RSS izvori

Poslednji komentari

Daško Milinović · Urednik magazina "CKM"

UNUTRAŠNJI NEMIR

21. February 2011. 11:07 | Nema komentara · Daj komentar »

Osećanje koje razdire

Na svu sreću, unhealthy kod mene nema ni tragova depresije. Nikakve. Ni one kliničke ni ove rekreativne. Ponekad malo dobijem želju da poubijam veći broj naizgled nedužnih ljudi (svi su oni krivi, ambulance pogledaj ih!) i potom i sebe, a sve pod uticajem vremenskih prilika koje caruju od decembra do marta, ali to je uglavnom sve. Čim grane sunce, smognem snage da ih sve amnestiram, a od dizanja ruke na sebe može da me odgovori i poveća porcija špageta. Nisam istrajan i dosledan pa to ti je…

Ipak, prethodnog meseca dohvatilo me je…

Ni sam ne znam kako da opišem taj osećaj. Javlja se u samom jezgru mog tela. U devetom krugu ličnog pakla. Počinje kao nekakav nemir. Iskonski strah koji tera moju utrobu da, kao da ima svoj mozak, počne da strepi. Kada je jednom posejan, kao seme zla, on klija i širi svoj tanki, žilavi koren dubinom stomaka i osvaja dalje. Nemir. Parališući strah koji polako počinje da osvaja sve resurse mog razuma i sprečava me da se pokrenem. Nisam više onaj stari ja.

Osećam da neću biti sposoban da se oduprem ako udari na mene. Oko mene su lepe devojke i neki srećni ljudi, a ja nisam u stanju da mislim ni na šta drugo, samo strahujem i očekujem da unutrašnji nemir prosto izbije. Sve mi izgleda milion puta strašnije baš zato što su sve te žene tu. Želim samo da pobegnem, ne želim da me vide takvog. Svakog trenutka, strava iz dubine krenuće da izbija. Čovek gubi sva svoja svojstva kada je u vlasti ovog zla. Krije se, kao progonjena zver od podrugljivih pogleda ljudi. Ne sme da dozvoli čak ni da ga nanjuše kada je rob tog osećanja koje razdire. Onaj koga vide takvog, zauvek je uništen. Zato želi da je sam, da se zavuče u svoj brlog i tamo čeka da sve prođe. Ne vredi da utehu traži u alkoholu i ukusnim zalogajima, upravo to je ono što celu agoniju pogoršava i produžava. Zlo se može pustiti napolje, ali samo na jednom mestu, a ono je tako nedostižno.

Sati samoće, tupog sedenja u neudobnom položaju sve dok se ne izgubi i poslednji osećaj u nogama. Zarivanje umornih prstiju u stomak i urlajuće obraćanje gospodu da prekine sve to. Bog ostaje nem i surov i dopušta da se iz čoveka izliva i izliva muka i poniženje…
Jebote, ovo se piše samo od sebe! Da mi je proliv potrajao još samo jedan dan – dogurao bih do NIN-ove nagrade…

Tekst je objavljen u magazinu “CKM” br. 91 mart 2010.

Nema komentara

Za sada nema komentara na ovaj blog zapis.

Ostavite svoj komentar

XHTML: Možete za formatiranje komentara koristiti sledeće tagove: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

RSS izvor samo za komentare vezane za ovaj zapis.