Sivi dom crvene boje
Kada dete upoznaje nove prijatelje, discount to se obicno desava u skoli, check ispred zgrade ili na letovanju. S obzirom da nas je letovanje ove godine zaobislo, preselili smo se u novi kraj, a jos uvek smo na raspustu, moje dete stice nova poznanstva na, nicim izazvanoj, travnatoj povrsini ispred zgrade. Bude tu poneka Jovana, Sanja, Milica (decake jos uvek ne smatra adekvatnim drustvom, jer zaboga, nemaju nijednu Brac lutku i ruzno se oblace)…
Moje dete novim drugaricama pristupa potpuno otvoreno, cak i preotvoreno za moj bojazljivi zastitnicki majcinski ukus. Volela bih da sa svojih osam godina poseduje moc procene jednog osamdesetogodisnjaka, da bude u stanju da oceni ko je dobar a ko ne… ali, puste zelje :)))
Elem, s obzirom da zivimo u neposrednoj blizini doma za nezbrinutu decu, bilo je neminovno da mi postavi milion pitanja. Ko su oni? Zasto nemaju mamu i tatu? A zasto su ih ostavili? I ko sad brine o njima? Ko im daje da jedu? Idu li u skolu? Kako znaju kad im je rodjendan, ako su ih i mama i tata ostavili? I konacno, pitanje nad pitanjima – mama, mogu li ja da se druzim s domcima…?
Nisam htela da dajem ishitrene odgovore pa sam joj rekla da cu razmisliti, i da cemo sesti i razgovarati o tome, svo troje, tata, ona i ja. A sta reci a ne biti licemeran i pun predrasuda…? S jedne strane, plasiramo im pricu da su sva deca ista, bez obzira na to da li su ove ili one boje, da li imaju ili nemaju mamu i tatu, da li zive ovde ili onde, a s druge strane, opet…
Naravno, nemam ja nista protiv te dece, i nisu oni krivi za zlo koje ih je snaslo, ali nismo li malo, barem malcice i mi sami pogresno vaspitavani, da se ne druzimo s decom razvedenih roditelja, da se ne druzimo s ponavljacima, da se ne druzimo s romima,(dragi dobri Mika Antic bi me ubio da me sad cuje…) ovima, onima, da nije dobar niko ko se razlikuje… A ako se druzimo samo s ‘istima’, pa sta nam onda ostaje…?
Draga Dado, ne budi ksenofobicna i dopusti detetu da upozna “strance” i da zivi sa njima.
Evo, mog primera: u prvom razredu sam sedela u klupi sa Cigancicom Bosom. Ne znam kako je do toga doslo ali se ne secam se da sam zbog toga imala nekih problema. Ona je bila ponavljacica a ja, posle se ispostavilo, djak generacije. Kad god bi nas razred isao u setnju ili na neki izlet, ona mi je priskakala u pomoc i nosila moju tesku skolsku torbu jer je bila 2-3 godine starija od mene :). A to je na uzrastu od mojih 7 godina bila je to znacajna razlika u godinama. Nisam je videla decenijama, mozda… Jako sam se rastuzila kada sam cula da je nedavno umrla od teske bolesti.
U skoli su nas ucitelji i nastavnici podsticali da posle casova pomazemo losijim djacima. Imala sam i jednu (blago) mentalno zaostalu drugaricu kojoj smo moje drugarice i ja pomagale u slobodno vreme i bili smo jako sretne kada bi popravila slabu.
Kada su moja deca pocela da se druze smatrala sam da je ok, cak vrlo pozitivno da se druze i sa “autsajderima”, sa detetom sa razvojnim problemima kojem su roditelji bili gluvonemi, sa najdebljom devojcicom u razredu…
I nekako secanja na te “drugacije” ostanu da traju dugo. Zapamte se najbolji drugovi i drugarice i oni “drugaciji”, a tvoj put, put nase dece tece svojim tokom i ne moze ga pomeriti, osobito ne na negativan nacin, neko ko je “drugaciji”.
Apsolutno si u pravu, draga moja. Nemam ja nista protiv te dece, da se razumemo. Nisu ona nista bolja ni gora od ove nase decurlije. Samo kazem kako je lako biti ”dobar na recima” – hocu da kazem da vecina roditelja govori isto, ali im ne bi bilo pravo kada bi se uistinu takva drugarstva desavala. Ja sam prva odrasla s razlicitom decom, u razredu nas je bilo ”svakakvih”, i nikada nisam mislila da sam bolja od njih zato sto se moje prezime zavrsava na ”ic” ili mi je tata ovo a mama ono. I dan danas je tako. Nikada nisam delila ljude po tome sta su, ko su, gde zive, odakle su, jesu li domaci ili gosti… Ali sam malo posmatrala tu decu i zamislila se. Oni jesu posebni – a opet, nista posebniji od nas, ima ih i dobrih i losih.
Cesto se uvece skupe na klupi ispred zgrade i mogu da cujem sta pricaju. Iskreno, desavalo se da se naslusam takvih grozota da ne mogu da verujem da ih govore deca od dvanaest trinaest godina, takvu verbalnu pornografiju ne bih da ponavljam, ali stvarno je bljak.
S druge strane, ima tu jedan beskrajno simpatican decak, debeljuca od svojih devet godina, koji je miljenik cele zgrade. Otisla sam u obliznju pekaru i rekla da mu uvek kad dodje, daju da uzme sta hoce, na ”crtu”, pa cu ja kasnije platiti… :))) Hocu da kazem, nema razlike izmedju njih i nas. Samo je drustvo postavilo crtu, svojom nebrigom o toj deci, otudjenjem i okretanjem glave.
Nisam joj rekla da ne treba da se igra s njima. Objasnila sam joj, najjednostavnije sto sam mogla, da su oni isti kao i svi mi i da ne treba da bude nista vise ”oprezna” nego u druzenju s drugom decom… A danas, dok sam se vozila gradskim prevozom, jedan cigancic mi je bukvalno seo u krilo. I siti smo se napricali, da znas… :))) Je li bre, pita me, jesi ti prava plavusa? Nisam, farbam se, kazem ja. A je l’ s hidrogen…? :)))
Pa i s hidrogen :)))
I jos nesto… napisala sam ”homofobican” :))) Misleci na strah od drugacijih ljudi. A onda se ispostavilo da HOMOFOBIJA predstavlja, citiram, (od grč. homós koja znači isti, jednako i phóbos koja znači strah) iracionalan strah, mržnju, predrasude ili diskriminaciju prema osobama homoseksualne orijentacije i uključujući osobe koje su tako percipirane.
Kasnije sam popravila mail, i sad znam da se radi o KSENOFOBIJI (Lidija, hvala :)))
By the way – nisam homofobicna, whatever that means :))))
Ono što mi je posebno “zaparalo” uši u ovom postu je pitanje – Ko su oni? Zasto nemaju mamu i tatu? A zasto su ih ostavili?
Verujem da ovo ne zvuči namerno onako kako se meni učinilo – Šta su uradili, da bi ih roditelji ostavili… Jer, šta jedno dete može da uradi da bi ga roditelj ostavio?
A što se tiče problematike… Od prvog razreda osnovne škole insistirala sam na tome da u klupi sedim sa slabijim učenicima, to su uglavnom bili Romi. Posle škole nas nekoliko je odlazilo kod drugarice iz razreda koja je bila disleksična, pomagali smo joj da nauči da čita. Devojčici oboleloj od epilepsije pomagali smo da živi normalnim životom… Svi smo bili veoma složni u tome da im pomognemo da budu “jedni od nas”, a moji roditelji su me apsolutno podržavali u tome.
Moram da budem apsolutno iskrena i da kažem da mi niko od njih nije bio na spisku omiljenih prijatelja, ali ih nisam izbegavala, naprotiv… I nikada nisam imala problema ni sa kim od njih, niti me je to omelo da školu završim kao vukovac.
Zbog toga mislim da ću i svoju decu, ako ih ikada budem imala, apsoultno podržavati u druženju sa onima koji su imali manje sreće od njih.
Veruj mi, Ivana, deca postavljaju bas takva pitanja, koja paraju usi… Jednom detetu od osam godina, koje zivi u normalnoj porodici sa oba roditelja, tesko je objasniti da postoje i drugacije ”porodice”, da sve zive u velikoj crvenoj kuci od fasadne cigle i da umeso mame i tate po glavi stanovnika, imaju jednog vaspitaca… Cinjenica je da su ta deca, na ovaj ili onaj nacin, ostavljena. I cini mi se, dok gledam moja dva ”mladunca” – nikad mi nece biti jasno, ni sa osam ni sa osamdeset osam, sta je to sto natera jednu majku da se okrene i ode. Nesto sto je nama bogomdano i podrazumevajuce, njima je oduzeto jos na samom pocetku… S takvim losim startim vremenom, kakve sanse imaju da istrce celu trku do kraja? Ipak – ziveli maratonci!
Razumem te. Tesko je svojoj deci koja zive mirnim i sredjenim zivotom, priznati da svet koji izvan njihove male sredine i ususkanog gnezda nije takav. Vec mnogo gori. Ponekad suvise strasan i surov da bi ga shvatili. Mi. A kamoli deca. A moras da im kazes sta ih u stvari napolju ceka. Napolju su i Vuk i Prasici, i Zla Vila i Dobre Vile, i Lovac i Maceha. Pa, ko koga sretne. Na zalost, sva deca jednom to saznaju. Nije lako biti mama i sve to im servirati na pravi nacin dok istovremeno zelis da ih zastitis od svega… Bar dok su maleni!