RSS izvori

Poslednji komentari

Archive for 2013

re:log – sistem praćenja učesnika konferencije putem WiFi-ja i MAC adresa

Tuesday, July 30th, 2013

relog

Interaktivna infografika re:log  kreriana od strane  nemačkog dizajnera podataka OpenDataCity otkriva kretanje oko 6.700 različitih elektronskih uređaja tokom konferencije re:publica 2013, asthma prestižne Evropska konferencija na temu digitalnog društva.

Dinamička mapa mesta konferencijske lokacije prikazuje približnu lokaciju uređaja koji su bili povezani sa lokalnim WiFihot spotom. Interaktivna vremenska linija ispod  omogućava da istražite dinamičke promene tokom vremena, impotent dok pravouglom selekcijom područja možete  izvući tačnije podatke za manju količinu tačkica.

Vizualizacija se  temelji na praćenju MAC adresa uređaja u skladu sa WiFi Hotspotovima na koji su bili povezani. Infografika na izuzetan način pikazuje networking na jednoj velikoj konferenciji i stanje slično onom u košnici:


Zur re:log-Website. Realisiert von OpenDataCity. Unterstützt durch picocell und newthinking. Anwendung steht unter CC-BY 3.0.

Wild Beauty: 5 ocena crnogorskog turizma

Saturday, July 20th, 2013

Wireless: 9

Da krenemo sa lepim stvarima. Bežični internet: stanje je mnogo bolje nego u Španiji, denture Italiji, Grčkoj i Francuskoj, za nijansu bolje od Dalmacije. Svaki hotel, kafić i restoran imaju svoj free WI-Fi a grad Budva i nekoliko svojih “javnih mreža”. Aerodrom Tivat takođe ima odličan free Wi-FI što je retkost i u mnogo većim i savremenijim “zračnim lukama”.

Rent a bike: 2

Kažu IT stručnjaci da ako hoćete da sakrijete leš, najbolji način je da to uradite “na drugoj strani google pretrage” jer ga tamo niko neće naći. U slučaju pretrage “rent a bike budva” tek pred kraj druge strane pronaći ćete jedan jedini reant-a-bike servis u Budvi. Pre toga dobijao sam odgovore: „Aaaaa, ne! Ove godine nemamo!“, nemušta natucanja na ruskom, razgovarao sa nečijim đedom ne mlađim od 90 godina, slušao dovikivanja nekih ljudi… Kao u filmu „Mrs Doubtfire“, kao da mi je telefon stalno pozivao pogrešne brojeve. Na kraju sam našao „Dancar“, rent-a-car agenciju koja ima i 3 bicikla – od toga jedan dečiji i dva gotovo potpuno rasturena “za odrasle”. Iznajmio sam bajk na 3 dana ali sam ga vratio nakon četiri sata vožnje i podmazivanja lanca kod lokalnog vulkanizera. Uspon do Cetinja, Lovćena, Njeguša i Gornje Lastve – sačekaće na neka druga vremena kada u Crnoj Gori bude izvodljivo iznajmljivanje „decent bike-a“.

Smeće: 2

U gorepomenutoj avanturi biciklom – na izlazu iz Budve prema Tivtu, neposredno pre (prljavog i potpuno neosvetljenog tunela čija je staza za pešake/bicikle posuta razbijenim staklom) – ugledao sam mali znak „Tvrđava Mogren“. Skrenuo sam levo i ugledao ostatke tvrđave koju je 1860. izgradila Austrija. Sa tog mesta pruža se sjajan pogled na Budvu i „Havaje“. Mesto idealno za neki „Chill Out – Cafe del Mar“, vidikovac sa istorijskom tvrđavom iza. Umesto toga – gomile smeća i upozoravajuće oznake „Opasnost od odrona“ i „Opasnost od pada“.

Pitao sam nekolicinu Budvana znaju li gde je tvrđava Mogren, niko nije umeo da mi odgovori. Jedan mi je napokon napomenuo da misli da je neko „stavio šapu“ na tu zemlju i da se zato tvrđava namerno prepušta nemaru da bi je na kraju “uklonili” i tu sagradili neko novo betonsko čudovište nalik mnogima na brdima i duž obala oko Budve.

Smeća ima puno i na drugim mestima, bliže „turističkoj vrevi“: u suvom koritu potoka Savičić koji preseca grad i „uliva“ se u more, u parku, pored puta…

Turisti: 6

„Srbi nisu došli!“ – kao iz topa odgovara taksista na moje pitanje „Ko nedostaje?“nakon što mi je rekao da turista ima 15% manje nego lane a da je promet taksistima opao čak 50% u odnosu na prošlu godinu. U hotelu „Maestral“ jedva da sam čuo ekavicu dok je 10 dana ranije na plaži u uvali Palmižana na Paklenim otocima kod Hvara – u jednom momentu bilo preko 50% nas iz Srbije (na portalima smo pratili tok Noletovog polufinalnog meča na Vimbldonu).

Dakle, ko je tu? Rusi, Crnogorci, Rusi…neko reče i Azerbejdžanci… U hotelu „Sveti Stefan“(noćenje sa doručkom 1.200 eura) tek poneki Grk i Amerikanac.

Porto Montenegro: 10

Za vreme petodnevnog odmora u Crnoj Gori imao sam i nekoliko „poslovnih“ obaveza poput gostovanja u živom programu TV Budva i odlaska na „Ljepota i zdravlje & Purobeach Party“ u Porto Montenegru. Atmosfera, ambijent, osoblje, gosti, hrana, kokteli – sve za čistu 10. Na pozivnici je pisalo da party traje od 20,00 do 22,00h i tačno u 22,00h muzika je stala a šank je prestao da poslužuje piće. Ali, to su „standardi“ za kojima sam vapio uprotekla četiri pasusa i – sad nemam pravo da se žalim. Šetnja od Purobeach-a do restorana u Porto Montenegro pored nekoliko desetina luksuznih jahti, restoran u kojem smo pojeli izuzetno ukusnu i ne preskupu večeru uz savršeno ljubazne i profesionalne konobare – samo su upotpunili utisak. Kompleks koji je zaposlio 1.700 ljudi o čega tri četvrtine iz Tivta – pokazao je da uz čvrsto pridržavanje pravila i standarda i Crna Gora može da bude „svetska destinacija“ a da pri tome ne izgubi mnogo od svog „opuštenog“ šarma.

Naslov: 10 najboljih momenata Exita 20013

Thursday, July 18th, 2013

Exit je doživeo omanji mejkover, adiposity deset godina pošto je doživeo onaj odlučujući mejkover iz 2003. i od lokalnog, uglavnom elektronskog festivala jugoistočne Evrope postao svetski značajan. Ta promena krštena je imenom R:EVOLUTION, prigodno križajući značenja evolucije i revolucije. Izdvajamo 10 najupečatljivijih utisaka ovogodišnjeg festivala.

01 PETI DAN EXITA. I ŠESTI DAN.

U sukobu ideja da li Exit treba „da se odmori“ od ove godine, poput Glastonburyja s vremena na vreme, da bi se sabrao i nastavio čvršćim korakom dalje, ili da nastavi bez pauze, pobedila je ova druga opcija. I ne samo da je pobedila. U kriznom vremenu, kada je bilo teško napuniti i 4 dana zvučnim imenima, odgovorni su napravili jedan apsolutno „punk potez“, tako što su, baš zato što je frka, dodali i pripremni, peti dan. Ili nulti dan, kako god. To mi je nalik na ono: „Nemam para, e baš ću da izađem u grad duže i da trošim više!“. Inadžijski, ali se isplatilo. Prvi dan jeste bio kratak, ali simpatičan. Da sve bude luđe, negde pred Exit se Cee Lo Green dosetio da ne može da nastupa na festivalima, valjda, ili tako nešto… I nastupio je na Trgu Slobode besplatno, time dodavši Exitu i 6. dan. Punk potez koji zaslužuje rispekt, kako se na savremenom „ikavskom“ kaže reč „respekt“ u 21. veku.

02 PRODIGY KAO AUTENTIČNI SPRSKI B(R)END

Sećam se kao da je bilo juče. Ako se dobro sećam. Nebojša Čović  budi mamurne članove Prodigyja, kao gradonačelnik Beograda, neke tamo 1995. ili 1996. godine, i prima ih u svečanu audijenciju u Skupštinu Grada Beograda. Tetoviranim i pirsingovanim članovima alter-dance benda koji su izazivali šokove i posle toga svojim tekstovima, spotovima i izgledom, gradonačelnik Beograda uručuje ključeve grada, ili titule počasnih građana Beograda, ili oba! Tako je nekako sve to bilo. Bili su prvi bend koji je posle sankcija kročio u Srbiju, u svom maniru inadžijskog anarhizma, i Prodigy se tim potezom uselio u srca građana Srbije. Postao je naš nacionalni b(r)end. Tri puta na Exitu, sva tri puta neverovatna gužva i ludilo, jednom mi se devojka umalo onesvestila u gužvetini pa smo morali da gledamo maltene iz ravni toi-toija otpozadi. Mislim da su Srbi formirali neraskidivu vezu sa najboljim srpskim bendom ikada, koji ima i Crnce u svom sastavu i dolazi iz UK. Prodigy je suština našeg duha: drzak je, formiran je u 90-ima, ima puno energije. Poistovetili smo se sa njima. Oni su srpski, koliko i šljivovica. Upamtili smo im počinjeno dobro i dobro smo im vratili. Svaki put.

03 KARTICE UMESTO TOKENA

Dobro, i tokeni su bili simpa kad su se pojavili. Na nekim festivalima sam plaćao njima, na nekim u kešu. Ali, bogme, uvek si morao znati koliko ćeš čega popiti i nema predomišljanja. Što je u nedelju dovodilo neke ljude do panike „Kupujem žeton za pivo ako nekom treba love!“ vikali su oko mene u 3 ujutro na stejdževima. Sad smo svi gospoda sa karticama, izvolite, lepo pristavite karticu na terminal, fala lepo, koliko para, aham, e sad ću da pređem na vodu ili mi se spava pa ću neki energetski napitak. Retko plaćam karticom, a ovde smo svi bili u savremenom društvu i supermoderni. Baš osvežavajuće.

04 KEJVE NIČE, SRBIJA TI KLIČE!

Kad se završio poslednji dan Exita, poslao sam svima poruke da ne mogu da čujem više nikoga, i da odoh kući. Ne mogu sad da slušao Dubiozu ili Keltse, posle Cavea. To je vrhunac festivala, emocije i poezija egomanijaka koji je iscedio svoju depresiju da napravi elegantni stil koji opija. Meni je priča Nicka Cavea jedna od najzapanjujućijih (ako se tako sme reći) priča popa. Kako neko ko je ekstremno hermetičan po poruci postane jedna od najkomercijalnijih pojava svetske muzike? Hm, pa zbog dobrih pesama i istine. Ni kad je bio na granici sa se intoksicira i ukine svoje ovozemaljsko postojanje, ni kad je pravio pokajničke pesme u kojima je oblačio belo odelo i okružen anđelčićima pevao o Isusu koji ga je vratio u žive, ni dok je čitao Bibliju na sceni, ni dok je obožavao da peva o ubistvima i o Elvisu, nikad nije lagao. Ne lažite u pop muzici. Ako lažete bićete Pussycat Dolls ili Justin Bieber ili ko već. Bolje je ovako, jeste da se proslaviš poprilično odmakle dobi, ali bar znaš šta radiš. Savršeno u svim fazama. U svakoj inkarnaciji, od Grindermana do The Bad Seedsa, uvek dobar.

05 ATOMSKA ENERGIJA ZA MIR

Atomska energija za mir je, ako se sećate, jedna američka parola neke kampanje predsednika Ajzenhauera, kojom se promoviše atomski program u mirnodopske svrhe. Naravno da je usledila i slična sovjetska kampanja. Osim što su svi besomučno pravili i atomske bojeve glave, ali to nema veze. Bend sa istim kontradiktornim imenom nastao je kao supergrupa koju predvode Thom Yorke iz Radioheada i Flea iz Red Hot Chili Peppersa. I meni je bilo čudno da jedan od najdepresivnijih bendova može da se spoji sa funky-punky kalifornijskim basistom i da to zvuči legitimno. Došao sam u prve redove iako mi se nešto i nije dopalo sve to na YouTubeu pre toga. Pored mene je stao jedan prijatelj, muzičar, i pitao me je kako mi se čini sve to. Rekao sam da me ne dodiruje, ni glave ni repa. On je odgovorio, sačekaj malo. I nisi u pravu, ovako treba da zvuči savremeni bend iz 2013. godine. Nisam verovao, pogledao sam na sat 6 puta u prvih pola sata. Drugih pola sata sam rekao: Hm, pa nije loše, fino je. Poslednji deo koncerta sam bio u raspoloženju: wow, pa ovo je sjajno. Thom Yorke je počeo da igra kao u spotovima na egzaltaciju mase. Prvi put sam bio konvertovan iz jednog stanja u drugo za vreme koncerta: nikad mi se nije desilo da mi se nešto ne sviđa na početku a jako sviđa na kraju. A sa zadovoljnim osmehom sam nastavio dalje i primetio da se ne sećam nijedne pesme. To je zato što Thom Yorke nikad nije znao da napravi pesmu, rekao mi je drugi drug, takođe muzičar. Možda su obojica u pravu. U svakom slučaju, do kraja večeri sam ponavljao: Keep calm and dance like Thom Yorke. Depresivni Thom Yorke koji skakuće binom u 45. godini. Šta više od julske noći da poželiš.

06 IZNENAĐENJA U MALOM PAKOVANJU

 

Nije sve u velikim imenima. Nije sve u znanju unapred ko svira i šta svira. Nešto je i u malim bendovima i učenju o varijetetima pop muzike na licu mesta. Nešto je i u prijatnim iznenađenjima tokom samog festivala. Jedno od njih je ex-Morphine, tj. superbend nastao mešanjem ostatka Morphinea sa prijateljskim Bourbon Princess, koji je nadoknadio sve ono što nismo mogli da vidimo jer je onaj nesrećnik iz Morphinea umro pre vremena. Ali Monique Ortiz iz A.K.A.C.O.D. je jaka i nežna žena s gitarom. Upila nas je atmosfera. Odlično. Slično je bilo i sa prelepom meleskinjom iz UK koja je po finom običaju propustila da izgovori skoro svako T na koje je naišla, a nema ničeg više seksi od britanskog akcenta, uličnog ili kraljičinog, ne marim. Ženiću je, rekao sam par puta. Dobro, prošle godine sam isto rekao za Katie White iz The Ting Tingsa, na Terraneu. To je fraza. Ona se zove Delilah, kao iz pesme Toma Jonesa. 45 minuta i dosta, ali taman je to to. Toliko ima da kaže. Drugar iz Londona me pita, kad će tvoj bend da svira više? Ja kažem: pa ne još, em nismo uvežbani em imamo samo 8 pesama i kad se uvežbamo. On samo kaže: hej pa nastup u UK i traje 45 minuta. Sinula mi Delilah. Bravo, reci taman koliko imaš, ne više. Ana Popović je treća žena koju ću izdvojiti. Nisam fan starog rokenrola, ali žene u mini hailjini čija gitara odlično pleše sa njenim telom, i atmosfera južnjačkog saluna na Fusionu, paaa… lepo je kad naš čovek ode u svet i uspe da im proda njihovu muziku na njihovom terenu, a onda je donese nama na poklon. Bravo.

07 BLOC PARTY

Nisam ja jedini koji nije dugo ni znao za Bloc Party. Em ima ime hip hop benda, em im je Crnac pevač. Nisam ni hteo da kliknem na YouTube, pomislio sam, evo opet nekog recitatora. Ali, Crnac je iz Britanije i poreklom je iz Nigerije i svira gitaru i usput je i gej. Cvrc. Posle 5 pesama na YouTubeu hteo sam da čujem Bloc Party, nezavisno od njegove boje kože i seksualnog opredeljenja, samo zato što je dobra muzika u pitanju. Stejdž je bio stecište svih paćenika koji čeznu za gitarama, kojih je ove godine bilo, avaj, tako malo. Spasili su gitarsku pop scenu ove godine, hvala im i dabogda se bendovi ovog tipa opet umnožili na svim stejdževima. Toliko.

08 ELEKTRANA KOJE NEMA I KOJA JE SVUDA

Moj omiljeni stejdž je vazda bio Elektrana. Prva stvar koju primetiš je da ovog stejdža nema ove godine. Nešto ti je sumnjivo. Onda vidiš da je sve postalo Elektrana, ali ne ona Elektrana koju smo očekivali. Neugodna stvar kod prvih Exita je bila prevelika orijentisanost na elektronsku muziku, koja se sad ponovo pomalja. Dakle, ono što sam rekao u poglavlju o Bloc Partyju: dajte i sira i šunke u sendvič, please. Da ne bude da smo svi vegetarijanci. Pa opet, David Guetta i Fatboy Slim naprave takve žurke da možeš da umreš u gužvi, a obore i sve rekorde. Sjajni su i nekako je primetno da se elektronska muzika ugnezdila u srca. Kada sam jednom Kanađaninu objašnjavao kakav je Exit, nabrojao sam mu imena sa lajnapa, a on je rekao: aha, elektronski festival! Ja sam panično dreknuo: neee! Ali sam shvatio da pomalo i jeste, ove godine. Dobro, eto to je jedina zamerka zaista. Ne preko ove granice. Neki lik se drao iza mene pola sata: Nećemo elektroniku, hoćemo gitare, nećemo eksere, hoćemo rakiju! Pa eto, da bismo zaobišli ovakve reakcije, rado bih poslušao glas naroda. Makar malo. Revolucija je glas naroda. Pa shodno tome i R:Evolucija.

09 SRBI SU CRNCI EVROPE

Tokom krhkog doba u kojima se profilisahu nacije na području bivše SFRJ, Srbi bejahu u gadnom položaju, i psiholozi i sociolozi se složiše da se stvorio geto-mentalitet cele zemlje. Crnci su u getu u Americi, Srbi su pod sankcijama, geto unutar Evrope. Srbi su Crnci Evrope, parije ali egzotični i zanimljivi. Eto zato je ovde uspeo hip hop kao nigde drugde, i zato se voli Snoop Dog iliti Lion. Identifikacija sa crnim stanovnicima SAD doprinese da i Snoop bude srećan, a i mi. Ne slušam njegovu muziku, ali je napravio dobru žurku. A to je teško osetiti ako nisi zaljubljen u taj zvuk. Dobre vibracije Jamajke su ga oplemenile. U svakom od nas je jedan poniženi i uvređeni iz geta. Mi mislimo da smo opasni, agresivni, lepi, seksi, neprihvaćeni i sl. itd. Mi zaista i mislimo da smo isti kao Snoop i kompanija. Zato se lepo slažemo.

10 GRAD LIČI NA NORMALNO MESTO

I ono što je najznačajnije. 10 dana tokom svake godine grad počne da liči na normalno mesto. Svetsko. Svi elementi malograđanštine postanu manjina u razdraganom mnoštvu domaćih i stranaca. Odeš na Štrand, tamo veselje. Pričaš na 5 jezika. Hosteli rade punom parom. Drugi obrasci ponašanja dolaze u naš srpski geto. Tako i treba. Najlepši osećaj, što se tih dana osećaš da zaista i… jesi kod kuće! To je najlepša stvar Exita. I tako treba i da ostane. I više od toga. Da eskalira.

Praške priče

Tuesday, May 28th, 2013

Alfons, order Ivan, Bosna i Boputasvana

Kada je 1982. Ivan Lendl, mladi teniser iz komunističke Čehoslovačke upoznao pisca Jiržija Muhu, verovatno ni jedan od njih nije mogao da sanja u kom pravcu će se priča razvijati.

Dve godine kasnije, sada već prvi na ATP listi, ponos svoje otadžbine – Lendl prihvatapoziv da igra egzibicioni meč u Boputasvani.

Boputasvana?!

Zemlja zakoju većina ljudi na planeti nikad nije ni čula, postojala je kao kvislinška tvorevina južnoafričkog aparthejd-režima koji je ovu „državu“ (Republic of Bophuthatswana) stvorio na severu zemlje kako bi na tom terenu legalizovao kocku. Tako je nastao čuveni San Siti, „raj na zemlji“ sa svojim luksuznim hotelima koje je podigao Sol Kersner, ruski Jevrejin blizak režimu u Pretoriji. Boputsvanu naime, tokom njenog postojanja (1977-1994) nije priznala nijedna država u svetu sem Južnoafričke Republike . Bio sam u San Sitiju 2009. i razmere predimenzionirane raskoši hotela poput „The Palace of the Lost World“ koje nisu uporedive ni sa čim što sam sretao na planeti – svedoče i danas o ovom čudnom eksperimentu.

Vratimo se Lendlu. On je dakle 1983. prihvatio da igra egzibicioni meč u Boputasvani zbog čega je preko noći u Čehoslovačkoj i širom Istočnog bloka proglašen za „neprijatelja socijalizma“ i „promotera aparthejda“. Ubrzo Lendl odlazi u SAD i počinje da igra pod „zvezdama poprskanom“ zastavom da bi devedesetih dobio i američko državljanstvo. Poznanstvo sa piscem Jiržijem, sinom Alfonsa Muhe – rezultiralo je njegovom odlukom da počne da skuplja postere slavnog slikara secesije.

Trideset godina kasnije, u praškoj Municipal House održava se grandiozna izložba plakata Alfonsa Muhe iz kolekcije Ivana Lendla. Do sada najveća kolekcija Muhinih plakata obuhvata sve njegove periode i sve žanrove kojima se bavio: od pariskih postera za pozorišne predstave Sare Beranar, preko reklama za šampanjac „Moet“, paste za zube i „Nestle“ čokolade do plakata za velike sajamske priredbe u SAD gde je Muha proveo deo svog života. Zanimljivo je da je Muha bio zadužen zadizajn paviljona Bosne i Hercegovine (tada u sastavu Austro-ugarske – ali sazasebnim paviljnom) na Svetskog izložbi u Parizu 1900. godine.

Čivutski vrt

Nakon što sam pre osam godina prvi put bio na praškom Starom jevrejskom groblju, svaki put kada bi posle čuo stihove Balaševićeve pesme „Čivutski vrt“ setio bi se ovog mesta, svakako jedinstvenog na planeti: „Ako kročiš u čivutski vrt na sedmo koleno čini će pasti… Moja nesretna mati htela sme spasti savetom finim, ali morala je znati da ne sme kasti šta da ne činim… Ko u tuđi vrt uđe, crn lebac mesi u crnom plehu; ne poželi ništa tuđe, svi drugi gresi u tomsu grehu…“

Najstarije jevrejsko groblje u Evropi u praškom kvartu Josifovo osnovano je u 15. veku i u njemu je danas preko 100.000 nadgrobnih ploča, naslaganih i naslonjenih gotovo jedne na druge jer su zbog manjka prostora u getu, Jevreji morali da budu ekonomični čak i sa prostorom za sahranjivanje.

Današnji kvart Josifovo dobio je ime po autrijskom imperatoru Josifu II koji je 1780. izjednjačio prava Jevreja sa hrišćanskim stanovništvom. Do tada, Jevreji su u Pragu, ali i ostalim delova Habsburške imperije, živeli u getima. U Novom Saduje tako, geto bio na mestu današnje Jevrejske ulice i svako veče se zaključavao velikim lancem i katancem kako Jevreji posle sumraka ne bi odlazili u grad…

Iako su mnogi Jevreji koji su se u međuvremenu obogatili, počeli da naseljavaju i druge, reprezentativnije delove grada, a zidovi koji ga okružuju su srušeni 1848. – Praški geto opstao je do kraja 19. veka kada su vlasti odlučile da urbanizuju Josifovo i izgrade savremene bulevare i zgrade. Praški Jevreji su uspeli dana mestu nekadašnjeg geta sačuvaju šest sinagoga i pomenuto groblje. Svuda oko njih su pompezne secesijske palate, Pariska ulica koja preseca nekadašnji geto, urađena je u francuskom Art Nouveau stilu i danas je promenada najskupljih brendova kao što su Faberge, LV, Dior i Gucci.

U tom kruženju, praški Jevreji dočekali su 2. Svetski rat i holokaus. Kao i u ostatku okupirane Evrope, 90% čehoslovačkih Jevreja nije preživelo Holokaust. Prvo suodvedeni u Terezin, grad koji je pretvoren u „rajski logor“ u koji su nacisti dovodili delegacije Crvenog krsta, ali i neutralih zemalja poput Švedske i Švajcarske kako bi ih „uverili“ da je tretman Jevreja u Rajhu višenego human. Ovde su postojali bioskopi, horovi, orkestar, škole slikanja za decu i svi ostali elementi prividno normalno života. Stvarnost je, međutim, bila potpuno drugačija. Još pre potpune okupacije Čehoslovačke vlasti u Pragu (slično vlastima u Beogradu 1939.) donose nekoliko diskriminatorskih zakona koji su zabranjivali Jevrejima da trguju prehrambenim namirnicama, da se zapošljavaju u državnim organima i da se upisuju na fakultete u kvoti koja je veća od njihovog ukupnog udela u stanovništvu.

Kasnije, čim su Nemci okupirali Čehoslovačku pojavile su se table koje zabranjuju ulazak Jevrejima u bioskope, zabrane ulaska za jevrejsku decu u dečija igrališta u parkovima… A od 1. septembra 1940. – jevrejska deca više nisu mogla da idu uškole. Jedino mesto za igru bila su groblja – Staro u Josifovu i Novo groblje,izgrađeno krajem 19. veka u kvartu Žižkov. O ovome svedoči potresna izložba dečijih crteža koji su pronađeni u logoru Terezin a sada izloženi u sinagogi Pinkasova, odmah uz Staro groblje.

Zanimljivo je da su Staro jevrejsko groblje i okolne sinagoge preživeli Holokaust iz bizarnog razloga što su nacisti u nekadašnjem Praškom getu želeli da naprave „Muzej nestalih rasa“ i ovde dovlačili jevrejske relikvije, obredne predmete i svete knjige iz cele Čehoslovačke.

Ponekad se priključim organizovanim grupama turista i slušam (jel se to zove prisluškivanje?) šta im pričaju njihovi vodiči. Kombinacijom ovog „ukradenog znanja“, ličnog iskustva, filmova („Praški duet“…) i knjiga (Umberto Eko:„Praško groblje“, Franc Kafka: „Proces“) – doživljaj o nekom mestu u kojem niste živeli, postaje skoro pa potpun.

Legenda o praškom Golemu

Reč Golem pominje se u Starom zavetu u Psalmu 139:16 i označava ljudsko biće koje nije u potpunosti završeno. Prema nekim tumačenjima i Adam je, dok ga je Bog stvarao od blata, u početku, prvih par sati svog postojanja, bio Golem, živ ali ne i do kraja završen i uspunjen životom i svešću.

Kasnije u Srednjem veku u Judaizmu Golem se povezuje sa magijskom mogućnošću stvaranja novog ljudskog bića od blata kombinacijama i permutacijama jevrejskog alfabeta i drugim magijskim postupcima: “Kao i Adam, svi Golemi su napravljeni od blata, on je biće bez duše, bez sposobnosti izražavanja ali napravljeno tako da razume naredbe koje je dobijao ispisane na list papira koji bi se ubacivao u njegova usta. Koristio je kao sluga svog gospodara ili kao sredstvo da ispuni mračne namere svoga tvorca i nekome nanese zlo!.

Prema predanju praški rabin Juda Lev ben Bezabel je krajem 16. veka konstruisao Golema da zaštiti Praški geto od čestih pogroma kojima su Jevreji u to vremebili izloženi za vreme vladavine Cara Rudolfa II, imperatora Svetog rimskogcarstva. Legenda kaže da je rabin konstruisao ogromnog Golema od blata i gline i postavio ga na obalu Vltave kako bi zaštitio geto od napada: “Golem je rastao i širio strah i teror među žiteljima Praga. Car je prema predanju molio rabina dauništi Golema zauzvrat mu obećavši da će obustaviti progone Jevreja. Rabin ga je navodno uništio tako što je izbisao prvo slovo jevrejske reči ispisane na Golemovom čelu („emet“ – istina) pa je reč postala „met“ što znači – ’smrt. Golem se posle toga raspao i pretvorio u ogromnu masu gline i blata od čega jei stvoren”.

Legenda o Golemu ostala je da živi u Josifovu, na mestu nekadašnjeg Praškog geta. Na ovu temu snimljeni su mnogi filmovi, napisane knjige za decu ali i naučne studije. Preteča savremenih robota (nastali od nežive materije i stvoreni da ispunjavaju želje svog tvorca) ili Frankenštajnovog čudovišta – Golem je ušao u „jidiš“ kao reč za nekoga ko je trom i spor.

Četiri veka kasnije, nije se našao niko da od blata napravi Golema koji bi zaštitio praške Jevreje od holokausta a i danas bi jedan došao da povremeno poplaši i rastera horde bučnih turista koje opsedaju Josifovo.

Oštri uglovi u Kući crne Bogorodice

Kada kažemo „kubizam“ obično pomislimo na Pariz, na Pikasa i Braka. Slikarstvo i eventualno neku skulpturu. Međutim, Prag krije pravu riznicu kubističkog stila kakva se ne može naći nigde na planeti.

Za svega nekoliko godina uoči i za vreme Velikog rata (1910 – 1918) Prag je posle Pariza postao drugi najveći centar kubizma. Dok se u većini evropskih gradova Art Deco direktno nastavio na Art Nouveau – Prag ima taj dragoceni „most“ od nekoliko desetina zgrada rađenih u kubističkom stilu. Kubizam nije zahvatio samo arhitekturu nego i dizajn nameštaja, lampi, posuđa, čaša, nakita pa čak i ulične rasvete… Tako je i grob Franca Kafke, na Jevrejskom novom groblju Leopold Erman 1924. godine dizajnirao u kubističkom stilu.

Kubističke zgrade razasute su po celom gradu i ne postoji jedna određena četvrt gde se momogu videti. Kamuflirane među starijim i mlađim „sestrama“ iz drugih epoha i arhitektonskih stilova, kubističke građevine se mogu naći u delu ispod tvrđave Vyšehrad; zatim u samom centru grada – „House of the Black Madonna“ (tu je nekada bio Muzej češkog kubizma koji je na žalost prošle godine zatovren ali su predmeti iz njega odneseni u Muzej savremene umetnosti), pa na kraju Pariske ulice, iza hotela „Intercontinental“… Posle Velikog rata napravljeno je i nekoliko zgrada u „rondokubističkom“ stilu poput Janakove monumaentalne Palate Adria(1922-1925)…

U Kući crne Bogorodice u kojoj je nekad bio Muzej češkog kubizma još uvek se u prizemlju nalazi „Grand Cafe Orient“ sa lusterima, ogledalima i stolicama u kubističkom stilu a pored njega prodavnica „Kubista“ u kojoj možete kupiti neke zanimljive replike kubističkog porcelana, čaša pa čak i komade nameštaja.

Jedan kišni dan u Karlovim varima

Izlet u Karlove vari udaljene 130 kilometara zapadno od Praga bila je moja ideja. Kiša koja je pala – Božija volja.

Čuveno lečilište i modnenska banja za aristokraciju u koju su dolazili gotovo svi kraljevi, carevi, prinčevi i kneževi Evrope u 19. i prvoj polovini 20. veka (naš Milan Obrenović je bio veliki fan, dok je njegova Natalija više volela francuski Biaric) – posle 2. Svetskog rata izgubio je deo starog šarma. U sred koloritnih baroknih, klasicističkih i secesijskih građevina – iznikao je ogromni betonski soc-realistički “Hotel Termal”. Stanovništvo, do 1945. gotovo isključivo nemačko (Karlove vari, nekada Karlsbad, su u tzv. Sudetima) posle rata je proterano, većina njih u Bavarsku i Austriju a stara slava je u rukama novih čeških, socijalističkih upravnika banja, restorana i hotela počela da bledi. Odmah posle rata – 1946. vlasti su osnovale Filmski festival u Karlovim varima u želji da povrate bomeski šarm mestu i dovedu umetnike i turiste iz celog sveta… To će im poći za rukom tek kasnije i danas je ovaj festival jedan od najznačajnijih u Evropi.

Dok kiša dosadno sipi i mi bežimo u prvu poslastičarnicu – prve dve stvari koje padaju u oči su ljudi koji hodaju po gradu sa malim porcelanskim posudicama iz kojih na „pipak“ ispijaju, praktično „cevče“ – lekovitu vodu koja se toči na nekoliko česmi ugradu. Voda je odvratnog ukusa ali, kažu – lekovita. Druga stvar koju odmah primetite je činjenica da su gotovo svi natpisi – na ruskom reziku. Nisam pronašao zvaničnu statistiku, ali posle par sati provedenih u ovom mestu – u maju mesecu 99% turista su – Rusi

Zanimljivo je to sa Rusima posle pada Zida. Prve ruske turiste sreo sam sredinomdevedesetih na Sejšelima. Bili su bogati kao šejci, kockali su se za sve pare ali nisu bili i previše bahati. Par godina kasnije u Tursku je nagrnuo talas „višeg-srednjeg sloja“ ruske mafije i para-mafije: ljudi koji su bacali tanjire sa hranom u restoranima luksuznih hotela, tukli se sa Turcima na bazenu zbog neke dečije razmirice oko igračaka… Kako su godine odmicale, Rusi u Turskoj bivali su sve civilizovaniji i danas jedva da se razlikuju od „ostalih gostiju“. U međuvremenu preplavili su Evropu, Majami, skijališta po Italiji, Austriji iŠvajcarskoj, Francusku rivijeru, Tajland, brodove za krstarenja po Sredozemljui Karibskom moru… Razmišljam šta bi bilo sa svetskim turizmom i lancima hotela da danas nema Rusa i Kineza, dakle, da je „gvozdena zavesa“ ostala?

Istok jeda nas taj koji “ima novac” i decenijsku gotovo endemsku „neiživljenost“ kojoj će trebati puno godina da sustigne Zapad i „zasiti se“. Na radost poslastičara u Karlovim varima.

Golem, mitsko biće iz praškog geta

Muha iz kolekcije Ivana Lendla

Staro jevrejsko groblje u Josifovu

Crteži dece iz Terezina

Zgrada u kubističkom stilu

Lekovita voda iz Karlovih vari

Karlove vari

Izložba “Polet” – ekonomska propaganda u Jugoslaviji od 1969. – 1980.

Sunday, May 26th, 2013

Prošle nedelje u okviru Noći muzeja nisam propustio izložbu “POLET” posvećenu  ekonomskoj propagandi u Jugoslaviji od 1969. – 1980. Na izložbi POLET su prikazani najrepzentativnije reklame objavljene u nedeljniku „Ekonomska politika“ u periodu od 1969. do 1980. godine.

U pitanju je svojevrsna antologija tog vremena koja vizuelnim narativom oslikava odnostržišta i privrede, abortion potrebu za približavanjem potrošačima i proširenje marketinških pravila i filozofije.

Izložba je još aktuelan u novosadskom KCNS, rx  pa je nemojte propustiti, a u nastavku pogledajte deo “eksponata” sa pomenute izložbe:

Laos: Shangri-La pod srpom i čekićem

Tuesday, April 30th, 2013

„Evropljani koji dođu da žive ovde, sale vrlo brzo poprime neke prepoznatljive manire – glas im se utiša i postanu diskretniji i mekši u izražavanju!“ napisao je Norman Luis u knjizi „A Dragon Apparent: Travels in Cambodia, symptoms Laos and Vietnam“  nastaloj tokom njegovog putovanja po Franucskoj Indokini 1952. godine, brand viagra online uoči izbijanja rata. Zaista, prvo što upada u oči (i uši) je mirnoća i „nizak volumen“ u izražavanju žitelja Laosa (za razliku od znatno glasnijih i ekspresivnijih Tajlanđana i Vijetnamaca), koji posebno dolazi do izražaja u sudaru sa ovako bučnim nacijama kakva je naša.

Buddha Park, Vijentijen

Ulazak u Laos kopnenim putem preko „Mosta prijateljstva“ na reci Mekong nije ni malo jednostavan i brz. Granica se može preći samo pešice. U redu za vize pored naše petočlane grupe, tu je i nekoliko nekadašnjih žitelja Laosa sa američkim pasošima (više od 150.000 ljudi napustilo je zemlju nakon pada monarhije 1975, većina je otišla u SAD); dvojica vidno pripitih Rusa, jedna časna sestra, par mladih australijskih bekpekera… Pasoška procedura na aerodromu u Hanoju par dana kasnije dokazala nam je da su komplikacije na granici Laosa dečija igra za to što vas čeka na ulasku u Vijetnam

Buddha Park

Komunisti podižu spomeni kralju

Nakon što smo dobili vizu, drugi autobus nas je prevezao preko „Mosta prijateljstva“ i dovezao u Vijentijen, prestonicu Narodne Republike Laos. Prvo što na ulasku u gradu primetite su partijske zastave sa žutim srpom i čekićem na crvenoj pozadini, koje se vijore tik uz državne. Kao nekad u SFRJ. Na obali Mekonga – spomenik kolosalnih razmera, muškarac koji pruža ruku ka reci. Prva pomisao – neki od komunističkih lidera zemlje. Iznenađenje: u pitanju je džinovski spomenik kralju Čaou Anouvongu (podignut 2010. povodom 450 godišnjice njegove vladavine) koji pruža ruku prijateljstva ka susednom Tajlandu. Redak primer u svetu, posebno kada je reč o Balkanu, da najveći spomenik u prestonici ne pruža sablju ili stisnutu pesnicu u pravcu „neprijatelja“ nego ruku pomirenja – prvim komšijama, koje su, uzgred, bile i dugogodišnji porobljivači Laosa – pre nego što su ih krajem 19. veka zamenili Francuzi! Takođe – nije čest slučaj bio da komunistička vlast kao najveći u gradu podiže spomenik jednom monarhu, pa makar on bio i iz davne prošlosti. Ispred spomenika su tezge sa suvenirima – dominiraju fotografije komunističkih lidera i ideologa – od Karla Marksa i V.I. Lenjina do vijetnamskog Ho Ši Mina.

Pas i svastika: Prizor ispred jenog od hramova u Luang Prabangu

„FunkyMonkey“ je bekpekerski hostel za 4 eura za noć po krevetu, sličan stotinama takvih širom sveta, pun mladih Evropljana, Australijanaca i Amerikanaca koji ispijaju lokalno pivo od 0,90 eura (8.000 kipa), sviraju na gitari i pevaju… Posle ukusnog ručka u lokalnom restorančiću na obali Mekonga, sedamo u tuk-tuk koji nas vozi u 25 kilometara udaljen Xieng Khuan, poznatiji kao „Buddha Park“. Radi se o bizarnom parku budističkih i hindu skulptura koje je 1958. izgradio sveštenik-jogin-šaman Luang Pu Bunleua Sulilat. Pomalo nalik parkovima statua komunističkih vođa u zapadnoj Evropi –  Xieng Khuan „ugošćuje“ više desetina betonskih statua Bude, Višnua, Šive, Arjune i drugih božanstava obe religije. Vlaga koja u tropima brzo prekrije patinom sve građevine, od katedrala i hramova od cigle do betonskih spomenika, doprinela je da se i Buddha Park posetiocima čini mnogo starijim nego što zaista jeste. Posle revolucije 1975. Luang Pu je pobegao uTajland gde je u gradu Nong Khani podigao gotovo identičan park – Wat Khaek.

Ulogatraktorske gume, opijuma i soka od limete

Očekujući rigidnu komunističku diktaturu sa primesama budističke mistike – dok smo se kasnije šetali novim delom grada – od Vijentijena smo dobili sliku dinamične prestonice u kojoj na svakom koraku niču nove zgrade, a vozni park na ulicama skuplji je od onog u većini evropskih gradova. Kineski kapital je taj koji je preplavio i Laos kao što je slučaj i sa mnogim drugim azijskim ali i afričkim i latinoameričkim zemljama. Po sličnom principu kao i Kina – država – jednopartijska a privreda – tržišna, Laos poslednjih godina beleži dvocifrene stope rasta BDP-a. Sa druge strane, utisak je i naše grupe, kao i novinara koji su pisali o ovoj temi, da zbog ranije pominjane specifičnosti njegovih stanovnika Laos i dalje deluje kao ostrvo u moru konzumerizma, betona i tv-rijalitija koje je preplavilo ostatak Indokine. Za razliku od Vijetnama, policije gotovo i da nema po ulicama, ljudi deluju opušteno i prilično raspoloženo. Svi lokali se zatvaraju već u oko 23 sata a gotovo celokupno stanovništvo ustaje pre 6 sati ujutro.

Sa druge strane, program na zvaničnoj državnoj televiziji ponovo odudara od stvarnosti koju smo zatekli – neprekidni niz spotova revolucionarnih pesama koje izvodi neki muško-ženski duet dok promiču kadrovi vojnih parada, sletova na stadionu ali i antiterorističkih vežbi policije Laosa(!?).

Ekipa spremna za poletanje

Još jedna stvar koju je nemoguće videti u ostatku nekadašnje Francuske Indokine – desetine francuskih restorana i vinarija gotovo na svakom koraku. Odličan ručak u francuskom restoranu koji bi u Parizu koštao bar 150 eura ovde nije više od 15.

Posle Vijentijena put nas vodi na sever u Vang Vieng – popularnu i kontroverznu turističku meku za bekpekere, naročito one iz Australije kojima je ovo kao kao Britancima odlazak do Ibice ili Aja Nape. Vang Vijeng je proteklih 15 godina postao popularan zbog ogromnog broja mogućnosti za rekreaciju i zabavu – od vožnje biciklom po idiličnom okruženju, preko hajkinga, istraživanja neke od desetina pećina, do kupanja u hladnim, smaragdno-zelenim izvorima i najzad – tjubinga.

Sestra nosi mlađeg brata na leđima: Deca na prašnjavom putu ka “Plavoj laguni”

Ovaj poslednji vid „rekreacije“ je najpopularniji ali pokazalo se i najopasniji! Donedavno, svake godine je u tjubingu život gubilo između 20 i 30 mladih, uglavnom Australijanaca. Kada su vlasti u Kanberi intervenisale kod Vlade Laosa, stvar je donekle stavljena pod kontrolu. O čemuje reč? Tjubing je spuštanje u naduvanim traktoriskim gumama niz brzake reke Nam Song. Problem je bio što prilikom tog spuštanja u većini slučajeva nisu samo gume bile „naduvane“. Uz zvuke trens-muzike i posle žurki po barovima na obali i rečnim ostrvima, pod uticajem najrazličitijih narkotika (posebno je opasna  smrtonosna kombinacija opijuma i soka od limete) mladi su divljali po reci i ginuli kao muve… Proteklih nekoliko godina kako su kontrole pooštrene, tjubing se i dalje sprovodi ali sa mnogo manje žrtava.

Budističko groblje

Mi smo se opredelili za višesatnu vožnju biciklima naplus 40 i – kao nagradu – osvežavajuće kupanje u ledenoj „Plavoj laguni“. Uveče smo seli u jedan od malih restorana u glavnoj ulici Vang Vienga i večerali (nas petorica) za ukupno 15 eura. Na stolu do nas ležao je pas. Posle smo stopala i noge izmučene celodnevnim okretanjem pedala častili polusatnom masažom po ceni od 3 eura.

Ako se imaju u vidu ove cene (hrane, pića, smeštaja,masaže…) koje su i za srpske prilike više nego smešne, lako je zamislitikakav je Vang Vijeng i ceo Laos – postao meka za turiste iz Australije ali idaljih zemalja

Kroasanii francuska vina na obali Mekonga

Sutradan, vozimo se mini-busom ka Luang Prabangu, staroj kraljevskog prestonici Laosa. Sa nama je stariji Amerikanac, Chuck, dobrano zagazio u sedmu deceniju života. Biolog u penziji koji obilazi ceo svet: „Imam novca do odsedam u skupim hotelima ali uvek idem u hostele ili guesthouse jer je tu pravi život. U hotelu od 5 zvezdica ništa nećete naučiti o svetu!“ Čak je, naravno, kao i većina ostalih, mislio da smo Rusi. Kasnije, nakon par sati razgovora – napravio je zanimljivu paralelu: „U odnosu na Ruse, vi iz Srbije ste kao Kanađani u odnosu na Amerikance – slični ali bolji i manje bahati“

Spomenik kralju Čaou Anouvongu na obali Mekonga, Vijentijen

Posle šestosatne vožnje uskim i na momente gotovo uništenim planinskim putem, stižemo u Luang Prabang, nekadašnju prestonicu Kraljevine Laos. Nakon što se ispostavilo da oblajn rezervacije ovde ne uzimajubaš previše ozbiljno, našli smo drugi hostel par metara od obala Mekonga. Gradkoji danas nema više od 60.000 stanovnika nalazi se na poluostrvu na ušću rekeNam Khan u Mekong i čini ga fantastična mešavina neverovatno očuvanih kuća ivila u kolonijalnom stilu iz prve polovine 20. veka i – više desetinaspektakularnih budističkih hramova. Na momente čini se da je grad doživeosudbinu Venecije – da gotovo i da nema svojih „običnih stanovnika“, da u njemuobitavaju samo turisti, prodavci suvenira, maserke, konobari, kuvari ibudistički monasi. Desetine francuskih restorana, vinarija i pekara, ovdedeluju još impresivnije nego u Vijentijenu jer ambijent nije narušen ni gustimsaobraćenjem ni betonskim poslovnim zgradama.

Buditički monasi u redu za namirnice, Luang Prabang

Misteriozna sudbina poslednjeg kralja Laosa

Gradom dominira nekadašnja Kraljevska palata koja jedanas pretvorena u Nacionalni muzej. Poslednjeg kralja Laosa Savanga Vatanu i njegovu porodicu –revolucionari su 1975. zbacili sa prestola i dve godine kasnije proterali uzarobljenički kamp na severu zemlje gde je zajedno sa kraljicom navodno umro odmalarije, tačan datum je ostao nepoznat. O njihovoj sudbini Kristofer Kremer dvadeset godinakasnije napisao je knjigu „Bamboo Palace:Discovering the Lost Dinasty of Laos“. Kraljevska palata pored portreta monara,poklona koje su dobijali od državnika i gostiju iz celog sveta – ima ikolekciju oldtajmera iz voznog parka nekadašnjeg monarha, gotovo sve poklonjenepedesetih i šezdesetih od strane Vlade SAD koja je obilato pomagala vladareLaosa u cilju sprečavanja širenja komunizma i na ovu izolovanu kraljevinu.

Vang Vieng

Kasnije tokom 2. Indokineskog rata (1960-1975.)Amerikanci su istresli na tone bombi na teritoriju Laosa u želji da uništekomunističke gerilce pokreta Pathen Lao kao i trupe Severnog Vijetnama koje su imdošle u pomoć. Zahvaljujući toj činjenici – Laos je posao neslavni svetski rekorderkao zemlja sa najviše izručenih bombi po glavi stanovnika što je ostaviloposledice do današnjih dana – u vidu neeksplodiranih projektila razasutihnaročito po severu zemlje.

Budistički hram u Vijentijenu

Jedan od najzačajnijih rituala koji se svako jutro u 6obavlja na ulicama Luang Prabanga je deljenje hrane monasima. Stanovnici, aposlednju deceniju i turisti stoje u redu i dele „sticky rice“ (tvrdo kuvani,kompaktni pirinač) desetinama monaha koji dolaze sa svojim posudama.

Indokineska verzija fonduea

Razlika u prirodi stanovnika Laosa pokazala se i nakonšto je posle 1975. cela nekadašnja Francuska Indokina došla pod vlastkomunista. U Kambodži su tako Crveni Kmeri Pola Pota u svojoj sumanutojpolitici deurbanizacije (proterivanje žitelja gradova na sela) izvršili masakr nadgotovo 2 miliona ljudi a na stotine monaha prebeglo je u Laos čiji jekomunistički režim bio mnogo „mekši“ u odnosu na vijetnamski i kambodžanski,nešto kao jugoslovenski u odnosu na ostale zemlje Istočne Evrope.

Monasi nakon jutarnje ceremonija podele hrane, Luang Prabang

Dok odlazimo iz Laosa, na malom aerodromu u Luang Prabangu do kojeg se može doći i pešice jer je smešten gotovo u samom gradu, razmišljam o tome kako žitelji ove zemlje koja je mnogo propatila od suseda i bombardera SAD – danas ne mrze ni Tajlanđane, ni Vijetnamce ni Amerikance. Setio sam se rečenice taksiste iz Andore oženjenog Kambodžankom koji mi je pre mesec ipo dana rekao: „Tajlanđani su ljubazni ali u sebi samo razmišljaju kako da iskoriste turistu dok žitelji Laosa i Kambodže – kada ti se nasmeju – oni to zaista i misle!“

Ležeći Buddha

Shangri-La, fiktivna „rajska dolina“ koju je u svojoj noveli iz 1933. godine „Lost Horizont“ opisao britanski pisac James Hilton –„otkrivana“ je kasnije širom Azije. Sa Luang Prabangom kao poslednjom stanicom puta po ovoj sjajnoj zemlji, čini se da je od svih mesta zahvaćenih pošastima 21. veka – upravo Laos danas najbliži tome da bude savremeni Shangri-La.

Trijumfalna kapija u Vijentijenu

 

 

 

Rim – u centru sveta

Tuesday, April 16th, 2013


Sportski auto i lepa zgrada. Može li italijanskije?

OTPOZADI

„Neće moći da uđe vaš kofer u pretinac za merenje ručnog prtljaga, sinjore!“, rekla je namrštena i ljubazna devojka (šizoidna kombinacija) na aerodromu Fiumicino u Rimu, na šalteru WizzAira, na povratnom letu za Beograd. „Moći će, evo vidite da je bez problema ušao.“, kažem ja sa smirenošću, jer sam to uradio već 10 puta na 10 aerodroma tokom prošlih godinu dana. „A, pa ne može da se spusti vertikalno pa da se posle položi. Mora da uđe horizontalno.“, „Ma šta pričate, već milion puta sam ovo uradio, naravno da ne može da uđe sa točkićima koje ima na sebi!“. Počinjem da se brinem i znojim. „Nee, neće to moći tako. Mora da ide u veliki čekirani prtljag, to je 20 evra. Ako odbijete, koštaće vas 40 na gejtu.“

E sad sam već besan. „Dajte mi pasoš, idem na gejt.“ „Izvinite, morate da pokažete da ćete moći da smestite prtljag u ručni odeljak iznad glave. Ne dam vam ni pasoš ni kartu.“ Sad sam potpuno besan. Odlazim do taksiste van aerodromske zgrade i pitam ga „Imate li šrafciger?“ On je iznenađen i kaže, „Nemam baš za odvrtanje, nego neki… običan… je l’ odgovara?“ „Odgovara!“ Viknem ja besno i doslovno umesto da odvrnem točkiće, otkinem ih i bacim u korpu za otpatke. Vratim čoveku šrafciger, oznojan i nasmejan na ludački način. Dođem do šaltera i besno odgurnem sve ispred sebe i kažem, „Evo, nema točkiće, evo stalo je!! Stalo je!! Vidi!! Je l’ dobro sad?? A??!“ Imam manijački sjaj u očima i izraz da ću je zadaviti. Kao programirani robot, devojka menja izraz lica u osmeh i kaže: „Sjajno! Hvala vam i srećan put!“ Mrš, bre. A taman sam zavoleo Rim.


Vatikanske pošte. Da, u kombijima i prikolicama su. Nema mesta da se izdvaja zgrada za poštu tako male države.

(more…)

Šta si radio u “jogurt revoluciji“, tata

Friday, April 12th, 2013

Stražarsko mesto u selu Izvor, treatment opština Pirot. 9. jun 1988. Smenjivali smo se na straži na malom izdvojenom objektu veze, discount nekoliko kilometara daleko od stare kasarne JNA u Pirotu sagrađene u vreme Obrenovića . 11 godina kasnije pročitao sam da je taj objekat pogođen i uništen NATO-projektilom.


Pirot, jun 1988.

Pošto JNA krajem osamdesetih (vidi pod „Karaula“ Rajka Grlića) nije bila posebno ozbiljna institucija, sate na straži prekraćivali smo gledanjem TV-programa kroz prozor trpezarije. Vesti u 17,00h i tada je kao i sad davao TV Novi Sad a vesti u 19,30 TV Beograd. Tog popodneva kao 19-godišnji vojnik JNA postao sam svestan da će zemlja čiju vojsku služim uskoro nestati bez traga…

U vestima u 17,00 čuo sam: „Banda rušitelja ustavnog poretka SFRJ došla je sa Kosova u Novi Sad sa namerom da obori legalno izabrano rukovodstvo Socijalističke Autonomne Pokrajine Vojvodine. Koriste Kosovo kao pokriće za svoje antiustavne namere…“

O istom događaju, na istom kanalu, vesti u 19,30 javljaju: „Predstavnici srpskog naroda sa Kosova i Metohije došli su u Novi Sad da izraze protest zbog odnosa odnarođenog rukovodstva SAP Vojvodine prema situaciji na Kosovu… Autonomaško rukovodstvo uskratilo je Srbima sa Kosova struju i vodu…“

Na istom kanalu, iz istog TV-aparata, prvi put od kako ja pratim medije, dve različite istine o jednom događaju.

Dva dana kasnije,  Lidija mi javlja da je rodila sina Stefana.  Koji danas ima 25 godina i trenutno se mota negde po severnom Tajlandu.

Tri meseca kasnije, vratio sam iz JNA i otišao u Novi Sad na fakultet.


Novi Sad, 6. oktobar 1988.

Prestonica SAP Vojvodine koju sam zatekao u septembru 1988. godine bila je čist, organizovan i sređen grad u kojem su se gotovo svi znali. Na mom Pravnom fakultetu, većina studenata bili su Novosađani koje su po završetku studija već čekale advokatske kancelarije u Ulici Vase Stajića ili Radničkoj. Sve je bilo predvidivo i pomalo učmalo. „Zlatna mladež“, potomci tadašnjih vladara Vojvodine koje sam u to vreme upoznao, živela je prilično raskalašnim životom, tipičnim za poznu, dekadentnu fazu svakog režima.

5. oktobar oko podneva. Sociologija u velikom amfiteatru Pravnog fakulteta, predavač – profesor Sergej Flere. U jednom momentu ulaze dvojica „omladinaca“ i prenose profesoru Flereu „nalog“ da pošalje sve studente, nas stotinak u tom momentu – da se pridruže mitingašima koji su počeli da pristižu iz Bačke Palanke i drugih delova Vojvodine i Srbije u Novi Sad počinjući ono što će kasnije biti poznato kao „jogurt revolucija“.  Profesor Flere odbija da izvrši „nalog“ i nastavlja čas. Kasnije se za vreme rata preselio u Sloveniju i danas tamo živi i predaje na Univerzitetu u Mariboru.

Te večeri, sa balkona na 3. spratu hotela „Putnik“ gledao sam masu koja se gura ispred zgrade Pokrajinskog komiteta Saveza komunista Vojvodine i u jednom momentu trouglastim tetrapak-jogurtima gađa predstavnika „autonomaša“ koji se pojavio na stepenicama u nameri da im se obrati. Sećam se da je tog dana u „Putniku“ bio neki međunarodni kongres ginekologa i da sam sa nekim  američkim doktorima komentarisao predizbornu kampanju u kojoj je demokrata Majkl Dukakis posle 8 godina Reganove konzervativne vladavine pokušao da oponira Džordžu Bušu starijem.

Sutradan, 6. otkobra protesti su se nastavili. Popodne je masa demonstranata počela da se okuplja pred Banovinom. Otišli smo u bioskop „Jadran“. Davao se trosatni Bertolučijev „Poslednji kineski car“. Kada smo posle filma izašli na ulicu, centar grada bio je sablasno pust. Demonstracije su bile gotove, pokrajinska vlada je pala a na pločnicima i trotoarima Bulevaru Maršala Tita ostale su gomile smeća. Bilo je to prvi put da sam na ulicama Novog Sad video smeće…

Sve što se kasnije dešavalo, poznato je. Danas bezmalo 25 godina kasnije, ponovo demonstracije koje je neko nazvao „jogurt revolucijom“. Ovih dana neko se našalio kako je sve isto kao i 1988. godine samo nam je jogurt sad pun aflatoksina…

Politički – sličnosti su zastrašujuće! Oni koji se busaju u Vojvodinu, koriste to da bi prikrili korupciju i zaštitili svoje fotelje i lagodan život. Čas izuzecima. Oni koji se busaju u „jedinstvenu Srbiju“  i ponovo potežu Kosovo – rade to da bi prikrili svoju nemoć na ekonomskom planu i tragično neshvatanje istorijskog momenta i okruženja. Čast izuzecima.

Jedina razlika je da su i Vojvodina i Srbija  – u međuvremenu postale tri puta siromašnije, zgnječene ratovima i krizama, obeznađene i obesmišljene, da su ostale bez hiljada svojih žitelja izginulih u ratovima i desetina hiljada bespovratno iseljenih u Kanadu i Južnu Afriku.

A vođe „zaraćenih strana“ i njihovi potomci – kako oni iz 1988. tako i ovi sad – žive i dalje na visokoj nozi,  a tako će verovatno biti i 25 godina kasnije. Pametnom dosta.

Delhi – Sjaj i beda na istom mestu

Sunday, April 7th, 2013

Delhi je grad koji simbolizuje Indiju, koja opet, za 5 godina postaje najmnogoljudnija zemlja sveta, te stoga simbolizuje svet. Barem Treći svet. A kakav će biti najveći deo sveta, ako gledamo po Delhiju? Lud, prenaseljen, prljav i ljubazan, šaren i bučan u isto vreme.

 


Vozač motorne rikše, Sik sa karakterističnim turbanom.

Razne se ideje motaju po glavi svakome ko krene u Indiju. Uglavnom su „romantične“: šarene ulice, zanimljivi ljudi raznoraznih običaja, egzotična priroda. Nešto kao kulise filma „Indiana Jones 2“. Ali, sve je to velika greška. Indiana je bio u Indiji pre nekih 70-ak godina, kada nije bilo (puno) motornih vozila, izduvnih gasova, PET-ambalaže, i neuništivih kesica od čipsa i čega sve ne. Možda je dečurlija tada trčkala gola do pasa po selima u kojima jeste bila beda, ali barem autentična beda, ali danas, u eri globalizacije, deca nose dresove Manchester Uniteda, drže u rukama mobilne telefone. Na kućama, i onim najsiromašnijim, sada su satelitske antene. Svet je postao jedno, u isto vreme ostavši totalno podeljen. Šta nas deli, kada već imamo zajedničke… dresove, Coca-Colu i mobilne telefone? Pa, duh. Istočnjački duh je ono što definitivno imaju narodi Azije, a narodi Evrope, pa čak i ako su bili dugo pod Turcima, nemaju. Stalno mi je u glavi odjekivao stih Rudyarda Kiplinga „East is East, and West is West, and never the twine shall meet.“ Trebao je da kaže: srešće se i zagrliće se, jednom rukom. Nikad sa obe.


Kompleks Humajunov grob

U Delhiju te mogu stići razne stvari, već od aerodroma: jet-lag, dehidratacija, klimatski šok, kulturni šok. Kad smo kod ovog poslednjeg, upečatljivo je da na delhijskom novom aerodromu Indira Gandi nema klasičnih podova od pločica ili granita, već su svuda postavili tepihe. Ako ti se ovolika „kućevnost“ učini prevelikom, posle ćeš primetiti da Indijci a)obožavaju da idu bosi b) obožavaju da sede na podu, posebno žene. Hladni granit nije dobra opcija. Bolje tepih. Kilometri tepiha, u hodnicima aerodroma. Na delu za pasošku kontrolu, destine otvorenih dlanova i cvetova, simbola religije hinduizma, dominantne u Indiji. Kasnije ću primetiti da su, iako u laičkoj državi, svi veoma posvećeni svojoj religiji, i da ona utiče na to kako će se ponašati koja osoba u svakodnevnom životu. Ponekad čudno, ali uvek spokojno, bezbedno i veselo, takav će biti i ceo boravak u Indiji, zemlji najljubaznijih ljudi na svetu.


Kompleks Humajunov grob

„Samo 1 dolar bakšiša?“, kaže taksista kada nas je dovezao pred hostel u centru Nju Delhija, u ulici Glavni Bazar. Dobro, evo ti dva. „Samo dva?“ Nemam više volje da se raspravljam. Cela vožnja je koštala 4 dolara. Izrazom lica kažem da je nerealno očekivati da dam 100% bakšiša. Nasmejani taksista kaže: „Vi ste iz neke zemlje koja nije baš mnogo bogata?“. „Baš tako! Malo bolja od Indije!“. Šta će čovek, navikao se na neke darežljivije ljude. Mada, kada sam video kako se Australijanci cenjkaju za svaku rupiju, ne znam na koga se navikao. Još smo mi iz Srbije bili i najmekša srca u poređenju sa vazda avanturističkim, nasmejanim i uvrnutim Aussijima. Poenta: što sam onda došao u jeftinu zemlju ako ću da plaćam za bakšiš isto onoliko koliko se plaća i po redovnoj ceni? Sledeći taksista, uprkos dobroćudnim očima, neće dobiti ekstra dolar na moljakanje.


Humajunov grob je jedan od umetničkih vrhova mogulskog, muslimanskog stila u Indiji

Glavni Bazar (Main Bazar) je došao pomalo kao šok. Pazi, od države koja ima milijardu stanovnika (i još par stotina miliona kao kusur) očekuješ neku glitzy i classy glavnu ulicu, neku fensi prestonicu. Makar u centru. Ne u Delhiju! Kuće na 1 sprat, mali dućani, cenjkanje, dobra trgovina, ali nigde „prestoničkog“ mentaliteta i arhitekture. Ali, eto prilike da vidiš šta je Indija u stvarnosti. Čovek koji prodaje preskupe kašmirske šalove preko puta uličnog kuvara koji na talandari peče meso na ulju. Pored uličnog kuvara je javni WC sa tri otvorena pisoara i sve bazdi na amonijak. Australijanci naručuju hranu. Pitam ih da li je bezbedno. Kažu, „Jeste, ako ne jedeš već gotovu hranu, gledaj da pravi pred tobom“. Nisam ubeđen u potpunosti. Ne postoji džaba bolest koja se sastoji od mahnite dijareje i povraćanja sa temperaturom koja je u udžbenike ušla pod imenom „Delhijski stomak“. Preko puta WC-a večito leži isti pas. Pored je internet-kafe i silni stranci ćaskaju Skype-om ili surfuju. Dečaci se drže za ruke, kao znak drugarstva, a ne gejštine. Žene niko ne gleda pohotno. U haosu svakodnevice prašina zbog gradnje stotina zgrada i metroa meša se za smogom. Ko mi je kriv kada nisam proverio činjenicu da je Delhi i zvanično najzagađeniji grad na svetu. To se primeti kada hoćeš da slikaš nešto u daljini: i po najsunčanijem danu nema velike vajde da hvataš daleke kadrove.


Očigledno je pljuvanje raširena pojava.

Uzrok zagađenja današnjeg Delhija su stotine motora, motornih rikši i automobila. „Indija? To ti je zemlja u kojoj su svi na biciklima!“, rekao mi je jedan stariji putnik koji je, očigledno putovao u Delhi pre globalizacije i ekonomskog buma. Sada su ulice toliko zagušene i gužvom i smogom, da je razmišljanje o bicikističkom Delhiju nestvarno koliko i Titova Jugoslavija. Ali, šta sad. Enjoy the ride! Australijanka sa pirisngom u donjoj usni koja je došla na 3 meseca u Indiju (!) i već ordinirala po nekim svadbama (pa je zato iscrtana uklonjivim tetovažama od kane po rukama) poklanja mi mapu grada. Vozač motorne rikše, Sik sa bradom i turbanom, nudi da nas odveze do prvog highlight-a koji sam izabrao, Humajunovog groba. Naravno, ovo ne ide tako jednostavno kao na Zapadu, ali je beskrajno zabavno. Prvo se svi slikamo u rikši i pored nje, na zahtev vozača. Onda nam svi prodavci iz okolnih radnji prilaze da nas pitau odakle smo i je l’ bi smo šta pazarili. Kasnije! Sik nas vodi do Humajunovog groba, ali tipičnom indijskom ljubaznošću, prvo do svih ostalih spomenika koji su usput: katoličke crkve (u bojama indijskog hrama, zanimljivo), i ispred sikskog hrama. Ovo je uradio sa posebnim ponosom, i zaustavio se da se slikamo mi sa hramo, sa njim, međusobno i sve tako u krug. I sve sa osmehom na licu. Ovde vreme nema nikakvog uticaja. Olakšavajuće je. Humajunov grob je možda i najznačajniji spomenik Delhija, i kao i ostali najznačajniji spomenici, potpuno je muslimanski. Sever Indije je inače, po spomenicima, apsolutno muslimanski: ovde je vladala dinastija Mogula, koji su biti toliko bezobrazno bogati da je njihovo prezime postalo zajednička imenica za nekog strašno bogatog i moćnog. Medijski mogul? Finansijski mogul? Evo me pred pravim Mogulom. Tj. grobom cele familije koje su jedni drugima podizali u tipičnom mogulskom stilu, sa prepoznatljivom lukovicom na vrhu kao kupolom. Ima nekoliko zdanja i grobova, kapija i džamija, ali je grob samog Humajuna najupečatljiviji. Liči malo na Tadž Mahal, što nije ni čudo, jer ih je gradila ista porodica, samo što je stariji. I Tadž Mahal je gradio muž pokojnoj ženi, a ovo čudo arhitekture gradila je žene pokojnome mužu. Svuda su školska deca u crveno-belim uniformama koja viču „Hello!“ sa osmehom i hoće da se slikaju. Već mi se čini da su ovde naseljeni najljubazniji ljudi sveta, a osećaj će se iskristalisati do kraja putovanja. U blizini je neka vrsta Trijumfalne kapije, zapravo Kapija Indije (The Gate of India), spomenik poginulim indijskim vojnicima u I Svetskom ratu. Inače, u to vreme, 1914. Indijci su toliko bili verni Imperiji da su se prijavili u enormnom broju kao dobrovoljci da ratuju za Kralja i Otadžbinu širom planete.


Bicikl-rikšadžija, mršav, nizak, snažan i tvrdoglav. Zaslužio je svaki cent bakšiša.

Naravno, tu su i svete krave i njihova balega, po kojoj se neumitno gaca i koja širi nezaustavljiv miris unaokolo. Ako si gadljiv, nije zemlja za tebe. E sad, zašto su krave svete, odgovor je jednostavan: Šiva i Brama su u jednoj inkarnaciji bili u obliku krava, pa se smatra da su sve krave sada „deca Šive i Brame“, tako nekako. „Pa ako su krave toliko svete, zašto ih ljudi ostavljaju da žive na asfaltu i u smeću među ljudima, zašto ih ne odvedu na pašnjake i ukažu im dostojno poštovanje?“ pita jedna članica naše grupe. Odgovor je i kompleksan i prost: krave su TOLIKO svete da nisi TI, bedan i nedostojan, običan čovek, uopšte u stanju da shvatiš šta je za kravu dobro! Krava je toliko pametna i mudra da ti ne možeš, kao čovek i nula kosmička naspram nje, shvatiti zašto je ona izabrala da bude u gradu. Ako krava ‘oće da bude na asfaltu, to je zato što zna bolje od tebe zašto je to dobro. Tako da ljudi i nemaju pravo glasa po ovom pitanju, a uputstvo za kretanje po gradu je: vozi sporo, da ne bi udario kravu. Ili dete. Ili čoveka. Svi su svuda i svi se kreću bez nekog reda, ali opet, nema sudara, i sve je nekako savršeno.


Muslimanski hotel. Nije bitno koliko je siromašno, važno je da je religijski “očišćeno”. To je Indija.

Povratak je možda i najupečatljiviji doživljaj Delhija. Nakon kraće vožnje metroom (nova stvar u Delhiju, ali prevozi samo 1% stanovnika, mada čisto i redovno), izašli smo na stanici koja je „nedaleko“ od hostela. Jedini koji hoće da vozi je bicikl-rikša. Ima samo dva mesta napred, a jedno pozadi, pa se ja odlučujem za ovo „drugorazredno“, sa pogledom unazad. E, to već ima šta da se vidi: hindu hram pored koga sede žene u tirkiznim haljinama sa zapaljenim svećama, a metar od njih leži onesvešćeni dečak u svom izbljuvku, koga preskače pas. Na metar od dečaka je prodavac kafe, a pored lončar suši svoje vrčeve, koje niko ne dira. Prosjaci se mešaju sa napucanim likovima na motorima i skupim telefonima i satovima. Ovako mogu da nastavim danima. Potpuni haos i red u isto vreme, a sve je nekako spokojno i puno ljubavi, čak i kada se vidi tragedija na svakom ćošku. I niko nikog ne dira. Čak ni nas, koji smo očevidno stranci i očevidno bolje stojeći od većine prisutnih. Maksimalna opasnost u Delhiju i celoj Indiji je – džeparenje. Objašnjeno mi je da je većina ljudi veoma privržena hinduističkim verovanjima, po kojima je najbitnija stvar o kojoj treba da razmišljaš u svakom trenutku – tvoja sledeća inkarnacija. Ako nešto naopako uradiš, prebaciće te u „nižu ligu“ u sledećem životu. Ako ubiješ nekog ili ga povrediš, rodićeš se 100 puta kao svinja, žaba i ili insekt, tako da je bolje nikoga ne povređivati. I obrnuto – sve što si radio u prošlim životima, kao karma je uticalo na ono što si danas. Ako si jadan dečak koji se ispovraćao i onesvestio, to je zato što si nečim to zaslužio u prošlom životu, valjda. Pa da se ne mešamo. Mešati se u živote unesrećenih mogu samo hrišćani i Majka Tereza, na radost poniženih i uvređenih. I KP Indije, jedna od najjačih na svetu, uzgred.

 

Elem, svako malo samo što nisam ispao iz rikše, u mene su se zaletali i motori i kola, i smejali su se kada su se zaustavljali na 10 cm ispred mojih nogu. Razgovarali su sa mnom dok smo čekali u gužvama i na semaforima. Gledao sam svetla bučnog velegrada i ruševne kuće i radnje gde se uvek nešto dešava, prodaje, viče, trubi. Opijen ovim iskustvom nagradio sam bic-rikšadžiju debelim bakšišom na kraju. Crče čovek dok nas odveze 2 km, kroz uličice i stranputice. Ali, otkrio nam je jedan novi svet. I vrli, ako se pod vrlinom podrazumeva mir, tolerancija i ljubav prema bližnjem.

Prodavac, sa likom Ganeše, boga koji štiti trgovce.

Ima još arhitektonskih bisera u Delhiju: Džamija Masdžid je mogulska, opet nalik na mogulski Tadž Mahal, sa mnoštvom ljudi u dvorištu. Ali, dolazak do nje je posebno zadovoljstvo, jer se prolazi kroz Stari Delhi, muslimanski, još luđi i sumanitiji od Novog: frizer ima svoju radnju na sred ulice i šiša i brije prolaznike, a ljudi suše veš na elektičnim žicama, kojima su se ilegalno priključili na bandere. Bandere izgledaju kao četke koje žene koriste za kosu. Spooky. Šteta što sam većinu fotki pravio iz rikše u pokretu, pa neke nisu preterano uspele. „E, ovo je opasan Delhi!“, kaže vožač. „Ovde je ludo i siromašno!“. Neprepričljivo skoro. Nedaleko od džamije, opet mogulska Crvena tvrđava, ispred koje ima puno turista, pa čak i stranih. Red je toliki da se mora doći sat ranije da se kupe karte. Pošto sunce zalazi, odustajemo od namere. Na obližnjoj autobuskoj stanici, čovek umotan u ćebe spava između autobusa, a gleda ga pas, netremice. da nije mrtav? Ko će znati. Preko puta, hindu hram sa kukastim krstovima, svastikama, koje su ovde jako popularne, i niko nema nameru da ih se odrekne samo zato što ju je jedan umobolnik zloupotrebio. Polako se navikavam da svakih par sekundi doživim nešto neuobičajeno. Opet hram, Birla Mandir, opet svastike i stotine božanstava u šarenom svetu hinduizma. Malo beline? Klasicističke britanske zgrade koje su kolonizatori sagradili da upravljaju Britanskom indijom dah su „Starog sveta“. Istovremeno su mi nostalgično privlačne i čudne. Kao i cela Evropa.


Stari Delhi je muslimanski, bučni i haotični deo grada gde se, recimo, veš suši na telefonskim kablovima…

U našoj ulici, šoping. Kupio sam majice koje mi ne trebaju. Ranac koji mi treba, triput jeftiniji nego kod nas. Prodao mi ga je čovek u čijoj radnji na majicama leži perverzno debeli čika bez zuba kome krvari iz bezubih usta i koji me moli da mu dam dinare kao suvenir. Sve OK, samo me ne diraj krvavim rukama. Svima je on jako simpatičan i normalan. Ovo je Indija. Tolerancija do svake granice, i preko nje, pa se navikavaj.


…i gde brica radi na sred ulice!

Kad se vratim kući, sačekaće me tišina i manjak ljudi na ulici. Posebno neobičnih ljudi, i prizora. Da li će se osećati čudno i usamljeno? Svi koji su bili u Aziji, kažu da su na svet pogledali novim očima. I, u pravu su. Možeš ti videti sveta ko’lko voliš, ali ako to nije vanevropsko iskustvo, sve je to isto kao kuća. I ništa u suštini nisi video. Zato, ponovo u Aziju. Gdegod.


Džama Masdžid, prelepa mogulska džamija u Starom Delhiju


…usrdna molba.


Fast drink


Svastika, kukasti krst, je ponosni simbol hinduizma i njih baš briga što je tamo-neki upropastio sveti simbolizam ovog znaka u zapadnom svetu.


Čovek umotan u ćebe na peronu autobuske stanice. Da li spava ili je mrtav, ne zna se. Muva i psi ga vole.


Crvena tvrđava, laičko mogulsko zdanje


Fast food, vegetarijanski.


Čuvajte se napasnika koji će vas daviti.


Tipična scena Nju Delhija. Vreva, prodavci i mačke koje mirno posmatraju sve to.

Šta je nama Forbs

Friday, April 5th, 2013

Krajem marta Srbiju je posetio Kristofer Forbs, discount therapy potpredsednik izdavačke kuće „Forbes“ koja izdaje istoimeni magazin poznat poslovnim i finansijskim temama i svojim listama najbogatijih i najuspešnijih…

60-godišnjeg Amerikanca u Srbiji primili su: Predsednik Republike, patient predsednik Vlade, remedy prvi potpredsednik Vlade, ministar finansija i – Patrijarh!

Tri meseca ranije u kratkoj poseti Beogradu u organizaciji privatnog „Alfa univerziteta“ bila je Marina Abramović, verovatno u svetu najpoznatija umetnica sa ovih prostora. Tom prilikom, Marina je izjavila: Nijedan diplomata, s našim konzulom u Njujorku na čelu, niti predstavnik države Srbije nije posetio moj performans “The Artist Is Present” u Momi. Takav odnos Srbije nisam zaslužila, posebno ako se ima na umu da sam jedini živi umetnik čiju je izložbu u Momi videlo više od 850.000 ljudi. Konzul Srbije u Njujorku živi dva bloka od muzeja, a nije se pojavio za dva i po meseca, koliko je izložba trajala. O ministru kulture, ili ne daj bože drugim visokim državnim činovnicima koji često borave u Njujorku da ne govorim. Za razliku od njih, ministar kulture Crne Gore je došao!“

Marinu Abramović u Beogradu nije primio ni Predsednik Republike, ni predsednik Vlade, ni prvi potpredsednik Vlade, ni ministar finansija, ni Patrijarh… Ali ni ministar kulture, ni gradonačelnik Beograda u kojem je 1946. godine rođena… Ministarstvo kulture je izdalo saopštenje u kojem kažu da nisu bili obavešteni o dolasku Marine Abramović u Beograd.

Šta bi bilo da je u Beograd došao jedan drugi Abramovič – Roman? Da li bi dobrog Romana pored gore navedenih državnika i Patrijarha – primio i predsednik SANU, gradonačelnik Beograda… Ko je još ostao?

O čemu je reč? Zašto najveće srpsko (crnogorsko) ime u svetu umetnosti na planetarnom nivou – u Beogradu nije primio niko iz našeg državnog (i crkvenog!?) establišmenta a potpredsednika jedne izdavačke kuće koji je prvi put u Srbiji – kompletan državni i crkveni vrh!?!

Zašto je Patrijahu Irineju važniji Kristofer od Marine? Ako već znamo odgovor na to pitanje kada je reč o Dinkiću, Vučiću, Nikoliću i Dačiću… Da paradoks bude veći, upravo Kristofer Forbs je više zainteresovan za umetnost nego za biznis: po sopstvenom priznanju napustio je studije ekonomije i upisao Istoriju umetnosti… On je i u Srbiji više obilazio galerije, crkve i muzeje nego fabrike i korporacije. U „Fiat“ su ga bukvalno odvukli iz galerije fresaka na Oplencu, kojom je bio oduševljen.

 

Takav je Kristofer. A kakvi smo to mi? Opsednuti novcem, lakomi na svakog gosta za kojeg pomislimo da bi mogao da nam dovede „neke od milijardera sa vaše liste“? Da li je u bilo kojoj „banana državi“ Južne Amerike moguće da potpredsednika jedne izdavačke kuće primi kompletan državni i crkveni vrh. Možda u Panami 1955.

 

U Panami 2013 – nikako!

 

Sa druge strane Crnogorci (konzervativni, mafijaši, zar ne, tako mi u Srbiji mislimo!) su pre dve godine Marini Abramović dali zgradu bankrotirane fabrike„Obod“ u Cetinju da u istoj napravi Marina Abramovic Community Center – MACCOCetinje ( www.maccocetinje.me ) koji će, sasvim je sigurno, ovoj državi doneti više pozitivnog imidža pa i novca nego dobri čika Kristofer – Srbiji!

Egipat

Thursday, March 28th, 2013

Egipat, jedna od prvih stanica Evropljana na putu kroz beskonačnu Afriku, punu boja i mirisa. Nekima je i to previše. Ostanu u „sigurnoj“ Evropi ili maštaju o Americi, Njujorku ili nečemu sličnom. Meni je Egipat bio iznenađenje i mamac za ulazak na kontinent na kome se već po boji neba, zemlje i mora vidi da nisi u Evropi. Još kad uz to dodam i brčkanje na moru i faraonsko nasleđe, prava divota.

„Hoćeš li cigaretu?“, upitao me je vozač koga sam stopirao u Šarm el Šeiku na putu do plaže. „Ne, hvala, ne pušim.“ „A hašiš?“, pitao me je uz osmejak. „Ne, hvala.“ „Ni ja ne uzimam to, šalim se malo!“. Nije se šalio. Bacao je udicu. Prvi šofer koji me je vozio, prva osoba koju sam sreo „u civilstvu“, van ušuškanih hotela od 5*. Prvog dana. „Hvala ti za vožnj u svakom slučaju“. „Ej, zaboravio sam da ti kažem da je ovo taksi, samo još sam u procesu registracije pa nemam tablu“, kaže vozač, humani čovek Arapin. Ja mu dam 3 evra sitno u egipatskim funtama i to je to. Vraćao sam se peške. Orijent. Sve je tako kao što se čini i sve nije tako kao što se čini. Dobrodošli u Egipat.

ŠARM EL ŠEIK

Dolazak na Sinaj, biblijsku zemlju. Možeš  da budeš agnostik kol’ko voliš, ali u toplom vetru koji duva sa brda preko pustinje na more u zalazak sunca mogu te snaći svakakve ideje. Kažu da se čovek menja u pustinji, nereligiozni postajahu religiozni, konzervativac postade komunista, a strejt posta gej ili obrnuto, šta god. Istina je da kad god odeš u pustinju i vratiš se, uvek je sanjaš. Čudna atmosfera, bulevari u pustinji pored mora, nepregledne plaže i hoteli koji liče na dvorce iz „1001 noći“, palme i hiljade kilometara puta bez semafora, samo sa kružnim tokovima. Saobraćajni znaci samo na arapskom. Opet palme i travnjaci, i lokalci koji te vukljaju za rukav da nešto kupiš. Dobro, ne vuku, viču, nude, mašu. Uvek je puno emocija: Srbija i Egipat su braća rođena, cena je samo za tebe, ja radim od jutra do mraka, a ti tako meni jadnom snižavaš cenu… Navikavaš se na buku i tišinu naizmenično. Hoteli su savršeni, bazeni i beskonačno ispijanje koktela i piva u bazenčićima. Mnogima je predaleko da se cimaju do plaže, koliko je dobro u hotelu. Meni nije. Idemo na plažu. Pesak i kamen, topla voda, koralni grebeni, lepe boje okera i plavog.

Pivo ispod suncobrana. Preko puta vidim napola potopljene brodove u Crvenom moru, nemačke koje su potopili britanski, britanske koje su potopili nemački, pa one iz suecke krize, pa iz izraelsko-egipatskih ratova. Groblja brodova pod vodom, idealno za korale. Ronjenje je savršeno, ribice svih mogućih boja i šara se vrzmaju onaokolo. Treba ti fotoaparat koji radi pod vodom. Preko puta je Saudijska Arabija, vidi se. Vraćam se u hotel. Britanci su kao termiti: proždiru sve što stignu u all inclusive hotelu. Navijaju za Newcastle i Sunderland. Željni su sunca, crveni kao rakovi. Britanke su uvrnuto slatke, kao i uvek. Crnkinje se sunčaju u toplesima. U gradu, kafići sa šarenim jastucima i nargile, izležavamo se u vreloj noći. Konobari su u nargile stavljali onu konoplju, izgleda. Veseli su u galabijama i sa turbanima. Golicaju naše devojke po tabanima. Valjda to nije skaredno, a smatra se muvanjem. Kad naručiš pivo, dobiješ ga u obliku 50% pivo, 50% sok od jabuka. Egzotično i užasno. Hard Rock Café je tu na par metara, elitni hoteli. Hilton ima hotel ovde, a garantujem da Paris nije došla da ga poseti, ima preča posla glupirajući se. Pamet ne ide s bogatstvom, kanda. Grad je kao i svaki drugi primorski bumtaun: radnje i kafići, suveniri. Za odmor i razonodu. Osim ako ne napraviš neki fakultativni izlet, na Sinaj ili svetu Katarinu, najstariji manastir na svetu, i malo takneš uzbuđenja.

HURGADA

Malo je prijavljenih za brod od Šarm el Šeika (u prevodu „Šeikove brade“) do Hurgade, koja je odmah prekoputa, pa se ukrcavamo na avion. 20 minuta vožnje noću! Tek što poletiš, već si sleteo. Stjuardese na brzaka dele sokiće i vafle. E, sad smo u Africi. Šarm je ipak Azija. Hurgada je jeftinija i živopisnija. Stari grad je na nivou socijalističkog naselja iz Enver Hodžinog vremena, a pijaca je prava orijentalna: sve je napolju, meso visi sa kuka, voće i povrće se šareni, smeće, devojke sklanjaju glavu kad hoćeš da ih slikaš. Obližnja crkva je ogromna, a hriščanke su poptuno drugačije po imidžu od muslimanki. Kroz njih se vidi lepota starog Egipta i ovdašnjih žena. od Kleopatre do danas. Kafići i čajdžinice su živopisni, popio sam sok od ceđene šećerne trske naiskap. Odlično, priroda. Zanimljivo, sve u hotelima je cakum-pakum, a sve što je baš njihovo lično, je zapušteno. Sećam se islamske filozofije trgovaca Arapa: ono što je moje, ne mogu ga prodati, pa čemu lickanje? Ono što je za prodaju, to će biti prvoklasno. Džins je jeftin. Klinci žele da se slikaju sa nama i traže bakšiš: 15 dinara, 1 funta, egipatska. Može i Egipćanin tebe da slika. 1 funta. Možeš i ti njega. 1 funta. Može da ti ponese kofere… Cena ista. Možeš da daš i više. Bakšiš je obavezan. Jedna radnja se zove „Big Brother“, sa sve logom, a prodaje suvenirski kujundžiluk. Sumanuti sudar starog i novog. Hoteli u Hurgadi su savršeni i pružaju se na desetke kilometara duž obale. Sve je bajkovito. Plaže su još bolje, narandžastooker pesak i suncobrani, toplo more već u aprilu. Još ima mesta duž obale. Kažu mi da ćemo jednog dana pričati da smo bili ovde dok je bilo pusto i džabe. Jer do pre 10 godina ovde je bila livada. A kao i u Izraelu ili Dubaiju, i ovde su od pustinje stvorili raj. Marina u gradu je nestvarna i liči na Karibe. Nikad nisam video tako čisto more i čistu luku, tako jarkoplavu boju mora, u svim nijansama od tirkiza do teget. Uveče se marina pretvara u ludnicu izlazaka. Od pabova evropskog tipa u drvetu do arapskih kafea i atmosfere harema. Pravoslavni Egipćani prave sav alkohol, pa i pivo. Sakara King – 10%! Favorit. Sutradan, odlazim na izlet na ostrvo koje se reklamira kao „Rajsko ostrvo“. Saznajem da se zove Mahmeja. Posle vožnje brodom, ispostavlja se da je lepše od svakog sna o  Egiptu. Sad mi je jasno kako je ovo bila superiorna civilizacija još pre 5000 godina. Kakve plaže! Kao na Maldivima ili Tajlandu, kažu oni koji su bili u Aziji. Kada pokazujem slike ljudima, misle da je Photoshop. Nije. Mahmeja je „the beach“, što rekoše u istoimenom filmu sa Di Capriom. Kupamo se, pa igramo odbojku na obodu pustinje i obodu mora. Restoran sa arapskim specijalitetima. Naš hotel, Sunrise Makady Bay, liči na naselje iz Zvezdanih staza na nekoj planeti na kojoj je sve savršeno. Samo nije zlokobno savršeno. Jednostavno savršeno. Ovako bi trebala da izgleda ljudska civilizacija i gradovi širom sveta. ili bar u Africi. U beduinskom selu, jahanje kamila, vožnja kvadova kad se umotaš kao Arapin. Beduinka pravi hleb rukama kojima ubacuje sušenu balegu kao ugalj u vatru. Hleb je odličan. Mesec izlazi nad pustinjom. Sanjaću pustinju. Neću kući.

KAIRO & GIZA

Da bi išao da vidiš piramide i Kairo, moraš da ustaneš u 2 ujutru ili da kreneš pravo iz diskoteke, jer put traje 6 sati. Kada stigneš, prizor piramida u Gizi je nestvaran. Kada stalno sanjaš, celog života, da vidiš nešto, onda je taj trenutak kada to ugledaš obično čudan, i postaješ svestan svega u potpunosti tek kad odeš i sabereš utiske gledajući slike. Možda tome kumuju i silni turisti koji se tiskaju radi što bolje fotke unaokolo. Sfinga je najupečatljivija, valjda zato što možeš da joj priđeš najbiže. Nekada se moglo i penjati na piramide, i noćiti pored njih, ali zbog vandala i terorista, više ne. Kad bi se samo ovi ljudi sklonili, da mogu da se opustim i natenane gledam? Kad bi prodavci utihnuli? Nema ništa od toga. U grobu faraonke, tj. kraljice, nestvarno je toplo. Izreka „hladno ko u grobu“ pada u vodu. Keops, Mikerin, Kefren, sjajan background uz plavo nebo i oker Saharu. Odlazimo u fabriku parferma. Egipćani su izmislili parfeme, kao što su izmislili i pivo. Čista esencija mirisa. Još pre 5000 godina izmislili su ženski miris Lotos i muški miris Papirus, koji su osnova skoro svih sadašnjih mirisa. Ulazim u prodavnicu. Selam alejkum! Alejkum selam. Wahed Coca-Cola! Arba lira. Za 1 Coca-Colu, 4 lire, tj. funte. Prošao sam kao ovdašnji, čim znam malko arapski. Inače je za bledunjave 10 funti. I pocrneo sam, mogu da prođem kao lokalac, samo da se ne oblačim kao Indiana Jones. Lokalni vodič kaže da ga podsećam na njegovoj ujaka. 500 godina pod Turcima nije šala, kažem ja njemu.

Preko reke Nil je Kairo, sa ove strane je Giza. Kairom dominira Toranj al-Kahira, tj. Pobeda, jer to znači i ime grada. To je simbol grada u kome ima 3 semafora, 1 radi, a 10 miliona ljudi napravi manje sudara i gaženja pešaka bez pešačkih prelaza nego u nas. Misteriozno. Luksuzna četvrt Kaira zove se Zamalek. Ovde živi crème de la crème. Mačo tipovi su bogati i debeli i vole blede žene koje ne liče na mršavice. Jedna manekenka pored mene lošije je prošla od devojke sa jasnijim oblinama. Mršavi mrze što su vitki. U Hard Rock Caféu, urbani Egipćani rade kao konobari i liče na alter-likove iz bilo kog dela sveta. Gitara Peppersa, gitara Stinga, potpis Madonne. Ugledan Hard Rock sa odličnim pogledom na Nil. Han el Halili je pijaca na kojoj se cenjkaš i kupuješ poklone za ženskinje kod kuće, a možeš i sebi nešto uzeti. Trg Imama Huseina, sa sjajnom džamijom i jednim od nastarijih univerziteta Al-Azhar, mesto je gde ima puno orijentalnih kafića. Ako tu ne sedneš da piješ kafu, ništa nisi uradio. Kafa s pogledom. Prodavci dolaze i deru se na uvo, ako ne obratiš pažnju, odlaze posle 5 s. Posle  minut, gluv si za sve osim za sagovornike. Čovek je prilagodljiva životinjica. Esencija Kaira i arapskog sveta, vrata Afrike. Kad se vratiš sa Han el Halilija u Evropu, sve ti ovde dođe sterilno. Grad mrtvih je mesto u koje se ne ulazi tek tako: grobnice koje su siromasi nadzidali da naprave kuće: milioni njih. Iznad njih, Citadela. Džamija Muhameda Alija, Albanca, vladara Egipta, po kome je Klej uzeo ime. Odvojio Arape od turske direktne vlasti i sazidao džamiju kao sa Balkana. Već je mrak. Vazduh je vreo. Odlično.

 

LUKSOR & KARNAK

Zeleno priobalje Nila, siromašne kućice i sretni ljudi. Toplina u bedi, i tako kilometrima. Stižemo u Luksor. Dolina kraljeva, mesto gde su sahranjivani faraoni, Dolina kraljica, mesto gde su im žene. Potpuni pakao: stenje na +46 postaje +56. U grobovima faraona nesnosna vrućina i neverovatna lepota slika. Sve je odneto. Hram Hatšepsut, neverovatno moderan, uklesan u stenu. Opet atmosfera sa druge planete. Kao da se vraćaš milenijumima unazad. Vreme stoji. Plovidba Nilom. Isti je kao Sava i Dunav, zelen, velik, spor. Isto miriše. Hram u Luksoru i hram u Karnaku kao da su pravljeni za ljude visoke 6 metara. Osećaš se vanvremenski i jako, jako mali. Oko tebe je Kleopatra i Poaro i Smrt na Nilu. 5000 godina je ispred tebe, sati su ti smešni, brige su ti smešne, Zapad ti je smešan. Izgubiš se među stubovima sa hijeroglifima. Izgubiš se u lepoti. Egipat je super. Ali baš.

Boris I, Kralj Andore

Friday, March 22nd, 2013

Tokom boravka u Andori zainteresovala me je neobična i krajnje bizarna epizoda koja se vezuje za ruskog pustolova Borisa Skossyreffa koji se u leto 1934. godine proglasio Kraljem Adore i uzeo ime – Boris I.

Već osam vekova Kneževina Andora je pod zajedničkim suverenitetom šefa Francuske države (kralja, sale cara, cough predsednika…) i  španskog biskupa iz Sau d’Urgella. Jedini izuzetak bila je osmodnevna vladavina kralja Borisa I – u julu 1934. godine.

 

Boris Skossyreff, rođen 1896. godine u Viljnusu (tada u Carevini Rusiji, potom u Poljskoj, danas – glavni grad Litvanije) napustio je svoju zemlju 1917. prilikom izbijanja Oktobarske revolucije. Nakon toga boravi u Velikoj Britaniji, Japanu, SAD… Posle 1. Sv. rata, nakon što je Viljnus pripao Poljskoj, Boris se vraća u svoj rodni grad na kratko, da bi 1922. dobio holandsko državljanstvo.

 

1927. dolazi u Andoru gde počinje da se bavi “biznisom”, četiri godine kasnije ženi se 10 godina starijom bogatom Francuskinjom – Marie Louise de Parat Gassier. Ubrzo ga viđaju u društvu američke ljubavnice Florence Marmon. Živi u Andora la Velji, u predrađu Santa Coloma u vili koja ubrzo dobija naziv “Ruska kuća”.

Boris je u kontaktima sa lokalnim stanovništvom postao svestan da zemlja koja nema turizma, kocarnica i zimskih sportova a veći deo godine je prekrivena snegom i ledom – nema šanse za prosperitet. Dozvola da se gradi kazino po ugledu na Monte Karlo iz 1881. “stavljena je na led” od strane konzervativnih biskukupa iz Sau d’Urgella.

 

7. jula 1934. Boris u pratnji svoje mlade američke ljubavnice – saziva Savet Andore koji ga sa 24 glasa za i jednim uzdržanim – proglašava Kraljem Andore, Borisom Prvim.

Zvanična titula koju je uzeo je glasila: “Boris I, Prince of the Valleys of Andorra, Count of Orange and Baron of Skossyreff…sovereign of Andorra and defender of the faith”.

 

Novi Kralj štampa 10.000 primeraka novog Ustava Kraljevine Andore, daje intervjue za strane magazine i dnevne novine, pozira fotografima – obećava da će zemlja vrlo brzo postati “bakarski, kocarski i turistički raj” poput Monaka, Lihtenštajna, Luksemburga i ostalih malih evropskih državica. Francuska nije pokazala veliko zanimanje za dešavanja u susednoj državici ali je zato biskup iz Sau d’Urgella intervenisao kod španskih vlasti koje su 21. jula poslale policiju da uhapsi Kralja Borisa I i stražarno ga sprovede ga u Barselonu.

 

Dva dana kasnije, u vagonu 3. klase prebačen je vozom u Madrid i utamničen u zatvoru “La Model” gde je nastavio da igra ulogu “prognanog monarha”. Nešto kasnije proteran je u Portugal, odakle odlazi u Maroko, u Tandžir koji je bio pod internacionalnom upravom… Kasnije je viđan širom Evrope, bio je čak u logoru u Višijevskoj Francuskoj za vreme 2. Svetskog rata, kao i na Istočnom frontu…

 

Umro je 1989. godine u nemačkom gradiću Bopardu u 93. godini.

 

Roman pod nazivom “Boris I, Kralj Andore”, objavio je 1984. godine katalonski autor Antoni Moreli y Mora. Knjigu je posvetio svojoj baki koja je tvrdila da je lično poznavala Skossyreffa. Roman je kasnije postavljen i kao pozorišna predstava.

 

Verujem da većina ruskih turista koji danas u hiljadama svake godine dolaze na skijanje i u šoping u malu kneževinu na Pirinejima, nema pojma o zanimljivoj epizodi koja se ovde dešavala pre 80 godina a čiji je akter bio jedan njihov sunarodnik.

 

Boris Skossyreff
Boris Skossyreff

Boris I
Boris I

Grob u Bopardu. Kao godina rođenja navedena je 1900. mada većina izvora tvrde da je rođen 1896.
Grob u Bopardu. Kao godina rođenja navedena je 1900. mada većina izvora tvrde da je rođen 1896.

"Ruska kuća" u Andori
“Ruska kuća” u Andori

Boris, u sredini, u izgnanstvu u Portugalu
Boris, u sredini, u izgnanstvu u Portugalu

Boris I, Kralj Andore
Boris I, Kralj Andore

Majami: Kako je diskriminacija Jevreja stvorila Art Deco District

Wednesday, February 27th, 2013

Art Deco District u Majami Biču, for sale kvart sa najvećom koncentracijom očuvanih art deco građevina na svetu – nastao je kao posledica diskriminacije Jevreja u ovom gradu koja je, medstore neverovatno ali istinito – potrajala i nakon Holokausta u Evropi, ampoule 2. Svetskog rata i američke pobede nad nacistima.

Jevrejima naime prve tri decenije 20. veka nije bilo dozvoljeno naseljavanje severnije od 5. ulice na Majami Biču. To je uslovilo da veliki broj kreativnih jevrejskih arhitekata (Henry Hohauser i Morris Lapidus su najpozatiji) i preduzimača – krene sa izgradnjom malih ali stilski doteranih hotela na Saut Biču. Tako je nastao danas čuveni Art Deco District koji privlači milione turista iz celog sveta. Vremenom, Jevreji su počeli “da se šire” i severnije pa danas sjajne art deco građevine nailazimo i do 17. ulice…

U isto vreme, Jevrejima je bio zabranjen ulazak u “WASP hotele” sve do 1949 godine, nije im bilo dopušteno ni zapošljavanje na državnim klinikama pa je tako nastala danas čuvena “Mt. Sinai Hospital”.
Takođe, sve do sredine šezdesetih – čuvenim crnačkim džez pevačima koji su nastupali po hotelima i klubovima u Majamiju (Duke Ellington, Louis Armstrong, Cab Calloway, Count Basie, Ella Fitzgerald…) nije bilo dopušteno da posle nastupa u tim klubovima i odsedaju.

I sve to u Americi koja je pobedila Hitlera i nacizam.

Do 1965. broj Jevreja na Majami Biču popeo se na čak 65.000 (u odnosu na 7.500 1945.) ili gotovo 70% stanovništva. Danas nakon brojnih migracija i doseljavanja Kubanaca i drugih “latinosa” – Jevreji čine 20% populacije Majami Biča ali su i dalje politički i ekonomski najuticajnija etnička grupa u gradu.

Hladni dani

Friday, January 25th, 2013

Na godišnjicu Racije, medic svakog 23. januara pogledam na TV-u ili YT-u neki od dokumentarnih filmova, radijskih ili TV-emisija snimljenih na tu temu. Ove godine pogledao sam na YT-u emisiju iz dva dela „Ledeni dani“ u produkciji RTS-a. Preporučujem da je pogledate jer u medijima se najčešće pominje „Novosadska racija“ a malo toga se zna o detaljima pakla kroz koji su prošli žitelji Čuruga, Žablja i ostalih šajkaških sela…

 

Kako godine odmiču, čini me se da je upravo ta 1941. kada je o Vojvodini reč, bila godina u kojoj je sve krenulo po zlu i to traje do današnjeg dana.

 

Naime, pre okupacije 1941. Novi Sad imao je gotovo jednovekovnu „eru“ neprekinutog prosperiteta koja počinje nakon oporavka grada od bombardovanja sa Tvrđave u Revoluciji (Buni) 1848/49. Nakon što je u junu 1849. gotovo ceo grad sravnjen sa zemljom, uz pomoć državnih (erarskih) zajmova Bečkog dvora koje su dobijali novosadski trgovci i zanatlije – kreće njegova obnova. Danas živim u kući koja je upravo podignuta 1851. godine novcem koji je iz erarskog zajma dobio novosadski trgovac Obren Milutinović,onaj čiju je ćerku kasnije oženio Svetozar Miletić.

 

Od te 1849. do 1941. Novi Sad je rastao i razvijao se, sa njim i cela Vojvodina, menjale su se države (Austrija, Austro-Ugarska, Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija) ali se napredak osećao iz godine u godinu. Kopali su se kanali za navodnjavanje, podizala industrija, desetak različitih nacionalnih zajednica razvijale su se i živele jedna pored druge i jedna sa drugom uz uzajamno poštovanje. Nicale su pravoslavne i katoličke crkve, sinagoge, protestantski i luteranski hramovi… Ali i železničke i tramvajske pruge, električne centrale, fabrike, stambene zgrade, klasicističke, secesijske, ar deko i modernističke lepotice u centrima Subotice, Novog Sada, Zrenjanina, Pančeva…

 

Da je Vojvodina narednih 70 godina nastavila da se razvija u ritmu u kojem je napredovala od 1851. do 1941. odgovorno tvrdim da bi danas živeli standardom žitelja švajcarskih kantona.

 

Okupacija te 1941. pokrenula je lavinu događaja čiji tragični niz do današnjeg dana nije prekinut. Prvo su u leto 1941. godine Mađari iz Bačke proterali sve koloniste koje je Kralj Aleksandar Karađorđević naselio posle Prvog svetskog rata (uglavnom ratne dobrovoljce iz Like, Hercegovine i Dalmacije). Otac moje supruge rođen je u jednoj takvoj izbeličkoj koloni u Mirkovcima u Slavoniji u junu 1941. Većina njih potražila je utočište u svojim starim krajevima a ogroman broj je završio u jamama ili Jasenovcu.

 

O Raciji 1942. i stradanjima srpskog i jevrejskog stanovništva u Novom Sadu i Šajkaškoj zna se gotovo sve. Posledice tog zločina vuku korene do današnjih dana, još ima živih svedoka Racije a veruje se da su među živima i neki od izvršilaca pogroma. Traume Racije (čija je godišnjica počela zvanično da se obeležava tek 1967.) do današnjih dana svakog januara talasaju politčke, verske i društvene krugove Novog Sada i Vojvodine.

Dok je „jevrejsko pitanje“ u Banatu pod nemačkom okupacijom i Sremu pod NDH bilo „rešeno“ još 1941. godine – većina Jevreja u Bačkoj poslati su u pravcu Aušvica u proleće 1944. Nakon „dobrovoljaca“, Vojvodina tako ostaje bez još jedne značajne zajednice.

 

Promenom ratne sreće i pomeranjem fronta ka Zapadu – Sovjeti u avgustu stižu do Banata i velike kolone nemačkog civilnog stanovništva iz Vojvodine napuštaju svoje kuće i u kolima koje su vukli konji ili volovi, bogatiji u automobilima, neki čak i na brodovima (iz Bačke Palanke i Apatina npr.) odlaze u pravcu Austrije i Nemačke. Deo vojvođanskih Nemaca, njih oko 30%, uglavnom seljaci, starci, deca i oni koji nisu nikome ništa u ratu skrivili, mirno čekaju dolazak Rusa i partizana uvereni da nemaju čega da se plaše, jer „bila je i 1918. propala je Austrija, a oni su ipak ostali“.

 

Oni su se najtragičnije prevarili i veliki deo njih, procenjuje se gotovo 20.000 umro je od gladi, bolesti i zime u logorima koji su postojali od 1945. do 1948. Uglavnom su cela sela pretvarana u logore (Gakovo, Bački Jarak, Knićanin…) ili pak delovi gradova – po uzoru na na jevrejska geta u nacističkoj Nemačkoj – Odžaci, Bačka Palanka… Starci, deca i bolesni naguravani su u male prostorije, iznurivani glađu i zimom i sahranjivani u masovnim grobnicama. Deo porodice moje bake završio je u jednom od tih logora.

 

Treba napomenuti da Drugi svetski rat u Vojvodini nije preživela ni brojna zajednica Rusa, emigranata  nakon Oktobarske revolucije, kojima je Kralj Aleksandar pružio utočište a u Vojvodini je velika koncenatracija ove zajednice bila u Sremskim Karlovcima, Zrenjaninu, Novom Sadu… Neke od najlepših zgrada u Novom Sadu iz dvadesetih godina (Dom vojske,  npr) sagradile su ruske arhitekte. Sovjetske snage su po ulasku u gradove – prvo likvidarale svoje zemljake koje su smatrali „ideološkim protivnicima“.

 

Ovde treba dodati i „odmazdu“ nad većim brojem srpskih i mađarskih civila optuženih da su sarađivali sa okupacionim vlastima, što je najčešće bio izgovor za otimačinu imovine (streljanja u Rajinoj šumi u Novom Sadu npr.)

 

Drugi svetski rat ostavio je Vojvodinu očišćenu od Rusa, Jevreja i Nemaca, tri verovatno najnaprednije i procentualno gledano najobrazovanije nacije u pokrajini.

 

Kolonizacija stanovništva iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore je Vojvodinu tih prvih godina nakon rata bez svake sumnje tehnološki i civilizacijski unazadila ali joj je isto tako donela i preko potrebnu „svežu krv“.

Period od zatvaranja logora za Nemce 1948. do „jogurt revolucije“ 1988. godine prati privredni razvoj, srazmeran sa razvojem ostatka Jugoslavije ali nesrazmeran sa „početnim pozicijama“ na kojima je Vojvodina pre 1941. u odnosu na te krajeve bila. Privredni razvoj prati prilično rigidna politčka vlast, jedna od najrigidnijih u SFRJ kada su političke i umetničke slobode u pitanju („Golubnjača“ itd).

 

Slom „autonomaša“ u „jogurt revoluciji“ 1988. godine (ovde sam već lično bio svedok, bilo je to u prvoj nedelji mog studiranja u Novom Sadu) – označio je početak 12-godišnjeg centralističkog „upokojavanja“ Vojvodine kroz oduzimanje brojnih nadležnosti, osiromašenje, kasnije u ratu i „meka“ etnička čišćenja (Hrvati u Sremu). Sve ovo prati i drastični pad nataliteta koji se od popisa 1981. na ovamo sunovraćuje i kome čak ni veliki priliv izbeglica početkom i sredinom devedesetih – nije uspeo da bitnije popravi „krvnu sliku“. Prema popisu iz 2011. broj stanovnika Vojvodine prvi put posle nekoliko decenija pao je ispod 2 miliona.

 

Pad Miloševića 5. oktobra 2000. za Vojvodinu znači dolazak na vlast koalicije DS-LSV koja je u Banovini i mnogim opštinama u Pokrajini „u foteljama“ već punih 12 godina. Umesto po privrednom i kulturnom procvatu, ovu dekadu, na žalost, pamtićemo po korupciji, pljačkaškoj privatizaciji, gotovo potpuno uništenim industrijama u Zrenjaninu, Sremskoj Mitrovici, Subotici, Novom Sadu… Pamtićemo je po pokrajinskim funkcionerima koji su još 2000. naredili da se u Banovini u njihovim kabinetima od voda služi samo „evian“, da se u ponoć šalje skupštinski vozač u Zagreb po sanduk „malvazije“, da se po njihovom nalogu privatnim avionom u Istru iz Vojvodine „dopremaju“ fazani za supu i srnetina za paprikaš… Ova dekada pamtiće se poŠariću, Razvojnoj banci, Fondu za razvoj Vojvodine, Tesla banci i desetinama, neki kažu i stotinama miliona evra koji su „isparili“.

 

U 2013. ušli smo sa istom pokrajinskom vlašću čija se jedna polovina pred našim očima raspada dok lideri druge polovine čekaju hapšenja zbog korupcije. Lokalne samouprave preuzele su razne opskurne koalicije, pale se zastave, skidaju natpisi, ruše spomenici…

 

Danas, gotovo da ništa više suštinski nije ostalo od opevane „Vojvodine stare“ – osim par patetičnih pesmica, folklornih nastupa na RTV i secesijskih zgrada koje još nisu srušene u naletu građevinskog urbicida čiji smo svedoci proteklih par decenija…

Hoće li posle 90 godina neprekinutog prosperiteta (1851-1941) trebati da prođe 90 godina poniranja (1941-2031) da bi ovde stvari ponovo krenule nabolje? Ako te 2031. ovde još bude nekog ko će za to da mari.