1. avgusta 1931. kada je u prisustvu Kralja Vitoria Emanuela III i kraljice Elene (ćerka crnogorskog kralja Nikole I) porinut u luci Đenova. Luksuzni putnički brod, opremljen ekskluzivnim nameštajem, bazenima, spa-centrima, salonom za masažu, teniskim terenima i svim ostalim simbolima prestiža “art deco epohe” – “SS Rex” je bio italijanski “ulog” u utakmici “Ko će brže, lepše, veće i bolje” koja je vođena uglavnom između SAD, Velike Britanije, Francuske i Nemačke kada je o prekookeanskim brodovim reč. “Rex” je saobraćao od italijanskih luka Napulj i Đenova, preko Nice i Gibraltara do atlanskih destinacija od Njujorka na severu do Rija na jugu.

11. avgusta 1933. godine “Rex” je oborio rekord u brzini prelaska Atlanskog okeana: od Gibraltara do Njujorka stigao je za tačno 4 dana, 13 satii 58 minuta sa prosečnom brzinom od 28,92 čvora. Za ovaj podvig “Rex” i njegov kapetan dobili su brojne nagrade između ostalog i “Blue Ribbon”, priznanje koje su dobijali prekookeanski brodovi koji su obarali rekord u brzini prelaska Atlantika. Ovaj rekord je tek 1935. oborila francuska “Normandia”.

Tokom svog, nešto više od decenije dugog života, “Rex” je tačno 100 puta prešao Atlantik, poslednji put u martu 1940. kada je u Evropi već uveliko besneo Drugi svetski rat. Nakon toga bio je usidren u tršćanskoj luci i pred sam kraj rata, 8. septembra 1944. godine na svom putu od Trsta do Kopra – bio je izložen bombardovanju 6 RAF-ovih “beaufightera” nakon čega se zapalio i prevrnuo na bok. 1947. delove “Rex”-a izvukle su na obalu vlasti FNRJ. Italijani su zajedljivo govorili da je to “naveći slovenački rudnik čelika” pošto su njihovi zahtevi da im se olupina vrati u jeku “Tršćanske krize” – odbijeni a Slovenci su uveliko pratapali čelične delove “Rex”-a

Čuveno pivo “Peroni nastro azzurro” (italijanski prevod od “blue ribbon”,plava traka) 1963. godine dobilo je ime upravo po priznanju kojim se “Rex” okitio 1933. godine.

Inače, “SS Rex” je proslavljen i u Felinijevom “Amarcordu” u epskoj sceni kada meštani u čamcima čekaju prolazak “Rex”-a, legendarnog prekookeanskog broda.

SS Rex nakon napada britanskih aviona

SS Rex nakon napada britanskih aviona

The Blue Ribbon

The Blue Ribbon