Piškiti ili ne?
Znate i sami, there story sve što čujete u gradu nikada nije u potpunosti tačno i provereno ali gde ima dima ima i vatre. Zato, ću vam ipak ispričati. U jednoj domaćoj redakciji, boss je pozvao sve zaposlene na sastanak “tačno u podne”. Svi su se pojavili. Pod pretnjom otkaza, trazio je od njih da urade test analize urina na narkotike. Na licu mesta. Zaposleni su oklevali, oklevali, a onda jedan po jedan otišli u toalet i piškili na tračicu koju su posle, valjda, predali svom bossu! Jedna koleginica iz naše redakcije je rekla “Odvratno, krše osnovna ljudska prava”, druga koleginica, koja se nedavno doselila iz Australije i svaka druga reč joj je još uvek na engleskom, je rekla “Da, to se praktikuje, ali potrebno je imati contract. Boss kada se zaposlite traži od vas da potpišete contract da ćete pristati na analize tog tipa.” Neko je rekao “Ako se gazdi učini da u firmi ima problema koji ukazuju na drogu, ima pravo da traži testiranje zaposlenih.”
Imam dete u “osetljivim godinama”, pa čak i kada bih saznala da se u školi iz veoma opravdanih motiva (registrovanje narkomana u razredu, špricevi u toaletu i sl) planira takva akcija, osećala bih se pomalo nelagodno. Smatram da, kao roditelj, treba prva da preduzmem nešto na tom planu ili da donesem odluku u ime svog deteta, umesto da moje dete učestvuje u masovnim testiranju jer postoji nekakva sumnja da neko od stotine i stotine đaka koristi narkotike.
Ne dopada mi se sve to… Nemogućnost izbora, nemogućnost donošenja odluke…
Da se vratimo pomenutoj redakciji, verovatno je dotični imao razloga da sumnja, verovatno neko od zaposlenih u redakciji ima problem sa narkoticima, ali ucena još nije priznata u oblasti lečenja i prevencije bolesti zavisnosti. Testiranje i lečenje se, izuzev u slučaju neuračunljivih osoba (mentalno zaostalih i teških psihijatrijskih bolesnika), sprovodi isključivo uz odluku i volju individue. Razumem sve probleme u vezi narkomanije – više od 10 godina sam kao psiholog radila u Zavodu za bolesti zavisnosti. Ipak, ne bih se pridružila zaposlenima koji su svi odreda svom šefu dali tračicu- crvenu ili plavu (nadam se da je bio diskretan)?! A vi?
Sasvim sigurno mi ne bi bilo prijatno, ali ne zbog toga sto me neko proverava, jer nemam sta krijem, vec zbog samog cina piskenja na tracicu.
Ali ako nekom drugom nije neprijatno da istu tu tracicu kasnije detaljno ispituje, onda cu se i ja sa svojom nelagodom bez problema izboriti.
Meni se sve to cini kao odlicna medijska buva smisljena da bi se pricalo o tome i o Gradjanskom listu. Naime, toliki publicitet u drugim medijima nisu imali od one famozne izjave Cedomira Cupica o Zeljku Mitrovicu.
Mozda i jeste tako ali nisam sigurna da negativan publicitet dnevnom listu koji nije tabloidan moze da koristi. Osim toga, cela prica nije izmisljena nego se odiglala jer sam je saznala “iz prve ruke” a tek kasnije se sve pojavilo u medijima. Znaci, ili su zaposleni pristali da ucestvuju u igri ili su zaposleni iskorisceni u svrhu stvaranja negativnog publiciteta sto pomenutu dilemu ucestvovanja u slicnim “eksperimentima” jos pojacava.
Ali, u svakom slucaju, ovo je samo jedna potvrda ogromnih mogucnosti manipulisanja masom, bez obzira na obrazovanje i civilizacijski napredak, kao sto je i sugerisao Majgremov ogled u kom su ispitanici davali elektro sokove svojim partnerima u eksperimentu a na podsticaj ispitivaca pojacavali su snagu strujnog udara (naravno ne znajuci da je fiktivna) ne razmisljajuci o tome da li ce ubiti coveka.
Ovo me je podsetilo na jednu od epizoda serije “Stjuardese” koja se do nedavno emitovala na televiziji “Avala”,a gde su zaposleni morali da se testiraju na narkotike. Ako se ja pitam, ne bi imala ništa protiv da se sa vremena na vreme zaposleni u velikim kompanijama testiraju na narkotike. Nije svejedno odlaziti na posao, a da pri tome znaš da te u kancelariji čeka neki “ovisnik” Uostalom, ako sportistima ne smeta da se posle takmičenja podvrgavaju testiranju na kojekakve dopinge, zašto bi nekom od zaposlenih? Ako si čist nema mesta panici!!!.
DA, ako ste zaposleni u aviokompaniji, NE bas u dnevnim novinama u kojima, ako se ne drogiraju, onda piju, puse i neguju pregrst nezdravih navika i odjednom bum – test na narkotike!
DA, ako je takav ugovor sklopljen izmedju poslodavca i zaposlenih, NE ukoliko je manipulisanje.
DA, ako je dobrovoljno i posledica sirokih vidika i samosvesti, NE ako je ucena.
Mislim da je takav stav sasvim opravdan ukoliko je neko toliko ogrezao u narkomaniji da postoji mogucnost da potkrada firmu za koju radi ili svoje kolege ili da se vec tako nesto desavalo. A, ako se to radi kako bi se neko diskreditovao ili “drzao u saci” zbog zanimljive pikanterije iz zivota, onda je to za svaku osudu.
Upravo sam na svom blogu dobila link na Vaš blog, a zato što se bavimo istom temom, ali iz drugog ugla. Prvo, dobar dan (i zdravo Roberte).
Elem, Zakon o bezbednosti i zdravlju na radu reguliše i prava vlasnika, odnosno, direktora da postupi ovako kako je postupio, te je NIkić to uradio u skladu sa zakonom i nije mu potreban ugovor koji posebno definiše ovu stvar (Zakon o obligacionim odnosima, je l’, nisam pravnik). Drugo, mnogo važnije, zakonodavac nije predvideo prava radnika da to odbiju, što će reći da je prvo pravo (vlasnika) neprikosnoveno. Ne znam da li bi sindikati mogli da učine nešto, ali sumnjam, u ovom i sličnim slučajevima dovoljan je strah od gubitka posla ukoliko se odbije testiranje.
Naravno da ne bih piškila, zapravo, pincipijelno bih to odbila, iako sam skroz spospobna da razumem ovaj Nikićev potez: pre svega zato što postojanjem narkomana ili alkoholičara se ugoržava proces rada, moliću lepo. I niko ne voli da plaća nekoga ko mu potencijalno ili stvarno ugrožava posao.
I u potpunosti bih odbacila insinuaciju da je to učinjeno da bi neko bio diskreditovan ili držan u šaci zbog saznanja koja se mogu dobiti rezultatom testa.
Sada su kod mene tumačili zakon pametniji od mene: nisam bila u pravu.
Ja nemam pojma o zakonu imam samo utisak i osecaj, koji me retko vara, da u celoj prici nesto ne valja. Drago mi je da je to sada i zakonski potvrdjeno :)
Lepo si rekla Lidija:”…u celoj prici nesto ne valja…” Sta tacno ne valja znaju zaposleni u pomenutoj redakciji i gospodin Nikic. Tih dana kad su mediji brujali o “piskiti ili ne” prvo sam se pitala sta je direktora nateralo na taj gest – vrlo neuobicajen. Prva pomisao bila je – tamo je neki veliki haos. Danas sam vise nego sugurna da u toj “drzavi Danskoj” nesto opasno “smrdi”, a mozda bas narkotici. Sreten ili nesto zna ili perfektno blefira kad iznosi neke detalje o ovoj novosadskoj redakciji. Kako god, nisam uvek na strani vlasnika, direktora i “onih gore” ali sam ovog puta apsolutno na Nikicevoj strani. Trebalo bi toga da bude cesce i vise, ako nista drugo onda da se procisti radna atmosfera. Naravno, ne treba takve stvari najavljivati, treba samo postovati stvari na svoje mesto. A vi ostali, gospodo, radite sa svojim slobodnim vremenom sta hocete i koliko hocete – molim lepo, ali na posao dodjite cisti
U pitanju je vise zakona, ne samo o radu i obligacionim odnosima