Pušači – građani drugog reda?!
Nikako ne treba isključiti mogućnost da će u nekom narednom izdanju udžbenika iz Istorije, cialis biti mesta za još jednu zanimljivu klasifikaciju društva u savremenom kapitalizmu. Na pušače i nepušače. O tom, sve većem jazu, evo i tri primera iz tri različita evropska grada, gde je pomenuta kategorizacija na različitom stepenu razvoja, ali, ipak, postoji.
- Helsinski, Finska – u svim restoranima postoji “smoking section” koji se nalazi na samom kraju lokala, takoreći uvek tik uz ulazna vrata toaleta. Na stolovima su pepeljare prečnika dvadesetak centimetara koje se prazne i čiste tek na kraju radnog vremena, te je lako zamisliti vizuelni “ugođaj” pepeljare pune pikavaca, kao i pratećih pojava – pepela po stolu i mirisa sagorelog duvana. Međutim, najveće “poniženje” zbog toga što ste svojom voljom izabrali da se trujete na javnom mestu je – self service. Naime, za sve ostale goste su tu konobari, ali ne i za pušače. Njih ne moraju da služe već je njima suđeno da sami svoju porudžbinu donesu jer perosnal nije obavezan da sebe izlaže duvanskom dimu i da se truje!
- London, Velika Britanija – grad u kojem su priznata razna prava raznih grupacija po još različitijim pitanjima, istovremeno sprovodi žestoku borbu protiv konzumenta cigareta na javnom mestu. Naime, prema istraživanjima, više od 45% stanovništva Velike Britanije je u problemu od 1. jula 2007. godine kada je stupio na snagu jedan od najrigoroznijih zakona o zabrani pušenja na javnim mestima. Britanska vlada lansirala je polovinom maja jednu od najskupljih propagandnih kampanja sa ciljem da svoje građane blagovremeno informiše da uskoro gotovo nigde neće smeti da puše!
Agencija “Farm” je odradila kampanju o zabrani pušenja na javnim mestima koja je realizovana na TV, radio stanicama, u štampanim medijima, putem postera i biliborda, oglasnim porukama na autobusima i u londonskom metrou, kao i na oglasnim tablama na aerodromima I koja je nedeljno koštala više od milion funti! Za kompletniju sliku o kakvoj reklamnoj kampanji, dovoljno govori da je svetski gigant “Coca-Cola” prošle godine potrošila 8 miliona funti za šestonedeljnu kampanju kojom je u Britaniji lansirana “Coke Zero”. Tada su u “Coca-Cola” kompaniji saopštili da je to najveće ulaganje u pojedinačnu kampanju u toj evropskoj zemlji za proteklih 20 godina.”
Međutim, jasno je da ulaganje za promociju borbe protiv pušača neće biti bespovratno, o čemu najbolje govori i cenovnik za one koji se odluče da naprave prekršaj na javnom mestu i dozvole sebi nikotinsku krizu ili mali hedonistički intermeco takvog tipa na javnom mestu. Tako da je lako pretpostaviti da će novac vrlo brzo biti vraćen u budžet britanske vlade. - Beograd, Srbija – Preseljenjem u nove kompanijske prostore, u pravilniku ponašanja “Color press group”-a posebna težina je data statusu pušača na radnom mestu odnosno činjenici da je uživanje u cigaretama dozvoljeno samo na terasama. Hteli to ili ne, svi to poštuju, a od jednog kolege kojem je cigareta stalni pratilac u životu, čujem komentar:”dolaskom glupih (?!) japija, ni novinske redakcije više nisu iste, te sada mirišu na apoteke”. Moram da priznam da mi je ovakav komentar prijao, kako kao nepušaču, tako kao i osobi u čijem opisu radnog mesta je, ne samo da sve funkcioniše, već i da se zaposleni pridržavaju internih kompanijskih pravila. No, ono što me zanima – da li takve zabrane, vremenom smanjuju broj pušača ili oni ostaju istrajni u tome da žele da uživaju u cigareti na terasi, nekoj zagušljivoj čajnoj kuhinji, staklenom pušačkom boksu,….
Potrudiću se da iz primera iz neposednog okruženja dođem do tog zaključka, ali već sada moram da priznam svoju fascinaciju onima koji iz prijatno klimatizovanih prostorija odlaze na terasu i na plus četrdeset se preznojavaju i to sa cigaretom u ustima. Ne osuđujem ih, svako ima prava na svoj izbor, ali će ostati pitanje da li će pravila funkcionisanja u savremenom (biznis) svetu, umanjiti raspostranjenu pojavu pušenja ili će se vremenom shvatiti da nikakve kazne niti milionski budžeti za reklamne kampanje nisu dovoljni da bi neko prešao u tabor nepušača?!
Pušače treba tretirati na isti nacin kao RAZBOJNIKE, UBICE, ZLIKOBCE i bezkarakterne individue,,,ne postoji ništa opasnije za normalnog čoveka opasnije nego pušač kao takav, osiromašeni URANIJUM je ništa prema ovim slu, a kažem ljude koji to čine treba šikinirati i proganjati na svakom delu planete zemlje, jer su isti najveći živi stvorovi koji otrovaše sve živo na zemlji. Lično ih proganjam gde god je to moguće, ali ne mogu da postigne, sve sam.
Verovatno zgodnim devojkama sa dobrim metabolizmom nije jasno zasto neke bucike gladuju da bi oslabile jedva 2 kg, imucnim ljudima je smesno kad neko kaze da u crnom fondu ima 200 eura, neko ide na more u Paraliju, neko na Sejsele, neko na Strand i Adu, neko svugde a neko nigde i eto svi smo mi razliciti… ja sam od tih sto se guraju u tim odvratnim SMOKING LAUNGE na aerodromima i sedim na gorim mestima u restoranu jer ne zelim da se odreknem uzivanja u duvanskom dimu uz matini bjanko. Ja, u ime pusaca, moram da kazem da se ova degradacija sa zabranom pusenja na javnim mestima otela kontroli… Naime, iako sam pusac, smatram da je najnormalnije zabraniti pusenje u avionu, autobusu, delu restorana, u kancelariji i u skoli, ali………….SVUDA…….katastrofa.
Šta je ovo ljudi, ćute i razbojnici PUŠAČI i ovi još gori ljudi to jest nepušači kojima ne šteti duvan i ne bude se kad ih beskrupulozno truju.
Uvek sam više prezirao nepušače koji ćute i ne bune se, nego ohole i bezobrazne pušače.
Da lično imam ingerencije kao KRALJ MURAT IV koji je vladao CARIGRADOM oko 1830. godine, kada je isti sabljom posekao oko 25. hiljada pušača koji su pušili ulicama CARIGRADA, e ja bih to isto radio u BEOGRADU da mi je ta vlast bar na godinu dana.
Toliko bi mi trebalo vremena da potamanim i iskorenim pušačku grupaciju. Nemojte mi zameriti na ovim rečima, ja bih to stvarno uradio da mi se može.
Bio sam pusac punih 20 godina, od svoje 15. do 35. godine i znam sta to znaci kada na aerodromu moras da izadjes iz zgrade da bi zapalio cigaretu, znam kako pusacima prekookeanski letovi znaju da budu nedodnosljivo dugi, kako je ponizavajuce sedeti pored toaleta u luksuznom restoranu jer je samo tu “smoking section”… Mislio sam da je pusenje jedini porok kojeg se nikad necu odreci, nisam mogao da zamislim bar desetak situacija u toku dana -bez cigarete. I onda sam u oktobru 2003. resio da smanjim broj popusenih cigareta. Zacrtao sam sebi dnevni limit od 10 cigareta. Desavalo se da sam desetu vec popusio oko podneva i disciplinovano izdrzavao statak dana bez ijedne cigarete. Onda sam nakon jednog prijema u Hyatt-u koji mi je protekao bez popusene cigarete (jer sam svoju kvotu ispunio jos pre podne) – odlucio da ako mogu uvece bez cigareta, u drustvu, za alkohol…onda mogu i u potpunosti bez njih! Od 31. oktobra 2003. nisam zapalio nijednu cigaretu niti sam ijednom imao zelju da to ucinim. Znam da zvuci neverovatno i da sam jedan od retkih bivsih pusaca koji se tako lako izborio sa ovim porokom, ali – moj slucaj je jedan od dokaza da je to moguce. I dalje uzivam u hrani, picu, kafi, seksu, putovanjima, druzenjima i svim drugim radostima koje nisam mogao da zamislim bez cigarete.
Necu na ovom mestu pominjati jezive statistike o bolestima koje donosi duvanski dim, to valjda svi znaju. Hocu samo da iz pera nekog ko uziva u zivotu “punim plucima” – posaljem poruku da zivot moze biti lep i bez duvana!
Kao nekom ko nikada nije pušio nepojmljivo mi je da neko može da uživa u udisanju dima, a analogno ovome većina pušača ne može da shvati i prihvati da ne odgovara i ne prija svakome duvanski dim. U svakom slučaju, pušačima treba omogućiti da upražnjavaju ovu vrstu navike, ali bez mogućnosti ugrožavanja životnog prostora ovih drugih.
S druge strane, na državu i njene institucije pada teret društvene odgovornosti za zdravstveno i psiho-fizičko stanje nacije, te su svaka akcija, kampanja i “trošak” u ovom pogledu apsolutno opravdani (ovo na konto britanske vlade).
Svi mi pusimo na ovaj ili onaj nacin ali kada dodje EU oni koji puse bit ce zaista osjecaj gradjana drugog reda.
ZIVOT TE ZOVE TI IMAS KLJUC.
prestala sam da pusim pre dve godine. i nisam pomislila na cigarete.
Ne sputavam druge – niti im branim da puse, ja ako sam shvatila da trujem sebe.. oni to sami treba da shvate- a neko da im namece to.. onda se samo pojavi “inat” neki- cudno ali svi nekada inatimo.. a onda dobijemo po ledjima.
Moj suprug je isto prestao da pusi, ali nisam ga naterala- vec je posle nekih nasih razgovora- zasto i kako sam ja to zaista odlucila- i one je taj moj nacin preuzeo- i eto oslobodio se te navike.
Bilo bi dobro za sve da ostave pusenje, ali neka to sami odluce.
ha, tek sam sada procitala komentare …
paIzgleda da gospodin Robert C. i ja imamo istu foru :-) s obzirom da sam prestala a nisam pomislila ponovo na cigarete-
stvarno nekim ljudima cudno zvuci ali eto- ima i tih momenata. :-)
samo verujte u sebe.
Kao bivsi rekreativni pusac, moram rizikovati da me mrze i pusaci i nepusaci, i reci da i sada ponekad u drustvu pusaca u zadimljenom prostoru, ponekad zapalim.
Deklarisem se kao nepusac i MRZIM smrad duvana u kosi, na telu i u odeci. A tako je bilo uvek dok nije zabranjeno pusenje u kompanijskim prostorijama. Hvala svima koji su ucestvovali u donosenju te odluke.
Slazem se sa Milicom da treba pustiti da se pusi NEGDE ali istovreno mislim da ce rigorozne sankcije ipak doprineti da se pusenje istrebi jer je stetno i da ce nam neke buduce generacije biti zahvalne i da ce im mozda to pomoci da opstanu i lakse se prilagode npr na efekat “staklene baste” i temperaturu od 60 kakva ce jednog leta biti i sve ostale uzase koji cekaju ovu planetu i generacije koje ce na njoj ziveti posle nas.
Ali ipak nije mi jasno kako je moguce da ljudi ekscesivno puse pored svoje dece, zagadju im prostor, vazduh koji disu, krv, dajuci im los uzor ponasanja… E, to stvarno ne razumem!
Kada čitam sve ove komentore, mogu da razumem obe strane i pušače i nepušače. Odrasto sam u pušakoj porodici jer su keva i ćale voleli da puše, i to ne baš male količine. U vreme kada je moj brat počeo da izlazi, počeo je i da puši. U to vreme u kraju u kome smo živeli bila je grupa narkomana, njih jedno petoro, šestoro. Kada su moji roditelji provalili da im najstariji sin puši, posle “edukativnog” brifinga i njegovog priznanja da puši, pojačan mu je džeparac za kutiju cigara nedeljno, da ne bi otišao u drugu krajnost i počeo da se fiksa. Ja sam probao jednom i nikada posle toga nisam zapalio cigaru. Duvanski dim mi nikada nije smetao jer znam sa koliko strasti su moji matorci duvanili. Jedino čega se grozim i ono što nikada neću razumeti su dve stvari:
1. kada vidim trudnicu kako puši i
2. kada vidim oca ili majku sa bebom u naručju a drugoj ruci drži cigaru
To mi je nepojmiljvo.
Ali kada su krenule sve te kampanje protiv pušenja, i kada su pušači postali na neki način građani drugog reda, odobrio sam sa velikim oduševljenjem, znajući da će jednog dana to doći i kod nas. Danas, kada sa mojim drugarima koji puše pričam o tom problemu, to što neko pored njih konzumira duvanski dim, iako to ne želi, u našim razgovorima i polemikama preko toga se olako prelazi u njihovim izlaganjima, bez obzira na posledice po zdravlje onih koji nepuše, a izloženi su duvanskom dimu. Ne vidim da se neko od tih pušača sažali na nas koji ne konzumiramo cigare, pa napola popušenu cigaru ugasi da ne bi narušavao zdravlje nas koji ne pušimo.
Ali evo i jedne anegdote. Kada je kod nas stupio zakon da je zabranjeno pušiti u službenim prostorijama i da svaka firma mora da ima i prostoriju za pušenje, u jednoj kompaniji su našli rupu u zakonu. Čekajući na sastanak kod jednog mog komitenta, slučajno sam primetio da na zidu stoji, zalepljen selotejpom, papir A4 formata, na kome je pisalo: “Mi dole potpisani ovim potvrđujemo da smo saglasni da naše kolege pušači mogu da puše na svojim radnim mestima, i da nam to ne smeta”. Ispod potpisa udaren je pečat kompanije. Komentarišući ovo sa poslovnim partnerom čovek mi je rekao da je konsultovao advokata. Sa dotičnim gospodinom sa zbog višegodišnje saradnje, donekle postao i prijatelj i za sve te godine sam ga dobro upoznao i nije od onih poslodavac za koje bi mogao da pomislite da je nekoliko nepušača u njegovoj kompaniji na neki način priselio na to. Iskreno verujem da su se ovog puta kolege nepušači solidarisali sa kolegama pušačima.