RSS izvori

Poslednji komentari

Archive for March, 2014

Palme i sneg – 10 najjačih utisaka sa ZOI u Sočiju!

Tuesday, March 4th, 2014

DSCN8405

Palme i sneg: 10 najjačih utisaka sa Olimpijade u Sočiju

Prašina se slegla, veštački sneg se otopio, kao i onaj od prošle godine čuvan u zamrzivačima za slučaj tople zime kao što je bila ova. Otišli smo iz Sočija i evo, i utisci su se slegli. Iako smo u Sočiju bili samo 3 puna dana, puno je impresija, od kojih izdvajam 10 meni naj… impresivnijih.

DSCN8302

Adler – sve je novo.

1. Oklevetani Soči

Pre ovih Olimpijskih igara krenula je najnegativnija kampanja koja je ikada bila zamisliva, i svi ste je svesni. Prvo je bilo da neće svi objekti biti završeni na vreme, drugo da je apsurdno da se u morskom letovalištu organizuju zimske igre (a šta bi sa Vankuverom?), da je ovo politički projekat, lična sujeta Putina i ne znam šta sve još. Neki su upoređivali ove igre sa ispoljavanjem moći iz Moskve 1980. a najzlobniji su otišli do upoređivanja sa Berlinom 1936.! C’mon. Prvo, naravno da je sve ispoljavanje ekonomske, kulturne i političke moći. I Los Anđeles 1984. je bio ispoljavanje američke moći, kao i Atlanta 1996. i Solt Lejk Siti 2002. I Nemačka je 1972. u Minhenu htela da pokaže da to više nije ista ona zemlja od pre 36 godina nego demokratska i savremena, liberalna zemlja. I Peking je pokazao Novu Kinu a sad će i Brazil na leto pokazati da je to nova, razvijena i bezbedna zemlja a ne zemlja lopova i seks-turizma iz Simpsonovih, pa će to i Rusija 2018. na Mundijalu, pa Katar 2022. da pokaže da i Arapi na pesku igraju fudbal i da će napraviti erkondišn stadion ako treba. Soči nije izuzetak. To je sve jasno. Ali onda je iskorišćena svaka stvar da se predstavi Soči kao potpuna rupčaga. Sobe sa toaletima sa dve WC šolje, sa pola WC polje, vukovi koji hodaju hotelima, blatište i gradilišta, nedovršenost, neki psi lutalice, u svakom slučaju neka vrsta Mordora na javi.

DSCN8320
Nova stanica Krasna Poljana – kao omanji aerodrom!

 

Naravno, neka budala i jeste napravila dvojni WC i slično, ali da kažem šta sam ja video: savršeni grad nikao ni iz čega, ruski Dubai. Liči na Švajcarsku. Vozovi kao u Nemačkoj. Sve pod konac. Nema blata ni gradilišta. Sve miriše na novo, do perverzije: novi hotel sa novim drvetom koje miriše, sa novim tepihom koji miriše. Kao kad uđeš u novi stan. Nema pasa lutalica niti jure LGBT likove da ih linčuju. Niti je Pussy Riot tema. Tema je sport i sve je na svom mestu. Američki gej-klizač obučen kao devojka daje intervju na ruskom na TV Rossija 2 i kaže da mu je Rusija druga domovina. Šeta se i no big deal. Na otvaranju T.A.T.U. pevaju pred celim svetom. Namerno, zvrčka. Anti-LGBT? I don’t think so. Neki Amerikanac pokazuje slike ribica sa roštilja i čudom se čudi pola sata u busu kako ribe imaju oči. Priča o tome kao da je svetsko čudo. Treba da ga odvedemo da vidi jagnje na ražnju sa sve očima na Balkan. Kaže za kraj koleginici „Nedostajaće mi sav taj shit koji je bio ovde, onako, nostalgično!“. Koji shit? OK, našao si ga ako si ga tražio. Raspad sistema? Nikako. Sve je bilo na nivou koji se očekuje. Nije fer bilo ni prema nama kada su u austrijskog štampi u Sarajevu 1984. govorili da se „sirotinjska Jugoslavija upela da napravi Olimpijadu u Sarajevu, gradu atentata na Franju Ferdinanda, a pola zemlje nema struje i čami u marku a prodavnice prazne“. Mi smo mislili da je to naš ponos. Ali, uvek će te neko pljuvati. Summa summarum: sve negativno što je rečeno bilo je pogrešno. Kao i na svakom takmičenju, svuda.

DSCN8314

 

Njih troje će teško biti nadmašeni po slatkoći

2. Maskote

Posle niza neuspešnih maskota na zimskim i letnjim olimpijskim igrama, ovogodišnje su bile preslatke. Bili su to Beli Miška (obratite pažnju da neverovatno liči na Mišku, maskotu Olimpijade u moskvi 1980, samo je onaj bio mrki medved, a ovaj je beli), Leopard (kavkaski leopard, malo ih je ostalo) i Zajka (mali beli zeka sa plavim okicama). Kaže mi jedna devojka, e posle Londona kad su one maskote bile užasne, konačno da poželim da kupim i odnesem na poklon lutkice! I bile su svuda, i ja sam poželeo da ih imam, i kupio sam nekoliko suvenira, a inače to ne radim. Ruska škola crtića je uradila svoje. Maskote treba da su slatke i da ih deca vole i žele. Ne da budu bizarne. Pogodak.

DSCN8462

 

Olimpijski krugovi u Olimpijskom parku

3. Bezbednost

Bezbednost je bila toliko upitna kad sam se spremao za Olimpijadu, da sam se iskreno plašio da ću nestati u eksploziji bombe dagestanskih terorista kao nesrećnici u Volgogradu. Činilo mi se savršeno realnim da je moja glava u torbi. U realnosti nije bilo tako. Olimpijski park, vozovi, sva borilišta, sve je ličilo na jedan veliki… aerodrom. U smislu bezbednosnih provera. Sve što doživljavate na ulasku u avion bilo je i ovde, na mnogo mesta. Ali, nije bilo tačno da su policajci na svakom koraku i da su provere paranoične. Bile su diskretne i efikasne. Svaki posetilac je imao identifikaciju oko vrata i samo tako se moglo kretati. Imali smo neki VIP osećaj, prosto, umesto osećaja „Velikog Brata“. Kao da smo bili „deo družine“. Sediš u vozu i pogledaš preko puta i devojci oko vrata legitimacija sa imenom. Nasmeješ se. Komotno možeš da počneš priču sa „Irina Aleksandrovna, gde si ti krenula?“. Hiljade i hiljade ljudi i nijedan incident. Mir u duši, možeš da uživaš u lepoti.

DSCN8324

Voz. Ruski voz. Novi ruski voz.

4. Kavkaska Švajcarska

To je zaista i nadimak Oblasti Sočija. I potpuno i zaslužuje ovaj nadimak, iako je popularnije ime nekada bilo Kavkaska Rivijera. Zašto Švajcarska? Pa kombinacija brda i dolina, brzih reka i velelepne prirode u zaleđu, plus savršena infrastruktura, to je valjda sinonim za Švajcarsku. Posebno brdske železnice, novoizgrađene, za samo 7 godina. Što je rekao Tomas Bah, predsednik MOK, nekima za ovo trebaju decenije, Sočiju je trebalo 7 godina. Crveni vozovi Lastočka (Lastavica) jure od mora do planina. Na svakih 10 minuta i ni minut kašnjenja. Ceo prostor od centra Adlera do granice sa Abhazijom je izgrađen kao već spomenuti Dubai, ili kao nekada Sankt-Peterburg: u dahu. Neverovatne železničke stanice Olimpijski park i Krasna Poljana su kao omanji aerodromi. Kad Srbija dođe dovde biće to čudo. U međuvremenu nek Srbija dođe na nivo marokanskih železnica, ne mora na nivo ruskih, pa ćemo biti presrećni. Svi su bili ljubazni na svakom mestu. Soči i cela oblast izgledaju kao Zapad. Eto kada se usvoje zapadnjački principi rada i inženjeringa i spoje sa slovenskom dušom i sjajnim geografskim položajem. Za nauk nama ovde. Ovo je nova Rusija sutrašnjice. Kada smo pitali nekog od Rusa kakva je situacija sa infrastrukturom u ostatku zemlje, rekao je sa osmehom „Ne tražite drugi Soči, nećete ga naći!“. Ovo je kanda klica koja daje nadu.

DSCN8327

Ruske zastave svuda.

5. Patriotizam

Vezano za ono prvo: što su više negativno pisali o Sočiju, to su Rusi više zapinjali da se veličaju i više su navijali. Već pred kraj je sve bilo u ruskim zastavama u nacionalnoj euforiji. Što je više situacija bila komplikovana u Kijevu, to je više prkosa bila u Sočiju. Već su počeli da govore da je sve propalo i da Rusija nema medalja, a onda je isfiniširala i došla na prvo mesto i po broju medalja i po zlatima, što se nije desilo od Insbruka 1976. Mislim da je ovo bio toliki „boost“ nacionalnog ponosa da bi, da sam ikoga pitao išta, verovatno odbrusio sa arogancijom najveće zemlje na svetu „Baš me briga šta ko misli“. To su ti psihologije velesila. Po tome nisu ništa drugačiji od Amerikanaca. Ni po izveštavanju sa olimpijskih borilišta. Gledajući rusku TV niste mogli imati ideju da iko nastupa i osvaja medalje osim Rusa. Standardna neobjektivnost, uvek se i svuda ponavlja. Tomas Bah je rekao ipak jednu lepu stvar: Rusija se prikazala kao patriotska ali otvorena. Nisu gnjavili sa 72h za prijavu boravišta kao nekad, nisu sitničarili na ispunjavanju Imigracione karte do krajnjih detalja. Nisam navikao na ovako opuštenu administraciju u Rusiji, a treći put sam tu.

DSCN8377

Dvorana Ajsberg

6. Arhitektura

Naravno da je arhitektura Olimpijade pokazala ono što je najbolje u svetu u ovom trenutku, kao što i očekujemo i od Pjong Čanga za 4 godine, i kao što očekujemo za 2 godine u Riju. To je prosto prirodno. Ali, moram da izdvojim već spomenute železničke stanice, zatim nove hotele u Krasnoj Poljani, koji su eklektični miks svega i svačega (neki će reći kič), koji je težak za opis rečima, kao i Stadion Fišt (Bela glava na čerkeskom, tj. adigejskom jeziku), koji će kasnije biti samo „popločan“ travom i postati fudbalski stadion za Mundijal 2018. Od gradića Soči postaje velegrad, seme nove Kavkaske Rivijere od Azova do Abhazije. Ruska Kalifornija. Palme i sneg. Slikao sam u jednom kadru palme na rivi i snežne vrhove u daljini. Ajsberg je hala koja je ličila na nasukanu santu leda, a na njoj su se prikazivali video radovi sve vreme dok traje mrak. Bio je to i umetnički pano, i semafor i mesto na kome možete gledati vesti na ekranu od 100 metara. Sve je uostalom menjalo boju i bilo popločano panoima koji reflektuju slike. Moja drugarica Višnja, arhitektica, rekla bi „Eh, sve danas menja boju, nema više statičke arhitekture, svaka zgrada je TV!“, i bila bi u pravu. Prolazimo pored stadiona za hokej Šajba (to znači „pak“ na ruskom) i na njemu se reflektuju zastave učesnica tekućeg meča i piše 3:0. Možeš da znaš ko unutra igra i koji je rezultat i to sa kilometar! Sve piše NA hali. Čudesno. Naravno, Kanada je 3, Finska je 0. Kanađani su bili oni prvi koji su opustili atmosferu i počeli da se dernjaju „Spasibo, Rossija!“ od samog početka i „olabavili atmosferu“. Mislim da su po temperamentu najsličniji lokalcima, pa zato. Soči je sav u brdima i zelenilu, eukaliptusima, da ne možeš da prođeš kroz zelenilo. Kao da su zgrade dodatak parku a ne parkovi gradu. Na bridima kao u Bejrutu, hoteli od stakla od 30 spratova. Pa onda staljinska gotika: železnička stanica i Morska luka. Soči se sprema da bude zanimljiv i kupačima, i skijašima, i ljubiteljima arhitekture. Meni već jeste.

DSCN8342

Istok je Istok a Balkan je Balkan i nikad se ta dva neće sresti.

7. Žene

Čudo bi bilo da ovo ne pomenem. Samo kratko: svi su ljubazni, pa i žene. Nasmejaće ti se posle 3 sekunde i počeće konverzaciju. Ili ti. Svejedno. Nije da nema šljama i gold-diggersa i ovde, ali bar su one koje pretenduju da budu normalne zaista takve. Prijatan osećaj. Brzo je nestao kada sam došao kući. Lepe devojke su u Srbiji gledale izdaleka a kada dođu blizu odjednom su shvatale da je vrlo zanimljiva prodavnica preko puta i okretale glavu, da pokažu kako su moralne. Stavio bih smajli, podrugljivi, da mogu. Dobrodošli na nadrndani Balkan.

DSCN8398

Abhaska granica

8. Abhazija

Sa zaprepašćenjem sam na Google Maps primetio da nam je hotel na 2km od granice sa Abhazijom. Tj. Gruzijom. Rekao sam šoferu da smo na granici sa Gruzijom pa me ispravio i rekao da je to abhazija. Okej. Da se ne raspravljamo. Rešio sam da odem do granice. Peške. 20 minuta. Ulice Adlera idu sasvim normalno, ljudi idu u prodavnice, samo je malo više policajaca kako se približavaš neugodnoj granici. I eto, na kraju ulice, rekao Psou (na abhaskom „voda“) i neki kontrolni punkt. Taksiji. Svi su crnpurasti. To su Abhasci. Sa moje desne strane prodavnica „Aiaaira“ iliti „Pobeda“. Na bahaskom. Pobeda valjda protiv gruzijske vojske. Prošlo je 5,5 godine od njihove delimično priznate nezavisnosti. Nisam imao vizu a ni vremena da ukoračim u novu zemlju. Kopkalo me je kako je, doznaću sledeći put kad se budem tamo kupao. Leti. Ionako se viza dobije mejlom za 1 dan. Kupio sam neke svešcice sa maskotama u lokalnoj radnji, da bi prodavac viknuo „Koliko košta?“ svojoj koleginici na abhaskom. Ili je to bio adigejski? Ne znam. Svuda majice: „Abhazija, zemlja duše“. Našoj hostesi Alisi sam ispričao da smo na granici sa Abhazijom i ona je osmah dan posle Olimpijade zapucala sve do Gagre i Suhumija. „Puno tragova rata“, kaže ona. Pre toga se nije usudila da ode, ali je naša vožnja vozom do Krasne Poljane, kad asam joj ja pričao o „čarima rata“ na Balkanu uticala da se ohrabri. Mislim da se nije nagledala ljudi koji su kroz rat prošli kao civili, a nekmoli kao vojnici. Ali, kad malo bolje pogledamo, svi su na ovom području neki rat videli tokom svojih života. Tek u priči sa devojkom iz Sankt-Peterburga shvatam koliko smo mi neobični. Za jednog običnog Rusa ili Zapanjaka, mi smo jedna globalna Čečenija. U pogledu vidim sažaljenje (jadničci) i divljenje (kako ste izdržali?). Kako god, meni Abhazija ne bi bila ništa čudna. Ni najmanje. Neka je za sledeću posetu Sočiju.

DSCN8373

Red od 3h čekanja da se kupe suveniri

9. Klizanje

U tri dana posete možeš videti malo toga, ali je gala veče klizanja stvarno gala. Svaki put kad se vratim iz Rusije zapanjim se koliko je primitivizma na rodnom na m Balkanu. Naravno da ovde gledaju da te ne daju na klizanje i balet da ne bi zastranio ako si dečak. Zato nam je pola muškog baletskog ansambla iz uvoza a klizača nećemo imati do 3000. godine dok se Futurama ne ostvari uživo. Disklejmer: ne mislim samo na Rusiju, tako se osećam i kad dođem iz Poljske, Finske ili Belorusije. Stavio bih natpis na ulazu u Srbiju: „Dobrodošli u zemlju kladionica i teretana!“. Pritom i sam koristim usluge pomenutih, ali ne opsesivno. Elem, žao mi je što se Pljuščenko povredio, ali bar sam video Karolinu Kostner. I Grejsi Gould. I Adelinu. Primenio sam ovom prilikom tzv. Metodu Boris Tadić“. Da objasnim, to je metoda kojom moja mama glasa na izborima. Svodi se na „Ako ne znaš ko je najbolji, glasaj za onog ko je najlepši“. Tako sam ja podelio medalje i meni je zlato odnela Grejsi Gould iz SAD, srebrna bila Kostnerova a bronzu sam dao Adelini. Pošteno. Ionako ne znam da razlikujem trostruki aksl od Aksl Rouza (ne, ipak toliko znam!), poznajem estetiku. Da napomenem da je Španac Havijer bio posebno zabavan, a da je kanadski par Kirsten Mur-Tauers /Dilan Moskovič koji se poigravao mobilnim telefonima tokom klizanja dao bolnu kritiku savremenog društva. Bili su 6. na takmičenju ali najbolji u gegu. Moskovič je sve vreme „kuckao poruke“, fejkujući da kliže i koristeći svaki trenutak da bude „u svetu telefona“ a ne u realnosti koja ga okružuje. Tužno, takvi smo svi danas.

DSCN8427

Red zelenila, red brda, red solitera = Soči

10. Svečano zatvaranje + Kraj

Da ponovim par reči o svečanom zatvaranju: bilo je impresivno, i za zaplakati. Nešto najlepše što sam u životu video. Od manifestacija. Cele igre su bile kao mešavina Exita i milion utakmica i takmičenja. A ja volim Exit i volim i takmičenja. Video sam Karolinu Kostner uživo, Putina malko izdalje i rukovao se sa Divcem. Video sam palme i sneg u istom danu i zaljubio se u Kavkaz koji sam znao iz priča Ljermontova i Tolstoja. Sergej Bubka je pre 30 godina išao u Soči na letovanje namedeni mesec i u Londonu 2012. je izjavio „Pa ne mogu da verujem da će tamo održati zimsku olimpijadu!“ Niko nije mogao d averuje, pa ipak je bila sjajna. Toliko prijatna atmosfera da mi je žao što letim kući. Ali, imam blaženstvo na licu. Vidimo se u Pjong Čangu!

(Zahvaljujemo se Procteru & Gambleu za posetu Sočiju u okviru kampanje „Hvala ti, mama“ i na promociji proizvoda iz linija Pantene, Gillette i Covergirl, kao i na prigodnim poklonima kojima su nam ulepšali boravak, i na ljubaznosti u P&G Kući)

Autor: Žikica Milošević, Life Content