New Year
Imam novi laptop, viagra ovaj blog nastaje kao posledica prilagođavanja… Tastatura mi se sviđa, mogućnosti su mu verovatno ogromne ali ja ih nikada neću do kraja istražiti…ne znam da li sam to već pomenula ali internet, e mail, windows word i power point su mi jedini dragi poznanici u ovom kompjuterskom svetu. Ne volim excell, sreća da ga retko koristim a kada mi zaista treba nešto savršeno u tabeli, tu je moja koleginica Jela, e ona napravi tabelu za čas, sredi je, nacifra, ubaci formulice…Blog sam zavolela jer imam još jednog strpljivog kolegu, Gorana, koga nije mrzelo desetak puta da mi objasni kakva su pravila u blogosferi.
U stvari, sve moje kolege su strpljive, kad god sam nekoga nešto zamolila pomogli su mi iako najverovatnije nisu mogli da shvate šta tu može da bude tako komplikovano. Elem, htedoh da pišem o novoj godini…Kraj godine je najbolje vreme za sumiranje postignuća u proteklih 365 dana…moje drugarice i ja to stalno radimo- sumiramo i analiziramo. Svaka od nas se bavi različitim poslom…tako da sve četiri znamo mnogo o PR-u, kozmetici, investicionim fondovima i uvozu bele tehnike. Jelena (uvoznik) je juče bila u Istanbulu a upravo se javila iz Beča, Sneža (takođe sam svoj čovek, vlasnica kozmetičkog salona) vežba svakoga dana u teretani minimum dva sata a posle ode i na aerobik, Biljana (zaposlena u stranom investicionom fondu) ponekad ode na aerobik, uči italijanski i svakoga dana oko 17 sati pije kafu sa mnom, uglavnom u Makijatu. Barem tri puta nedeljno sve četiri čavrljamo zajedno, svaka se požali na nedostatak sna, ponekad glavobolju, pohvali se šta je sve toga dana uradila, koga je eventualno srela i sa kim je razgovarala…Tada niko ne primeti koliko vreme brzo prođe, kako je već prošao još jedan radni dan, još jedan vikend…nedelja…mesec…godina…. I onda prvo konstatujemo da imamo već 30 godina a da nemamo muževe i decu, da su se i najružnije devojke i osnovne i gimnazije već odavno udale a mi?…e onda sledi priča: „mi smo završile fakultet a školujemo se i dalje, imamo super zanimanja, fina primanja (uvek mogu biti bolja), ne zavisimo ni od koga, nikad se ne bismo menjale sa tim „nesretnicama“ koje su „uhvatile muža na bebu“ i koje sad zbog strija i sala ne mogu da izađu iz stana i koje nam sigurno zavide jer smo mi slobodne i možemo da idemo gde hoćemo i da radimo šta hoćemo.“ I onda pored nas prođe mlada mama sa bebom u kolicima i sve četiri napravimo onu „jao blago njoj facu“, potpuno se raspekmezimo kad vidimo bebin šeširić i nosić, i konstatujemo da je ipak karijera „shit“ i da treba da rađamo decu. Od tog našeg „možemo gde hoćemo“ fazona najčešće odemo kući jer ima neki dobar film na TV-u ili su nam „tegovi na očima“ a i sutra treba ustati… Ja i dalje ne znam šta je bolje i šta bih najviše volela da mi se dogodi u 2008.-oj, (neki seksolozi i samozvani stručnjaci za muško- ženske odnose kažu da žene nikada ne znaju šta hoće) ali znam da nam već godinama tetke, strine a bogami i komšije čestitaju na isti način „e da nam se ove godine…“ , e pa videćemo, još smo mlade, imamo kad…mada moja baba kaže: „muško se ženi kad hoće a žensko kad ga traže“…Hah…I gde sam ono stala….šta ste vi uradili u 2007.-oj?…Srećna vam nova…
Odlična tema, Mico. Ali tera me da razmišljam o nekim stvarima o kojima nisam htela :)
Dakle, godina na zalasku bila je, u najmanju ruku, dinamična.
* počela je borbom za život jedne od najdražih osoba u mom životu, što me je navelo da preispitam svoje ponašanje i odnos prema ljudima u mojoj okolini
* raskinula sam dugu, ali lošu vezu
* shvatila da je moja najveća ljubav sada zabranjena priča
* rešila da brak i deca nisu za mene. Brak sigurno, a odluku o deci ću nakon nekog vremena preispitati
* rešila se suvišnih kilograma (bar većine)
* promenila sam stav i prema sebi i tako i definitivno prestala da budem egomanijak. Od tada je sve mnogo lepše
* otišla na najbolji odmor u životu, gde su započela neka divna prijateljstva
* naučila da svakog jutra kažem – kako je danas divan dan… I naučila kako da on to zaista i bude!
* završila sam 12 brojeva TV Novela. E, to je čudno… Sve u mom životu za poslednje dve godine meri se rokovima za novine – Hm, tada sam završavala taj-i-taj broj TV Novela, tada je izašao taj-i-taj broj TV Novela, tad su TV Novele prodate u toliko-i-toliko primeraka… To mi je postao jedini kalendar na koji gledam…
* upoznala sam neke ljude za koje bih volela da budu deo mog života… Da li će, videćemo… Više o tome kad budemo sumirali 2008. godinu :)
Sve u svemu, nije bilo loše…
Hm…osecham se dobro kad starije od mene imaju ovaj neresen status, znam da jos neko vreme mogu izmisljati izgovore. A moja baka komentarise neki dan: Ona mala Markova (klinka iz komsiluka) ima 23 godine, a jos se nije udala! A ja chu na to: Pa bako, ja imam 26, a takodje sam neudata. A baka che: E pa to je drugo, ti si nasa! I sve je to ok, da me ne proganja bioloski sat, i to, kako ti kazez raspekmezavanje pred baby opremom i ljudskim mladuncicima.
I sve je to ok, da me ne proganja bioloski sat, i to, kako ti kazez raspekmezavanje pred baby opremom i ljudskim mladuncicima.
to je meni tako vec par godina (imam 25), ali sam shvatila da se ne raspekmezim kad vidim bebe zato sto zelim da ih radjam i sto mi otkucava bioloski sat, vec zato sto su bebice tako savrseno slatke…
Temu koju si nacela “proslavila” je krajem proslog i pocetkom ovog veka serija “Sex & the City” (Sneza, Biljana, Jelena i ti – kao Samanta, Keri, Sarlot i Miranda, koja je koja?). Zene se, medjutim, varaju da je to samo njihov problem (porodica, karijera, provod, putovanja…sta je prioritet?). Jedan od Samantinih ljubavnika u seriji, sredovecni hotelijer Ricard kaze: “If you have life, you dont need wife!” i sede sa S. svoj privatni dzet koji leti za Rio gde ce njih dvoje provesti buran vikend. Imamo dakle i mi gomilu takvih dilema!
Meni su do 35. godine svakog Bozica i Nove godine mama, baba i razni blizi i dalji rodjaci postavljali slicna pitanja na temu zenidbe, dece, porodice, “smirivanja” i slicno. A ja sam putovao, jurio karijeru i “lajao na zvezde”. Danas, 4 godina kasnije imam zenu i dve kcerke, karijera je i dalje tu a stigne se i na poneko putovanje. Dakle, pravila nema. Bitno je imati lajf, a ako se u to zadenu porodica i deca – tim bolje!
Temu koju si nacela “proslavila” je krajem proslog i pocetkom ovog veka serija “Sex & the City” (Sneza, Biljana, Jelena i ti – kao Samanta, Keri, Sarlot i Miranda! Koja je koja?). Zene se, medjutim, varaju da je to samo njihov problem (dileme: porodica, karijera, provod, putovanja…sta je prioritet?). Jedan od Samantinih ljubavnika u seriji, sredovecni hotelijer Ricard kaze: “If you have life, you dont need wife!”. Nakon toga usao je sa Samantom u svoj privatni dzet koji leti za Rio gde ce njih dvoje provesti buran vikend. Imamo dakle i mi gomilu takvih dilema!
Meni su do 35. godine svakog Bozica i Nove godine mama, baba i razni blizi i dalji rodjaci postavljali pitanja na temu zenidbe, dece, porodice, “smirivanja” i slicno. A ja sam putovao, jurio karijeru, bancio do ranog jutra i “lajao na zvezde”. Danas, 4 godina kasnije imam zenu i dve kcerke, karijera je i dalje tu a stigne se i na poneko putovanje. Dakle, pravila nema. Bitno je imati lajf, a ako se u to zadenu porodica i deca – tim bolje!
Prava zenska tema. Odlichno podstakla da razmislim i kazem “Ova zena govori u ime svih zena”…
Dobro, ne bash svih.. Izuzetak su samo one koje gnjave bebe. ;)
Dodajem svoju rechenicu i zavrshavam komentar na tekst koji moze samo da pokupi afirmativne komentare, kako zena tako i mushkaraca… ;)
“Ispunimo godine zivotom, a ne zivot godinama” i … “Kada volimo Volimo od sveg srca”. Sebe, njega, druga, mamu ili Zivot!
e, da …
Milice, govorish istinu. Vidjamo te moje tri drugarice i ja chesto u Makijatu ;)
Mozda oba stola ‘chetvorki’ razgovaramo i polemishemo o istim stvarima u vezi sa istim temama ;)
Pozdrav!
Hm, Roberte, evo prvi put da se ne slozim u potpunosti sa tobom, vec samo polovicno. Mene je licno uzasnula ta scena gde taj sredovecni hotelijer to kaze, vrlo je upectaljiva. Jos uvek se secam odusevljenog lica Samante dok joj ovaj to govori, i ono me jos vise uzasava, mada sa sazaljenjem. Samanta je meni najjadniji lik u seriji, a superparodicno je to sto ne konta da je jadna. A ja se trenutno nalazim u onoj cuvenoj situaciji u kojoj si se ti nalazio do pre koju godinu… Rodbina itd. I have a life, but not a wife. I ne mogu da kazem da mi se svidja. Tj. cinjenica da svako popodne dolazim u kucu gde me ceka prazna soba i niko da me pita kako sam, tj. niko ko zivi sa mnom (ne pricamo sad o vencanju, hehe), dovoljno je uzasavajuca, jos je gora od drobljenja zene koja te pita gde si bio. Mislim da 90% ljudi u poslednje vreme govori da ja zivim njihov ideal zivota, a meni to nekako daleko od ideala. Slazem se da treba slediti svoj put, pa kad dodje, dodje, ali treba malo i misliti o vremenu kada bi to trebalo da dodje. Jedino sto sam siguran da MI, MUSKARCI, definitivno nismo ti koji su krivi za to sto su zene tuzne i usamljene, a ni sto smo mi tuzni i usamljeni. To je ono sto su zene htele, a nasa tuga moze biti… well, samo kolateralna steta vece tuge. Njihove.
Lepo mi je rekao jedan drugar, doktor nauka: zeni devojku sa sela, bez fakulteta. Nema glava da te boli. Mozda je bar jedan ispunjen faktor od ta dva resenje? :) Citav zivot emancipovane zene, paaaa… i dalje zivim kao lajavac na zvezde. Mozda to govori nesto o meni, a mozda govori mnogo vise… o njima :)
Milice, retko dobro pogodjena tema, tekst boli kad ga citas! Izes tekst koji te ne boli, izes film posle koga mozes da pricas u roku od 2 sata! :)
Odgovarajuci na tvoju cestitku Mici, smatrala sam da treba jedanko prigodno, konvencionalno na “dar” odgovoriti “uzdarjem”. Ni manje-ni vishe,n ego li par kurtoaznih reci, na par jednako etiketarnih tvojih.
No, buduci da sam procital i tvoj komentar na koji si me u mejlu uputila, ne mogu a da ne primetim, dakako polazeci iy sopstvenog zivotnog iskustva da su veze medj ljudima prijatne, kada su muskarci ili zene veshti u takvim rabotama, a takve veze postaju dirljive ukoliko su zene lepe, a mushkarci mocni. Nekad je teshko razluciti harmonijski sklop koji je u mnogima od nas u rascepu izmedju zelja za ostvarenjem u egzistenciji i ostvarenjem u nagonu. Na takvu vecnu dilemu nemam pravog odgovora, izuzev onog u pokushaju, buduci da je iniciran sopstvenim mi “zitkom”. Naime, povrh lepote, moci, ambicije, znam da trazim i vise, buduci da sam i sama spremna to da dam. Trazim cisto ljudsko bice, samo sa sobom, kakvo svaki muskarac ili zena moraju biti, pa sad, ko u bolesti, ko posle prvorodjenog deteta ili kada se prva bora ugleda u ogledalu…Jer covek koji cita, misli ili koji racuna pripada vrsti, a ne polu…U najboljim svojim trenucima, on cak i covecanskom izmice. Na zalost, moje ljubavi, ali i ne retko necije tudje ljubavi kojima sam bila u prilici da budem nemi posmatrac, cesto kao da su se dicile da misle samo kao zene ili samo kao muskarci- Duh, ili dusu, ono sto sam ja trazila, bili su opet, samo miris…. U takvim okolnostima, deca se ne prave!
Tu i tamo sretnem neko bice neznije i tananije od drugih, koje vredi slushati i mozda ponovo i videti. Ali, takva sreca je retka, verovatno sam i sama tomu kriva. No, to ne znaci da od traganja treba odustati…A egzistencija je nesto sto se mora. Ona nije opravdanje zqa nemanje intimnog zivota, vec neminovnost koja se zivi.
Srdacno,
Tedora Z. Jankovic