Birači, zbor! Uskoro će izbori… neki…
Dan posle Đurđevdana Srbija je dobila predsednika Skupštine. Njegovom izboru je, naravno, prethodila smorna višečasovna rasprava uobičajeno ušančenih u sopstvene stavove poslanika. Ne želim da se bavim likom i delom Novoizabranog, on je samo posledica naše političke stvarnosti, ali zato hoću da protestujem protiv činjenice da isti ljudi već sedam godina sede u klupama (doduše, ne više u “zagušljivoj” sali nekadašnjeg srpskog Parlamenta, sada su se preselili u “njima primerenije okruženje”), iste “argumente” razmenjuju i već napamet znam šta će Vučić reći Đeliću, na koga će se Marković ostrviti, kome će biti namenjene Petrovićeve žaoke a kome će Aligrudić pripisati nepodopštine.
Ne mogu više ni da ih gledam ni da ih slušam. A kadgod sam pred ekranom sedela kao prikovana. Zainteresovana, tolerantna (koliko je to bilo moguće) i prema milim i prema nemilim govornicima jer sam ih u to, ne tako davno, vreme na takve delila. Sada je moja tolerancija iščilela, nestala, ni trag od nje ostao nije a na sva lica koja mi se smenjuju pred očima reagujem isto – zgađeno. Zato razmišljam o tome da tužim srpski Parlament jer, ne samo da je od mene načinio netolerantnu osobu, već mi je oduzeo i nadu i Evropu. Poznato je da je u Srbiji nadoknada za takozvani “duševni bol” mnogo viša nego za onaj sirovi, fizički (pouzdano to znam jer sam se kao novinar naplaćala takvih kazni), pa pretpostavljam da bih i ja mogla da se ovajdim. Međutim, ima tu jedna “kvaka”: naša država jeste u poslednjih nekoliko godina, stremeći ka Evropi, donela mnoštvo zakona, na primer, odličan (kažu) Zakon o zaštiti ljudskih prava i prava manjina (samo da ga još implementiramo), Zakon o zaštiti potrošača (o kojem potrošači nemaju pojma), čak i Zakon o zaštiti životinja po kojem je zabranjeno “uspavljivati” pse lutalice (jedine svesne elemente našeg društva koji i te kako koriste svoj novoizboreni status pa ujedaju sve što stignu), ali se nije potrudila oko najvažnijeg – Zakona o zaštiti birača čijom zaslugom poslanici sede u skupštinskim klupama i ne odbijaju “masne” plate.
Razumem ja da sam sasvim odgovorna za to što se Čeda i bratija bahate za govornicom praveći od nas budale ali i zahtevam da budem zaštićena bar toliko koliko pas lutalica. Jer, sve nas, birače, još uvek mogu i da uspavaju, i da maltretiraju, i da nad nama vrše najstrašnije mentalne eksperimente (kako drugačije nazvati smenjivanje za govornicom Nataše Jovanović i Aleksandra Vučića, kojima ni 56 sati ne bi bilo dovoljno da iznesu svoje britke opaske na račun političkih protivnika?) a da nam nikakav instrument za odbranu nisu dali ni u nagoveštaju.
Zato, pozivam birače da se organizujemo kao manjinska grupa (iako nas je najviše, zapravo smo toliko uniženi da se ponekad osećamo kao da nas nema) jer je činjenica da takva udruženja mogu da se izbore za ponešto, pa čak i da dobiju svoj zakon koji će ih štititi. A onda, umesto neba, Evropa će nam biti granica! Moći ćemo da pokucamo na vrata suda u Strazburu i da namaknemo koju crkavicu, bar kao građani Kraljeva koji, čuh nedavno, istržiše za poslednjih nekoliko meseci iz opštinske kase višemilionsku svotu na ime pretrpljenog straha i bola zbog ujeda pasa lutalica. Pa da i mi (zaštićeni) jednom ujedemo ruku koja nas ‘lebom ‘rani!
I neće nam u tom slučaju biti važno da li imamo Vladu.
Mislim da je izbor predsednika skupštine idealna vest za rubriku Bez komentara, a ukoliko se pojavi kao predlog u “Utisku nedelje” zagarantovano će osvojiti No1.
Sličan se sličnom raduje – sada smo za to dobili i zvaničnu potvrdu.
Ukoliko je neko i živeo u ubeđenju da ONI i OVI nisu isti, sada ima priliku da se izvini što je dozvolio da od šume ne vidi drveće i neka slobodno isprati zadnji voz za Evropu – ukrcavanje je u toku, karata za nas nema, ali uvek možete da mašete dok se on polako ali sigurno udaljava.
Zašto mi sve ovo liči na onaj period kada – ako ti je glava mnogo štrčala iz mase, brzo i lako bi je skratili?
Ne dam da mi život kroje oni koji su gori od mene!
P.S. Nataši Jovanović da iznese svoje stavove ne treba 56 sati, dovoljna joj je samo čaša vode.
Dobrodosla na blog Miro! Od tebe sam i ocekivao da od starta opletes po politici! Ako ja dobro razumem stvari – teoretski Kostunica moze da vlada vecno i svaka tri meseca raspisuje izbore posle kojih ce biti nemoguc dogovor za Vladu pa ponovo tako sve dok ne ostanu samo dve stranke iznad cenzusa (DS i SRS) ili dok ne izbije neka revolucija. Sto se mene tice – postao sam sasvim indiferentan na to ko je na vlasti i sta za govornicom prica. Ali ne mogu da pojmim da je neko u toj meri neodgovoran prema sopstvenom narodu da rizikuje gubitak investicija i ekonomski pad samo zbog jednog ili dva ministarstva. Ovde mislim na Kostunicu i njegove naravno koji su izgubili izbore (bili su treci i to uz pomoc Velje Ilica) a hteli bi i premijera i MUP i BIA-u…
i
Pozdrav Mirka,
Evo i mene. Mislim da je već svima jasno da nas danas u Srbiji, kada je o političarima reč, ništa nas ne može iznenaditi, a mene ni iznervirati. Izbor radikala i približavanje SRS i DSS za predsednika skupštine čini mi se kao nešto što je moralo da se desi. Nešto što očajno pokušavamo da izbegnemo, a jednostavno nam je suđeno. Mene nije zabrinulo ni to što se retorika ne menja od samog početka višestranačja u Srbiji. Ne iznenađujeme ni neodgovrnost prema sopstvenom narodu. Ali stara komunjarska podela na patriote i izdijanike, dan posle Đurđevdana, u istorijskim vremenima kada se odlučuje dali će nam oduzeti 15% teritorije (Kosovo), deplasirana je, i daje mi sasvim jasnu sliku o “patriotizmu” i SRS i DS i DSS.
Sve sam sigurniji da nismo gledali maratonski sednicu u skupštini Srbije za izbor predsednika skupštine, nego početak još jedne izborne kampanje. Toliko o patriotizmu u Srbiji u ovim odsudnim trenucima.
Mnogi ce moci od vas da nauce kako se vodi blog. Necu vise nista komentarisati! Zanima me kako vam se dopada blog Jelene Tinske posto znam kakvo imate misljenje o njenom pisanju.
Srdacan pozdrav
Jao Ljubomire!