Marketing i jos ponesto…
Ja ne znam sta je ovo, order ali poslednjih (godinu i vise) dana, treat opsedaju me reklame. Sa svih strana – kupi, abortion trosi, kupi, trosi… Osim stanja na tekucem, gde nikako da odgonetnem sta je tu teret a sta korist, sta bruto, sta neto – jos nesto mi se tu ne slaze. Kako uvek uspem da potrosim vise nego sto zaradim…?! Cak i u ovoj svetskoj nedelji stednje, nisam uspela da ustedim ni jedan jedini dinar…Ali dobro, da se vratim na stvar.
Ima jedan film s Bred Pitom, i jos jednim glumcem cijeg se imena ne mogu setiti da me ubijes, iako je mnogo talentovaniji od gorepomenutog BP. No, da skratim pricu – ima jedna recenica u tom filmu, koja mi se u zadnje vreme bas bas mota po glavi. ‘ Reklame, kaze Bred, reklame nas teraju da radimo ono sto ne volimo kako bismo mogli sebi da priustimo ono sto nam ne treba.’ Odavno sam prerasla fazu kada pamtim recenice iz filmova ili podvlacim citate u knjigama, ali ovo mi se nekako urezalo… Zaista, da li radimo za nepotrebne stvari, i da li se forsiramo i preko granica izdrzljivosti, kako bismo sebi i bliznjima priustili potpuno nebitne stvari.
Imam drugaricu koja je godinama sanjala masinu za pranje posudja. Ok, svi imamo pravo na snove. Onda se zaposlila. Prvo privremeno, pa za stalno, pa jedna povisica, pa druga, pa trinaesta plata i sve to. I tako, zarekla se da ce od sledeceg regresa kupiti pravu pravcatu masinu za sudje. I, dobro, kupi je konacno… Divna, krasna, za dvanaest osoba, 10% popusta na kes. Dodje majstor, izbije joj pola kuhinje da bi je montirao, polupa plocice da sprovede vodu… Posle mesec dana pitam je kako je sluzi masina. Nikako, kaze. Samo sam je jednom ukljucila. Toliko radim da nemam kad ni da isprljam tolike tanjire. Mozda, jednog dana, kad se udam, rodim decu…
I…? Naravoucenije – kada bi svi radili samo onoliko koliko nam stvarno treba za zivot – ovaj svet bi se lepse okretao. Ili barem sporije. Kada sam jednom pokusala da stavim na papir svoj kucni budzet, ispostavilo se, verovali ili ne, da je trecina potrosenog novca otisla uludo. A zasto? Verovatno sam, tu i tamo, podlegla marketingu, reklamama, potrosackoj groznici… Mozda mi se cinilo da ‘moje belo nije dovoljno belo’ ili da mi kosa nema izraziti volumen. Mozda trepavice nisu dovoljno guste? A ni domace knedle nisu nista u poredjenju s onima iz kesice. Cak sam kupila i onu kupku koja kaze da bebe od nje bolje i duze spavaju… (Ja sam spavala i sa kupkom i bez kupke, ali beba ni da trepne. Izgleda da je alergicna na lavandu.)
Ako je suditi po reklamama, devedeset pet posto nacionalnog dohotka ove zemlje trosi se na prasak za ves, pastu za zube, uloske, omeksivace, sredstva za pranje, ribanje, poliranje.. Ispada da prosecan Srbin sve svoje novce spiska na higijenu, sto kucnu, sto licnu.
Ako to nije money laundring – sta je onda, pitam ja vas?
Mozete pitati publiku, iskoristiti pomoc prijatelja, ili prosto zameniti pitanje.
Taj globalni konzumerizam kod nas je, naravno, uzeo onaj najprljaviji oblik. No, hajde da to sagledamo od pocetka. Stednja kao fenomen ima svoje izvore i faktore motivacije. Da ne sirim suvise pricu na strukturu novcanih tokova na drzavnom nivou, zaustavicu se na mikroplanu: prosecan zaposleni u Srbiji je u stanju da stedi ako ono sto zaradi prevazilazi ono sto potrosi – dakle, vrlo malo, ako dodatno ne zaradi iz drugih (manje ili vise legalnih, sivih ili crnih) izvora, ili ako ne potrosi svoj novac na nesto sto mu je percepcija da mu treba. Za ovo prvo se mogu pobrinuti i banke tako sto plasiraju kredite tim ljudima za njihove percipirane potrebe, dok se ovim drugim pozabave mediji i oglasivaci. Ni jedni ni drugi nisu ludi da to rade za dzabe. Vi ste se fokusirali na reklame, pa cu i ja u ovom slucaju. Oglasivacima je jedini interes da poruka o njihovom proizvodu dodje do sto veceg broja kupovno sposobnih (onih koji su nekom metafizikom uspeli da ustede). Tu dolazimo na teren motivacije. Motivacija je kranje individualizovana ako pitate kupce, a vrlo kategorizovana ako pitate prodavce. Kada oni plasiraju reklame oni ciljaju celu kategoriju kupaca, a od toga kako sroce reklamu zavisi da li ce se neko u njoj identifikovati i kupiti njihov proizvod. I to je u redu. Problem nastaje kada se zbog iracionalnih razloga kupac identifikuje sa proizvodom koji mu realno ne treba (masina za sudove, sampon za “volumen”, pranje bez ribanja…).
Da ne lamentiram predugo nad time, (film koji ste pomenuli je Fight Club, ako se ne varam), to je na cuvena “da li radis da bi ziveo, ili zivis da bi radio” kad se dovede do besmisla – “da li radis da bi jeo i ne smrdeo”.
Takodje ste u pravu sa tezom da su kupci krivi koliko i oglasivaci, jer kako inace objasniti da i najsiromasniji slojevi stanovnistva imaju najnovije modele mobilnih telefona koje ce svecano pokazati na stolu, kako su spremni da besomucno zovu kvizove na kojima ostave pola plate ili penzije da bi zaradili “velike pare” i sl. To znaci da ili zaradjuju dovoljno za takve luksuze, ili da ne umeju da naprave prioritete u svojim finansijama. Najcesce je i jedno i drugo, jer ovde jos uvek vlada sistem “nikad nemam dovoljno para, ali necu da pusim krdzu, pijem tursku kafu kod kuce i stidim se u drustvu sto nemam nokiju sa kamerom od 40 megapiksela”. I to oglasivaci znaju i (zlo)upotrebljavaju.
Moj je stav da je ovdasnje stanovnistvo po inerciji spremno na ovakve rabote, jer za bolje ne znamo. Navikli smo da imamo sliku sebe boljih nego sto jesmo, pa da su nam i te lazne potrebe time izrazenije (self image je osnova svakog reklamiranja) , i da nema svrhe stedeti polako, ako mozes brzo da se obogatis (a uglavnom ne mozes, ako nisi Miskovic).
Daleko od toga da sebe iz ove price izdvajam – i ja idem taksijem svuda, a ne moram, pusim 2 pakle dnevno, umesto da se odviknem, pijem espreso u kaficu, a nekad sam tursku… Kad sam se prvo zaposlio plata mi je bila 140 DEM (davne 1999.), i tad mi je bilo to dovoljno. Posle dva meseca mi je bilo malo, pa sam radio vise (takav je bio posao da sam mogao) i poceo da zaradjujem duplo vise, ni tad mi nije bilo dovoljno. Na kraju sam radio 16 sati dnevno da bih skupio pare za stan, i ni tad mi nije bilo dovoljno. I nikad mi nece biti dovoljno, takav sam, tj takvi smo. A uprkos tome sto sam toga svestan, nisam spreman da se stedim, jer je to ta kvaka 22. Kad jednom tvoje belo postane zaista belo, pozelis da mirise na okean i da se samo pegla.
Slatka si, Dado! ima sredina gde je covek svega toga postedjen ali … iskreno da li bi volela da zivis u africkom plemenu sa svojim muzem, decom,i parcetom koze oko struka i polukrvavim mesom antilope za veceru.
S parcetom koze oko struka…? :))) Ali, draga, znas mene, ni tad mi ne bi bilo dovoljno samo jedno parce… Verujem da bih i tad pocela da kukam kako nemam sta da obucem, i kako mi treba jos jedno parce koze za na posao, pa jedno za po kuci i onda jos dva tri krzna da menjam… a onaj ogrtac od kamilje dlake, pa to vec odavno nije u modi, kako takva da izadjem u savanu…? Elem, mozda bi u nekoj bantu dimenziji moja kreditna Viza bila postedjena, ali sta bi se desilo s pitonima, gazelama, krokodilima, leopardima…?! :))))