Skribomanija – bolest ili strast?
“U to vreme je čak i boja ljubomore što baca senku na te srećne dane bila drugačija.”
Pasus kojega je ova rečenica Orhana Pamuka deo (“Zovem se Crveno”) pročitala sam pet puta, anesthetist ne da bih ga zapamtila već da bih uživala.
Naravno, medic ne može svako da piše kao Pamuk, ailment Andrić, Selimović, Jergović… Ali, eto, volimo i mi, manje talentovani ponešto da zapišemo…
Ipak, odlučila sam da prikočim. Iako mi u poslednje vreme svakojake teme padaju na pamet, shvatila sam da odasvud vreba veoma opasna zamka zvana – skribomanija.
SKRIBOMANIJA, po Vukajliji: neutaživa strast za pisanjem, velika spisateljska plodnost, a – ukoliko dopustite da iznesem sopstveno mišljenje – bila bi to, između ostalog, i bolesna potreba da se svaka svoja celomudrenost podeli sa ostatkom sveta.
PROBLEM: Ljudi više vole da pišu nego da čitaju zaboravljajući pri tom da se veština pisanja stiče – čitanjem.
Ipak, skribomanima je teško pripisati lenjost, što ne važi za ogroman broj naših novinara i “novinara”. Zanatlije uvek ostaju samo zanatlije, dok je majstora među njima, nažalost, sve manje. Gotovo da se na prste (dve) ruke mogu nabrojati oni kojima je stalo do toga da svojim čitaocima, osim informacije, pruže ZADOVOLJSTVO ČITANJA. A upravo je u tome suština!
Izvesno urušavanje novinarske profesije posledica je, čini mi se, onih strašnih devedesetih (ne ponovile se!) kada je mladima bilo teško da nađu posao i većina onih koji nisu umeli ništa da rade birali su – diktafon i olovku, istovremeno nespremni i da uče i da čitaju. Pa kako onda da nas sa stranica dnevne (više) i periodične (manje) štampe ne zapljusnu loši, prazni tekstovi netalentovanih “novinara”, puni frazetina i rogobatnih konstrukcija koje “zvuče”. I, simptomatično je to što upravo najmanje talentovani najviše pišu. Većini njih (a to su, sigurna sam, oni BAŠ LENJI, kojima je stalo samo do toga da odrade svoj posao bez unošenja jer – nije dovoljno samo preneti informaciju, ona treba da bude i jezički “upakovana”) najlakše je da kažu, na primer: “U ranim jutarnjim časovima na autoputu Beograd-Niš DOŠLO JE DO SUDARA u kojem su poginula tri lica”. I nije to nepravilno, takvu konstrukciju dopušta “Sintaksa savremenoga srpskog jezika” ali, ako tekst vrvi od sličnih konstrukcija (kao što se često dešava – “došlo je do susreta, došlo je do eksplozije, došlo je do svađe, došlo je do rušenja aviona, došlo je do…” pa tako čekam i da do mora dođe), ne bi bilo loše da se lenjivci trgnu pa da se prisete da je glagol “doći” u tom slučaju vrlo jednostavno zameniti drugim, odgovarajućim ili, jednostavno, promeniti konstrukciju. Tako, na primer, može da se kaže: “U sudaru na autoputu Beograd-Niš poginula su tri lica.” Ili: “Dogodila se teška saobraćajna nesreća u kojoj su život izgubila tri lica,” etc.
E, za nas se “lepi” baš sve što je “stranjsko”! U poslednjih nekoliko godina često se može čuti ovakva rečenica (i na radiju, i na TV, a bogami i u štampanim medijima, zapisana): “U četvrtini finala turnira u … naša Jelena Janković PORAŽENA JE OD STRANE…” – sledi ime njene protivnice. Pa tako neko bude POHVALJEN OD STRANE nekoga, PODRŽAN OD STRANE nekoga i slično. Hajde, zamislite se malo: šta vama znači to …PORAŽENA JE OD STRANE…? Zar vam ne zvuči rogobatno (uostalom, sasvim je nepravilno!)? Ako već želite da upotrebite trpni oblik glagola poraziti, to može i lepo, srpski da se kaže: “Jelena Janković je poražena u duelu sa teniserkom…”, a ništa ne fali našoj staroj, dobroj (i vrlo primerenoj) konstrukciji: “Jelenu Janković porazila je…”
Očito, nije važno pratiti ni jezička pravila ni semantiku, važno je da ono što je izgovoreno ili napisano – “zvuči”. Baš tužno.
Kakvo skolstvo takvi i novinari. Spram sveca i tropar.
Drago Miro,
ipak, pored sve tuge, lepo je sto neko kao ti, s vremena na vreme, deli sa nama svoje znanje i podseca nas na pravila koja bi bilo dobro postovati, da bi se jezik, bar donekle, sacuvao. Osobito nas koji ipak zivimo od te – napisane reci!
Hvala, Miro! Srdacan pozdrav!
cao…
Samo jedno pitanje a ne komentar ako moze…
Da li je doticna skribentica Mirjana mozda isla u Elektro skolu u Banja Luci..?
Ako jesi onda smo isli zajedno u 1. razred…
ehhh…to su bila vremena: Maleni S. Milenkovicb sa svojim skejtom..Bajaja..hehhe
shifra: R. Vranjesevic…hehhe
pozdrav Ciro
sorry na brzini kuckanja…mislio sam Bajaga…S. milenkovic..ma sjecas se tih vremena…razrednik nam je bila Popovic Gordana…geografija
Ehh…Mirjana, kad sam procitao ovaj text isto kao i ‘u ona’ stara dobra vremena….uvijek si volila da citas knjige i bila prirodno inteligentna. Mozda se ti mene i ne sjecas ali ja te pamtim i danas kao prilicno interesantnu osobu. Sjecam se da smo ja i ti sjedili zajedno u klupi…i da te je najvise nervirao Raseta Renato..hehhe. Sjecas li se Pasic Amre koja nam je predavala komunikacije.?
Ti poslije ode na studije u Beograd..koliko se sjecam.
Ej i
Jooj bas sam dosadan…samo jos nesto. Sjecas li se Malog Princa knige…jednom si mi je poklonila …hehhhe
Radim u Narodnoj biblioteci, gde se susrećem sa velikim brojem ljudi, različitih nivoa obrazovanja, starosti i interesovanja. Najtužnije je to što se govorni jezik izvrće, skraćuje i menja u smeru koji ne mogu da definišem nikako drugačije nego kao “popularan” (“smaraš”, “cimni me”,…).
Ja volim naš jezik ovakav kakav je i uvek se nerviram kada čujem gomile stranih reči ili izraza kao potpuno odomaćene (kao kad u dnevnim novinama pročitate ima strane kompanije napisano ćirilicom ili za nekoga kažu da je “PR menadžer” iako sve to može jako lepo da se prevede na srpski). Ostaje nam samo da se borimo protiv toga.
Žao mi je, Ćiro, nisam ta Mirjana koju ste poznavali. Novosadjanka sam a Banjaluku poznajem samo kao turista.
Draga Miro, Vasem tekstu se svaki put iznova vracam, veoma poucan, s obzirom na posao kojim se bavim veoma mi znaci:)
I potrudicu se da ovih dana posaljem ispravljene price, obecavam.
Srdacan pozdrav svima u CPG od bivse ucenice, moram da kazem da je to bilo prvenstveno jedno divno iskustvo.
Ja bih ovaj tekst rado odstampala i podelila kolegama, nista lepse od poklona koji je jos i koristan za Novu Godinu. Iako znam koliko ste zauzeti draga Miro, meni je pravi uzitak subotom uvece procitati nesto poput ovog teksta, nadam se da ce ovakvih i slicnih stiva biti u vecem broju ubuduce…
Imam samo rijeci hvale za Vas tekst jer i sama se grozim koliko izopacenih i nakaradnih rijeci se cuje i koristi u “danasnjem” govoru…grozota!
Uz duzno postovanje moram priznati da sam na ovu stranicu “zalutala” iz potpuno istog razloga kao i “Ciro”(par komentara iznad) i ostala blago razocarana saznanjem da Vi niste doticna osoba za kojom tragam vec duze vrijeme…
Imam veliku zelju da stupim u kontakt sa M.Pantos,rodom iz B.Luke,koja je 90-ih godina studirala u Beogradu .S’ obzirom da ova “virtuelna skalamerija” cini cuda,mozda i dopre do nje vijest da je trazim…
Oprostite na skretanju sa teme,
pozdrav!
Mirela