Ako nemaju hleba, zašto ne jedu kolače?
AKO NEMAJU HLEBA, nurse asthma ZAŠTO NE JEDU KOLAČE?
(Marija Antoaneta)
Baš nas je krenulo! Uprkos sporadičnim porazima, asthma | naši sportisti (teniseri, košarkaši, vaterpolisti, kajakaši… – sa izuzetkom fudbalera, naravno) ruše sve pred sobom! Nama, ovako jadnima, oni su jedina “svetlost na kraju tunela” jer, zbog dešavanja u vezi sa Kosovom, zahuktalih poskupljenja (hrana, struja, komunalije, prevoz), ograničavanja potrošačkih kredita a, bogami, i zbog klimatskih promena, malo je kome dobro. Naravno, uvek ostavljam rezervu za onaj društveni sloj kojem je u svakom sistemu i u svim okolnostima – sasvim fino. Ali, njima ne želim da se bavim jer su sigurno dovoljni sami sebi i “boleće ih baš”, kako kaže naša drugarica Beba. Imaju oni drugih problema, na primer, kako da za 5.000 evra upišu decu u privatne osnovne škole.
Pa, kada smo već kod sportista koji baš umeju da unesu radost u naše male, tmurne živote, primetim ja tako da različite televizijske kuće različito reaguju na “prateće pojave” u vezi sa nastupima naših sportskih predstavnika po svetu. Naime, kada je pre izvesnog vremena mlada košarkaška reprezentacija Srbije pobedila na Evropskom prvenstvu u Gorici, desio se uvredljivi incident kakav nijedna država koja drži do sebe (?!) ne bi propustila da “udari na sva zvona” – organizatori nisu pripremili himnu zemljice Srbije verovatno zato što nisu očekivali našu pobedu, pa su, gle čuda, naši momci na pobedničkom postolju pola sata čekali da čuju prve taktove “Bože pravde”. E, na taj “detalj” primereno je reagovala RTS (kojoj, priznajem, sa žaljenjem plaćam pretplatu), B92 osvrnuo se na tu činjenicu, a moj “omiljeni” “Fox” elegantno je izbegao da je spomene. Isto se ponovilo u slučaju trijumfa Novaka Đokovića na Masters turniru u Montrealu – to što ga je oficijelni spiker predstavio kao takmičara iz Hrvatske, slično kao u prethodnom “slučaju” sa košarkašima, “zabolelo” je pobrojane TV kuće sa “nacionalnom pokrivenošću”.
Zaista nisam ksenofobična (tu pre svega mislim u odnosu na Amerikance koji su vlasnici TV “Foks”) ali mera dobrog ukusa morala bi da važi za sve koji se bave javnim informisanjem. Ne bi smelo da bude “poželjnih” i “nepoželjnih”, treba baratati samo INFORMACIJAMA, a “prekobarske demokrate i lideri u svim oblicima informisanja pa i u elektronskom”, umesto da nas nečemu pouče, pokazali su kako se istina zaobilazi. (Ili to, možda, beogradski uređivački kolegijum tako radi na svoju ruku da ne naljuti poslodavce?)
Mi, naravno, nismo nikakva ni politička ni ekonomska velesila, ali sportska, dopalo se to nekome ili ne – jesmo! Dakle, BRAVO! za sportiste. (Nadam se da mi naša bivša koleginica neće zameriti to što sam upotrebila njen večni poklič sa ekrana TV “Pink” sredom uveče).
Baš juče sam dobila mejl, u kom je u potpunosti prenet tekst jednog hrvatskog novinara o “incidentu” koji se desio prilikom uručenja pehara Đokoviću na turniru u Montrealu.
Mislim da vredi pročitati.
U polufinalu turnira u Montrealu Novak Djoković pobijedio je Rafaela Nadala,
da bi u finalu dobio i samog nepobjedivog Rogera Federera. Nije to bilo
iznenađenje jer je prije Montreala Novak ipak bio četvrti igrač svijeta, ali
jest bilo čudo jer koji god čovjek pobijedi Federera, napravio je čudo koje
se može mjeriti s osvajanjem Roland Garrosa.
Naime, Švicarac je ono što su bili malobrojni u povijesti sporta – Borg,
Edwin Moses, Sergej Bubka, možda Pietro Menea – onaj s kime se drugi ne mjere,
pa će u njegovoj eri svaka rang-lista počinjati tek od drugoga mjesta.
Pobijediti Federera znači učiniti nešto po čemu će te tvoja generacija
doista pamtiti. Zato je, metaforički govoreći, Roger Federer, osim što je
najusamljeniji, i najnesretniji tenisač današnjice: jedino se njemu ne može
dogoditi čudo da pobijedi Federera.
A onda se dogodilo to da je na dodjeli nagrada službeni spiker najavio
Đokovića kao hrvatskog tenisača. Ovaj mu je savršeno mirno, pristojno i
gospodstveno odgovorio: “Ja, naime, nisam iz Hrvatske, nego iz Srbije. Nema
veze, ne ljutim se. To je ionako isto”. Zvučao je taman tako kao da tješi
spikera i kao da mu je neugodno što će sad toliki svijet znati da je čovjek
pogriješio.
Pokušajmo zamisliti što bi se dogodilo da su nekog našeg sportaša
proglasili za predstavnika Srbije. Taj bi nesretnik za početak morao dati
sedam šovinističkih izjava za naše i za strane novine, spomenuti Vukovar i
Škabrnju, pa zaključiti kako bi bio sretniji da nije ni osvojio turnir, nego
da mu se ovako nešto dogodi.
Ne treba sumnjati da bi se uvrijeđenom sportašu u prosvjedu pridružilo i
nadležno ministarstvo, je li vanjskih poslova ili znanosti, to nismo sigurni,
a premijera bi se u intervjuima pitalo kako je doživio “najnoviju provokaciju”
iz Montreala. Sigurno ima hrvatskih sportaša, znam barem za dvojicu ili
trojicu, koji su gospoda poput Novaka Djokovića, no bi li se i oni odvažili
reagirati poput njega?
Tenis je gospodski sport, u kojem publika ima biti tiho dok se igrač
koncentrira. Netko je prije sedam-osam godina, u vrijeme Gorana Ivaniševića,
rekao da je upravo tenis, a ne recimo nogomet, sport po kojem se Hrvati
razlikuju od Srba. Htio je reći kako Srbi nikada ne mogu biti veliki tenisači
jer nisu gospoda. Nema ništa slađe, barem kada je riječ o domoljubnoj
oholosti, nego kada nam živi život zvekne šamarčinu.
Pa nabrajajmo: Novak Djoković, Jelena Janković, Ana Ivanović, i na našu
žalost, tu nije kraj! Srbi su u odnosu na Hrvate teniska velesila. Znaju ti
simpatični i pametni momci i te moćne a lijepe cure kako se pobjeđuje i kako
se u bijelome sportu biva gospodin. Kao što to, uostalom, zna i Ivan
Ljubičić, pa je zato, nakon što je sam samcat osvojio Davis Cup, u
Večernjem listu bio na listi najnepopularnijih Hrvata.
I onda, možemo li mi Hrvati podnijeti to da su Srbi najednom veća gospoda od
nas? Teško, skoro nikako, s mukom, a onda i s ignoriranjem. Pravit ćemo se da
tenisa više nema! Ili ćemo dobrome Novaku psovati mater jer je rekao golu
istinu, da su Srbi i Hrvati isto. Kad ne bi bili isto, tada bi nas radovao
Djokovićev uspjeh.
Izvor: Jutarnji list
Tekst iz “Jutarnjeg lista” zaista vredi pročitati. Ipak, poželela sam da saznam ime autora jer me je ton i “ono nešto” što je teško definisati ali “provejava”, podsetilo na pisca kojim se, inače, u poslednje vreme – oduševljavam. Reč je o Miljenku Jergoviću koga mi je, na moju veliku radost, otkrila koleginica, lektorka Boba. I, gle čuda, autor teksta je upravo Jergović pa, ako vam se dopao njegov tekst, toplo preporučujem našim blogerima njegova dela, bar ona koja sam ja pročitala: “Dvori od oraha”, “Inšalah, Madona, Inšalah”, “Bjuik rivera” i, posebno, roman “Ruta Tanenbaum” u kojem će dobiti svu potrebnu “nadogradnju”. Jer, Jergović je surovo iskren i prema Hrvatima i prema Srbima, a bogami, ni Bošnjake nije zaobišao.
Pomenuti tekst napisao je za “Jutarnji” Miljenko Jergovic a kod nas ga je mudro preneo novosadski “Nedeljni dnevnik”. Zaista, da se to desilo nekom hrvatskom teniseru morao bi upravo onako kao Jergovic kaze “za početak morao dati sedam šovinističkih izjava za naše i za strane novine, spomenuti Vukovar i Škabrnju, pa zaključiti kako bi bio sretniji da nije ni osvojio turnir, nego
da mu se ovako nešto dogodi”.
Stvar je utoliko bitnija sto je rec o generaciji (Djokovicevoj) koja je gotovo listom ksenofobicna i izuzetno nacionalisticki orijentisana. To je generacija koja je prohodala u vreme rata u Hrvatskoj i Bosni, tek su krenuli u skolu za vreme bombardovanja 1999…
Ipak, da je to izjavio neko za nijansu manje uspesan od Novaka, verovatno bi i sa ove strane stigle zamerke. Ali, njemu se to moze! I tako, pred sobom imamo jos jedan dokaz kako veliki uspeh potire sve pred sobom!
Miro, svaka cast:-)
Pozdrav od bivse ucenice CPG-e!
Milena, Cacak
Mene iskreno cudi sto se gospodin Predsednik Tadic nije udostojio nakon ovako ogromnog propusta kanadskog spikera da se obrati hrvatskim gledateljima nacionalne HRT 1 i izvini u Novakovo i u ime svih Srba, jer pobogu nije Nole mislio nista lose kada je ispravio (ne)namernu gresku kanadjanina, da je njegova zemlja Srbija, a ne Hrvatska. Tadicu, pohitaj kod Stankovica, ne mozemo da zivimo sa grizom savesti pred Hrvatima.
Miro svaka cast
pozdrav od Nedeljka Kis